Riječima Tiberia Azula, jednog od koscenarista filma ‘Plavi trag’, jednog dana u vrijeme pandemije, nazvao ga je prijatelj iz studentskih dana Gabriel Mascaro, poznati redatelj i vizualni umjetnik, te ga upitao što radi. On je naravno odgovorio da ne radi ništa, kao što uostalom nitko u tom trenutku nije ni radio i Gabriel mu je predložio da napišu scenarij u o starim ljudima koji se događa u njihovoj sadašnjosti, a ne o starim ljudima koji se sjećaju svoje prošlosti. Tiberije je naravno odmah pristao jer ionako nije imao pametnija posla u tom trenutku i tako je krenula priča o ovome filmu. Na pisanju scenarija priključili su im se Murilo Hauser i Heitor Lorega, nagrađivani scenaristi, koji su između ostalog radili na filmu Još sam tu (Ainda Estou Aqui; ‘I’m Still Here’),o „distopiji“ koja se uistinu već dogodila Brazilu, dobitniku Oscara za najbolji međunarodni film na ovogodišnjoj dodijeli.
Dobitnik srebrnog medvjeda na Belinskom Međunarodnom Filmskom festivalu, film ‘Plavi trag’, imao je svoju hrvatsku premijeru na Zagreb Film Festivalu, sredinom studenog. Gabriel Mascaro, redatelj filma, hrvatskoj se publici prvi put predstavio 2015. godine upravo na Zagreb Film Festivalu u sklopu glavnog programa s filmom ‘Neonski bik’. Ponovo je bio gost festivala 2019. godine s filmom ‘Božanska ljubav’, ovaj put u sklopu programa Ponovo s nama.
Fotografiju ustupio TMDB
Film ‘Plavi trag’, distopijska je priča koja se događa u Brazilu i prati Terezu, radnicu u tvornici za preradu mesa aligatora, negdje u nekom gradiću uz Amazonu. Ima 77 godina, još uvijek je vitalna i lucidna, samostalna je i još uvijek sposobna raditi. No brazilska vlada provodi program u kojem starije ljude odvodi u kolonije, s ciljem da zaustavi starenje radnog stanovništva i pokrene državnu ekonomiju, gdje bi oni trebali dočekati svoj kraj. Ulaskom u koloniju oni dobivaju i svoje skrbnike (u pravilu djecu), koji im moraju odobriti svako trošenje vlastitog novca. Terezu zatekne vladino spuštanje dobne granice za odlazak (deportaciju) u koloniju i ona ostane bez ikakvog izbora. Prije nego li ode u koloniju, Tereza odluči dio svoje ušteđevine potrošiti na svoj prvi let avionom. Ipak stvari ne idu kako bi Tereza željela, kćerka (njena skrbnica) joj ne odobri trošenje novca na avionsku kartu. Tereza tu odluči preuzeti stvari u svoje ruke i krene na put kroz Amazonu, kao ilegalni putnik, da bi došla do svojega željenoga leta avionom. Putem upoznaje razne ljude i prolazi kroz razne bizarne i neočekivane situacije, uključujući i puža koji ostavlja plavi trag, a čija sluz kad se ukapa u oči omogućuje gledanje u vlastitu budućnost.
Terezu uvjerljivo tumači Denise Weinberg, u Brazilu najpoznatija kao kazališna glumica i redateljica. Njena izvedba Tereze, od distancirane i zatvorene žene do žene koja je sposobna prihvatiti njoj do nedavno nepoznate stvari, izvedena je elegantno i nenametljivo. Od ostalih glumaca, široj publici je zasigurno najpoznatiji Rodrigo Santoro, koji je postao prepoznatljiv nakon uloge u ‘Zapravo ljubav’ (Love Actually, 2003). Treba svakako istaknuti i Miriam Socarras u ulozi Roberte, žene koja voli i zna zaobilaziti sustav. Režija Gabriela Mascara, u kombinaciji s kamerom Guillerma Garze, ponovo se ističe po vrhunskom vizualnom doživljaju i nadrealnoj atmosferi. Rijeka Amazona može se tretirati kao lik u filmu, a tema njene devastacije ima svoju pozadinsku priču.
Na početku filma vidimo avion koji za sobom vuče slogan „Budućnost pripada svima“, koji nas upoznaje s razmjerima političke propagande. Nijednog trenutka mi ne vidimo kolonije i zapravo nismo sigurni da li one postoje, ali zato mjestimice vidimo grafite protiv istih. Upravo kao i u svojem prethodnom filmu, ‘Božanska ljubav’, Mascaro propituje koliko su zaista obiteljske vrijednosti važne nadirućem konzervativnim politikama, jer u ‘Plavom tragu’ stari ljudi su odbačeni i od vlade i od svoje obitelji. Kao i za ‘Božansku Ljubav’, Gabriel Mascaro je inspiraciju pronašao u Jairu Bolsonaru desnom konzervativcu, bivšem brazilskom predsjedniku, koji danas dane provodi između kućnog pritvora i bolnice. Unatoč službenoj odsutnosti od aktivne politike njegov utjecaj je i dalje dovoljno snažan.
Svakako kao jednu od poruka filma možemo smatrati da naš um uvijek ostane otvoren za nova iskustva i spoznaje, neovisno o službenim politikama ili očekivanjima okoline.
Darko Pleša
