Koga je publika ocijenila najvišom ocjenom?
Na ovogodišnjem 35. LIFFu ( Ljubljanski internacionalni filmski festival) kojega smo mogli pratiti od 13. – 24. studenog 2024, je publiku osvojio brazilsko portugalski dugometražni igrani film Manas, prvijenac redateljice Marianne Brennand. Od 20 dugometražnih fimova koji su bili u utrci za nagradu publike Zmaj, publika je ocjenila svaki film po izlasku iz dvorane. Manas je dobio najvišu ocjenu 4,71. Ovaj filmski uradak je rezultat desetogodišnjeg dokumentarnog istraživanja seksualnog zlostavljanja djece u zabačenim selima amazonske prašume, gdje je redateljica upoznala „žene koje su od ranog djetinjstva doživljavale neizmjerne traume kao žrtve seksualnog zlostavljanja u vlastitom domu, a istovremeno su bile i seksualno eksploatirane na teretnim brodovima bez mogućnosti bijega.
Fotografiju ustupio TMDB
Filmom Manas redateljica želi upozoriti na zlostavljanja koja se događaju u tom dijelu svijeta i tako daje glas tim ženama i djevojkama koje se inače nikada ne bi čule. „S tim filmom odajem počast svim pričama koje su mi te žene i djevojke povjerile.” (program LIFFa). Gledajući ovaj film, ljepota krajolika nas očarava, a ono što se krije u tim krhkim kućicama/kolibama na rijeci nikako nije idilično. Pratimo priču jedne obitelji, ali kako radnja filma odmiče, slika savršenstva se sve više urušava. Riječ je o seksualnom zlostavljanju u najužoj obitelji, koje se samo nazire, a događa se u cijelom nizu tih kućica na idiličnoj rijeci amazonske prašume. Svaka djevojčica koju zlostavlja njena obitelj, ne brine o sebi, već o svojim mlađim sestrama koje čeka ista mračna budućnost. Bunt te djevojčice se suprotstavlja opresivnom sustavu koji u svojim kandžama drži njezinu obitelj i žene u njihovoj zajednici. Da, ovaj filmski prvijenac je poziv u pomoć. Vrlo potresno.
Glavna nagrada Vodomar dodijeljena mađarskom filmu ‘Crna točka’ redatelja Bálinta Szimlera
U natjecateljskoj sekciji Perspektive, međunarodni žiri u sastavu Taki Mumladze, Christos Nikou i Darko Sinko jednoglasno je izabrao film Crna točka / Fekete pont / Lesson Learned mađarskog redatelja Bálinta Szimlera. Film s aktualnom i osjetljivom temom – školskim sustavom – otvara prostor za promišljanje o društvenoj stvarnosti suvremene Mađarske. Szimler ozbiljnu temu obrađuje svježe i duhovito, s dozom ironije koja njegovu društvenu kritiku čini nenametljivom, ali bolno točnom. Redatelj je prilikom preuzimanja nagrade izjavio kako je film snimio „iz osjećaja dužnosti“, u vremenu kada su u Mađarskoj teška vremena i kada umjetnici moraju reagirati. Radnja je smještena u neodređenu sadašnjost, u školu koja podsjeća na prošla desetljeća – kao da se ništa zapravo ne mijenja. Dječak koji se s obitelji vraća iz Berlina u Budimpeštu doživljava novi školski sustav kao paralelnu stvarnost ne zna zašto je kažnjen ni zašto su svi njegovi postupci pogrešni. Sustav ga brzo proglašava „problematičnim“. U tom okruženju dječakova razrednica pokušava pronaći svoj glas, ali nailazi na zid birokracije i straha – sustava koji briše individualnost i slobodu, već u dječjoj dobi. Szimler ne demonizira učitelje; prikazuje ih kao žrtve sustava koji guši i njih same. U zemlji gdje se ljudi otpuštaju zbog „nepatriotskih objava“, svaka inicijativa postaje čin hrabrosti.
Crna točka upozorava na tihu kolateralnu štetu: gubitak autonomije i samopouzdanja još u djetinjstvu. Film je i društvena kritika i poziv na buđenje, jer – kako kaže redatelj – „uvijek je lakše uočiti problem u tuđem slučaju nego u vlastitom“.
Posebno priznanje – ‘Dobro dijete’ američke redateljice Indie Donaldson
Posebno priznanje međunarodnog žirija sekcije Perspektive pripalo je američkom filmu Dobro dijete (Good One) redateljice Indie Donaldson. Naizgled jednostavan film o troje ljudi na zajedničkom putovanju izrasta u emotivnu studiju odnosa, odrastanja i krhkih granica između bliskosti i otuđenja.
Redateljica India Donaldson u svom dugometražnom prvijencu, premijerno prikazanom na Sundanceu, pokazuje iznimnu osjetljivost za međuljudske odnose i neizgovorene emocije. Njezin pristup režiji karakterizira suptilnost i preciznost: u gotovo svakom kadru osjeća se odmjerenost i sigurnost u ton, ritam i vizualnu jednostavnost.
Radnja je smještena u planinski krajolik, gdje sedamnaestogodišnjakinja s ocem i njegovim prijateljem provodi vikend planinarenja koji se pretvara u suptilan emocionalni obračun. U naizgled mirnoj priči o prirodi i suživotu skriva se dublji sukob – generacijski i rodni, koji otkriva koliko su obrasci patrijarhata i moći prisutni i u „običnim“ situacijama.
Film prenosi osjećaje ljutnje, frustracije i razočaranja glavne junakinje, ali zadržava smisao za humor i blag ton. Redateljica izbjegava dramske eskalacije – sve se odvija tiho, kroz poglede i geste, a upravo u toj suzdržanosti leži snaga filma.
Kako je žiri istaknuo, Dobro dijete otkriva nove slojeve, s likovima koji postaju sve kompleksniji kako priča odmiče.
Ispod prividno jednostavne premise krije se priča o spoznaji da i roditelji nisu savršeni, te da njihovi nesvjesni postupci mogu ostaviti duboke tragove. U konačnici, Dobro dijete nije tek film o odrastanju, već i tiha kronika o razočaranju i trenutku kada mlada osoba – suočena s granicama svijeta odraslih – prvi put osjeti potrebu da preuzme kontrolu nad vlastitim životom.
Nagrada FIPRESCI – ‘April’ redateljice Dée Kulumbegashvili
Nagradu međunarodnog žirija Svjetske federacije filmskih kritičara FIPRESCI osvojio je film April gruzijske redateljice Dée Kulumbegashvili. Žiri u sastavu Igor Angjelkov, Hamed Soleimanzadeh i Maruša Kuret opisao ga je kao „smjelu i eksperimentalnu studiju gruzijskog ruralnog života, koja se usredotočuje na duboko osobnu i univerzalnu temu pobačaja te majstorski istražuje društvena i kulturna ograničenja u udaljenom okruženju.“
Film se ističe promišljenim vizualnim jezikom, suzdržanim ritmom i bogatom simbolikom. U središtu priče je opstetričarka koju nakon smrti jednog novorođenčeta tijekom poroda prate optužbe i glasine o ilegalnim pobačajima. Kroz njenu perspektivu redateljica Kulumbegashvili gradi intiman portret žene razapete između osobne etike i društvenih očekivanja, ali i širu refleksiju o patrijarhalnim strukturama koje oblikuju svakodnevni život u tradicionalnim zajednicama.
Snimljen u istočnoj Gruziji, film spaja realizam i poetičnost, a njegova se snaga nalazi upravo u onome što ne izgovara. Redateljica ga opisuje kao „skromni omaž ženama koje žive u sjeni i čija je empatija istodobno njihova snaga i prokletstvo“.
Svojom vizualnom strogošću i emotivnom dubinom, film April potvrđuje redateljicu Kulumbegashvili kao jedno od najvažnijih autorskih imena današnje gruzijske kinematografije.
Neda Galijaš
