U hrvatskoj povijesti ima žena koje su svojim umjetničkim doprinosom ostavile značajan trag u hrvatskoj kulturi. Da spomenemo samo neke od najznačajnijih, a to su: Ivana Brlić Mažuranić, Marija Jurić Zagorka, Marija Braut, Mia Čorak Slavenska, Slava Raškaj, Dora Pejačević, Milka Trnina i ostale.
Vladimira Spindler, etablirana hrvatska fotografkinja i autorica dokumentarnih filmova odlučila je snimiti film o upravo takvim ženama u svojoj obitelji. Žene su to koje su ostavile traga ili ga još ostavljaju u kulturnom životu vremena u kojem su djelovale ili još djeluju, ali i koje su se morale kao samohrane majke nositi s izazovima osnovne životne egzistencije. Film se bavi i obrascima na koji su birale muškarce, što je uglavnom dovodilo i do sličnih posljedica i sudbina. ‘Geni moje djece’, naslov je koji su imali neobjavljeni Memoari Mire Škrinjarić, autoričine prabake koja se nije bavila umjetnošću.
Fotografiju ustupio Zagreb Film
Čitava priča o lozi neovisnih žena i snažnih osobnosti počinje sa Zofkom Kveder, književnicom, novinarkom, publicisticom i prevoditeljicom, autoričinom šukunbakom. Zofka kao jedna od prvih feministkinja na ovim prostorima (rođena je u Sloveniji), u mnogo toga bila je ispred svojega vremena, a kako stvari trenutačno stoje, i ispred našeg. Autorica je uspjela nagovoriti svoju majku, poznatu dječju književnicu Sanju Pilić, svoju pratetku Tihanu Škrinjarić, poznatu plesnu pedagoginju i svoju kćerku Mašu da pred kamerama pričaju o sebi i svojim životima, ali i o Sunčani Škrinjarić, autoričinoj baki, majci Sanje Pilić i sestri Tihane Škrinjarić. Sunčana Škrinjarić, baš kao i njena kćerka, poznata je hrvatska književnica za djecu, te su i obadvije bile nominirane za Andersenovu nagradu (najpoznatija nagrada za dječju književnost, još poznatu i kao Mali Nobel). Iz razgovora se da zaključiti da su svi imali poprilično kompleksan odnos sa Sunčanom. Sudionice snimanja, očigledno ne previše sretne što su se dale nagovoriti na snimanje o vlastitoj obitelji, ali i vraćanje na neke osobne traume, na kraju su ipak dale dovoljno materijala za kvalitetan film. Autorica vodeći razgovore, zavisno o tome s kim razgovara, zauzima različite pozicije ispred ili iza kamere, vidljiva u ogledalu dok nije u prvom planu. Maša kao najmlađa od sugovornica i jedina koja još nije krenula putem umjetnosti kao trajnim zanimanjem, u razgovorima bježi od takve mogućnosti i tvrdi da nema nikakvog interesa za takvo nešto. Studira ekonomiju i planira postupati u životu drugačije od svojih pretkinja.
Film zamišljen kao priča o jakim ženama i njihovim sudbinama, što u velikom dijelu i jest, na svojem kraju postao je film o majkama i kćerima. Otvoreni razgovori bez zadanog scenarija, kako to obično i biva, dali su filmu sasvim novu dimenziju. Odnos majki i kćeri rijetko kad je jednostavan, uvijek je to polje raznih nesporazuma, sukoba karaktera i predbacivanja, ali uvijek je to i polje bezuvjetne ljubavi.
Darko Pleša
