Film ‘Još sam tu’ (2024), originalnog naziva ‘Ainda Estou Aqui’, i naslova s kojim je film išao u svjetsku distribuciju, ‘I’m Still Here’, svoju radnju započinje u jeku vojne diktature, na samom kraju 1970. i početku 1971. godine. 1. travnja 1964.godine brazilske oružane snage, uz potporu vlade Sjedinjenih Američkih Država i s podrškom Katoličke crkve, izvele su državni udar i svrgnule demokratski izabranog predsjednika Brazila, Joãoa Goularta.
Pod izlikom straha od komunizma (SAD su svoje učešće u brazilskom vojnom udaru opravdavale strahom od „nove Kube“) nova vlast ustrojena vojnom diktaturom, protivnike režima je zatvarala, mučila, progonila i ubijala. Cenzura je zavladala u medijskom i društvenom prostoru. Vojna diktatura, za koju se zna koristiti i naziv Peta brazilska Republika, konačno je završila 15. ožujka 1985.godine. Kasnije su obrazac nazvan „Doktrina nacionalne sigurnosti“ , opravdanje za korištenje vojne sile, unutar granica matične zemlje i protiv svojih sugrađana, a u interesu nacionalne sigurnosti, preuzele druge države Latinske Amerike.
Fotografiju ustupio TMDB
Redatelj Walter Salles upoznaje nas s dobrostojećom obitelji Paiva i njihovim mnogobrojnim prijateljima. Kuća obitelji Paiva, preko puta plaže, stalno ima otvorena vrata za sve. U njoj se stalno nešto slavi, slušaju ploče, pleše, priča o umjetnosti i politici. Iako je na vlasti diktatura, u tim godinama traje, štoviše u svojem je najboljem razdoblju takozvano Brazilsko čudo. Brazilsko čudo, razdoblje je iznimnog ekonomskog rasta koje je bilo najveće u periodu od 1969. do 1973. godine, a naposljetku je završeno energetskom krizom 1979. godine, nakon koje je uslijedila recesija i hiperinflacija. Naizgled bezbrižni život Rubensa Paive (iako na trenutke u pozadini čujemo zvukove helikoptera i vidimo kamione s vojnicima), građevinskog inženjera i bivšeg člana parlamenta kao zastupnika laburističke stranke, koji dane provodi sa svojom ženom Eunice, četiri kćerke i sinom, bude prekinut nakon što policija u siječnju 1971. godine ulazi u kuću Paiva, uhićuje i odvodi Rubensa dok ostale ukućane zadržava jedno vrijeme u svojevrsnom kućnom pritvoru.
Nakon nekog vremena policija odvodi na ispitivanje Eunice i Elianu, njihovu maloljetnu kćerku. U tom trenutku film je već postao film o Eunice Paivu, koju maestralno glumi Fernanda Torres. Njena suptilna gluma, dočaravanje vanjske snage i samokontrole pred djecom s jedne strane i bol u njenom pogledu s druge, imaju toliko mekih nijansi punih snage. Fernanda Torres, koja i nije bila prvi izbor za ulogu Eunice Paivu, jer je u tom trenutku bila uglavnom komičarka, ostvarila je jednu od boljih glumačkih ostvarenja zadnjih godina. Marcelo Rubens Paiva, sin Eunice i Rubensa, danas je priznati pisac i prema njegovoj knjizi snimljen je ovaj film. Knjiga, a posljedično i film ujedno su i odavanje počasti izuzetnoj ženi, Eunice Paiva, koja je uz to što je majčinskim instinktom sačuvala svoju obitelj i dostojanstveno se borila za istinu o svojem suprugu, u 48 godini je završila pravo i kao odvjetnica se, između ostalog, borila za prava brazilskih domorodaca.
Walteru Sallesu, snimanje ovog filma bilo je osobno, jer je i sam znao biti u kući obitelji Paiva, očaran životom u kojem se otvoreno raspravlja o politici i kulturi. U tim vremenima družio se s s Nulu, srednjim djetetom obitelji Paiva. U svojoj režiji on dočarava Brazil sedamdesetih godina prošlog stoljeća i pritajenu tjeskobu koja se polako uvlači u kosti. Nijednog trenutka film ne ide u manipulaciju gledatelja s ciljem da izmami suze. Policajci koji dolaze u kuću Paiva, nisu prikazani kao apsolutni negativci, i Eunicin čuvar u zatvoru prikazan je kao osoba s empatijom u granicama koje mu to služba dozvoljava. U filmu je sve kao u životu, sivo. Ovo je svakako film koji treba pogledati više puta, i zbog puno sitnih malih detalja koji možda na prvu ne budu primijećeni, i svakako zbog njegove vrijednosti. Gledajući kompletni Sallesov opus, ovo je njegov najkompletniji i najbolji film do sada u karijeri. Film je snimljen kronološkim redom, što je uz bogatu arhivu fotografija obitelji Paiva, olakšalo glumcima proces zbližavanja u pravu obitelj. Kompletna glumačka postava odradila je i više nego odličan posao. Odlična fotografija, nagrađivanog brazilskog snimatelja Adriana Teijida, većinom koristeći format kamere od 35 mm, i gledatelje smješta u rane sedamdesete.
‘Još sam tu’, dobitnik je mnogih nagrada za prošlu godinu. Svakako najzvučnija nagrada je Oscar za najbolji međunarodni film, iako je film bio nominiran i za najbolji film u glavnoj kategoriji. Oscar nominaciju za najbolju glumicu dobila je Fernanda Torres, iako je pobijedila u konkurenciji za Zlatni globus, Oscara nije dobila. Ovdje se povijest ponovila jer je posljednja brazilska glumica koja je bila nominirana za Oscara, Fernanda Montenegro, majka Fernande Torres, koja je u ovom filmu glumila Eunice Paivu kao staricu na kraju filma. Fernanda Montenegro, svoju nominaciju zaslužila je 1999. godine za film ‘Centralna stanica’, koji je režirao Walter Salles (!).
Film je naravno i apsolutni pobjednik brazilskih filmskih nagrada, ujedno je i najgledaniji brazilski film nakon epidemije Covida. Ipak, nisu svi u Brazilu bili sretni s filmom, Brazilska krajnja desnica, predvođena Eduardom Bolsonarom, političarem i sinom bivšeg desničarskog predsjednika Brazila, pozivala je na bojkot filma. Krajnja desnica još uvijek ne priznaje da je vojna hunta iz tog perioda bila diktatura, dok je čitava produkcija filma bila zaustavljena za vrijeme predsjedničkog mandata Jari Bolsonara (2019-2023).
Ovo je trebao biti film o prošlim vremenima, no danas kao da je aktualan i tamo gdje se nitko nije nadao. Vojska na ulicama, polupismeni ljudi koji se bore protiv kulture i znanosti kao zbog nacionalnih interesa, od Sjeverne Amerike do Balkana, vraćaju nas sve zajedno nekih devedeset godina unazad.
Darko Pleša
