I ove je godine naš jedini nacionalni filmski festival, mnogima najdraži i najomiljeniji, Pulski filmski festival donio pregršt dobrih filmova i popratnih događanja, ali se i proširio uvođenjem Regionalnoga programa i obogaćenjem Pula Pro, namijenjenim filmskim profesionalcima, dajući velik prostor i vrijeme mladim filmašima, posebice glumicama i glumcima. Naravno, bio je i dobar, zanimljiv jutarnji svakodnevan program u Festivalskom centru uz predstavljanje filmskih ekipa i razgovor s njima, te kritičarski dvoboj Točno u podne. Ondje su se dodijelile i strukovne nagrade filmskim djelatnicima i umjetnicima, te predstavile nove knjige.
Službeno je festival otvoren 10. srpnja, ali dva su programa Greater Adria i Pulica počeli ranije, 5. i 7. srpnja. A od otvaranja festivala filmovi su se prikazivali cijele dane od 10 sati u INK-u i kinu Valli te navečer u Areni. No unatoč tomu, došlo je do kolizija u kojima je najgore prošao Regionalan program. To je otežalo gledanje i vjernim filmoljupcima, ali i kritičarima koji su trebali pogledati i ocijeniti filmove. No kako su u Glavnom programu hrvatskih filmova bile samo dvije premijere igranih i jedna animiranoga filma, umjesto ponovnoga gledanja repriznih filmova, moglo se je u to vrijeme pogledati dio Regionalnih filmova. I organizatori su svjesni tih problema pa su obećali iduće godine projekcije bolje prilagoditi. Najbolje je, što se vremena prikazivanja tiče, prošao program manjinskih hrvatskih koprodukcija, a donio je nekoliko doista veoma dobrih filmova, i to premijernih. Projekcije na Brijunima bile su sedam dana nakon završetka festivala, a dio filmova se kao gostujuća Pula prikazao i prikazuje u tridesetak gradova diljem Hrvatske.
Fotografiju ustupio HAVC – Fiume o Morte!
Pulu volimo i uvijek joj se neizmjerno veselimo i vraćamo. I doista Pula to zaslužuje, jer i unatoč programskim i drugim poteškoćama, daruje najbolje filmove hrvatske kinematografije tijekom jedne godine. O njoj je, s jedne strane, lijepo i lako pisati, a s druge teško, jer se biraju riječi i načini kako bi se dobronamjerno ukazalo na moguća poboljšanja.
Ima sve više igranih filmova koji se »čuvaju« za svjetske premijere na međunarodnim festivalima, pa je premijera na Puli sve manje. Usto, vrlo je upitna odluka da se natječu u Glavnom programu filmovi svih filmskih rodova. Prikazani dokumentarci jesu dobri filmovi, ali bolje je da oni imaju svoj poseban program u Puli, jer imaju i ZagebDox, i Liburnija film festival, te Dane hrvatskoga filma i nagradu Oktavijan, gdje i dugometražni i kratkometražni dokumentarci bivaju nagrađenima, a igrani filmovi ostali su tako bez svojega jedinoga festivala! Jedino nagradu Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara hrvatski igrani dugometražni filmovi mogu dobiti za najbolji film godine. U Puli je pak sve neugodno iznenadio službeni žiri, i to već dvaput, kada je Veliku zlatnu arenu dodijelio dokumentarnom filmu, a bili su u konkerenciji izvrsni igrani i igrano-hibridni filmovi koji su to više zaslužili!
Podsjetimo, Pula je izvorno i godinama bila festival dugometražnih igranih filmova! A sada ne postoji niti jedan naš filmski festival koji je posvećen samo hrvatskim dugim igranim filmovima! Pula se, nažalost, loše ponijela prema njima. Pa da su i svi igrani filmovi koji će se prikazati u Puli već igrali u kinima, bolje je negoli ovako, jer bi se tada među njima mogla napraviti godišnja valorizacija hrvatske kinematografije, što se tiče toga filmskoga roda. A u sadašnjoj nemiloj situaciji barem da Velika zlatna arena bude »rezervirana« za igrane filmove, u cilju poštovanja toga filmskoga roda kojemu je Pula bila prvotno namijenjena. Jer i za ovogodišnju Pulu u medijima je rečeno da je to festival primarno igranih filmova!
No ove je godine i tijekom festivala bilo promjena. Prvo je jedan film iz Regionalnoga programa najavljen da je izvan konkurencije, da bi postao dio konkurencije, te čak od regionalnoga žirija dobio posebno priznanje. Film nije loš, ali… A najveće i iznenađujuće promjene učinio je službeni žiri koji je izmislio i dodijelio nagradu koja nije postojala – posebna Zlatna arena za režiju – i to dokumentarcu! Samo jedan dokumentarac, i to posve solidan iz manjinske hrvatske koprodukcije, nije nagrađen, a mogli su onda i za njega nešto izmisliti, jer »kada je bal (dokumentaraca), neka je bal!«… da se malo našalimo.
U šali ili ne, u televizijskom javljanu prije otvaranja Cinehilla, naš ugledni redatelj Vinko Brešan, koji je u njihovom glavnom žiriju, rekao je da nagrade nisu važne, da je sve to samo igra i da se »mi igramo«. A što je s pulskim nagradama – igra ili nije igra?
Političke teme bile su očito važnije od umjetničkih vrijednosti filma. A podsjetimo, film bi ponajprije trebao biti umjetnost i takvi bi se dosezi trebali vrjednovati. Ali jako je dobro da su pojedini filmovi imali i otvorili vrlo važne, teške, prešućivane teme, poput filmova ‘Fiume o morte!’ Igora Bezinovića i ‘Mirotvorac’ Ivana Ramljaka. Pa zar ne bi bilo bolje ustanoviti nagradu za film koji obrađuje takvu temu, dakle nagrada za hrabru i važnu temu, a ne da zbog takve teme pobijedi dokumentarac?
Akreditirani filmski kritičari i novinari u kulturi srećom daju svoje ocjene i time još jedan stručan pogled na festivalske filmove. A oni se ponajviše orijentiraju na umjetničke dosege filmova. Tako je u Glavnom programu hrvatskih filmova najvišu ocjenu 4,71 dobio sjajan film ‘Fiume o morte!’ Igora Bezinovića, a od manjinskih hrvatskih koprodukcija izvrstan film ‘Dobre djevojke’ Urške Djukić 4,18 najugodnije iznenađenje i najumjetničkiji film na festivalu. U Regionalnom programu kritičari su najvišu ocjenu 4 dali filmu ’78 dana’ Emilije Gašić, vrlo dobrom igranom filmu u stilu lažnoga dokumentarca, koji je i regionalni žiri proglasio najboljim. U tom filmu lijepo se vidi kako djeca mogu izvrsno glumiti!
Pohvalno je što je glavni žiri prepoznao kvalitete »maloga« igranoga filma ‘Dobra djeca’ Filipa Peruzovića i dodijelio mu Zlatne arene za scenarij i fotografiju, a taj film ima i briljantnu malu ulogu Vinka Kraljevića, te što je nagradio dvojicu mladih glumaca iz filma ‘Zečji nasip’, Lava Novosela i Andriju Žunca, u kojem Filip Šovagović vrlo dobro i emotivno utjelovljuje oca. No on je pak Zlatnu arenu dobio za također veoma dobru ulogu u filmu ‘Dobra djeca’.
Publika je pak bila blagonaklona u ocjenjivanju. Čak su prva četiri filma imala zajednički prvi dio ocjene 4,8 ali su se razlikovali u drugoj i trećoj decimali. Kada se u Puli pojavi film za djecu, on najčešće pobijedi bez obzira na stvarnu kvalitetu. To se dogodilo i ove godine kada je Zlatna vrata Pule dobio ne tako dobar film ‘Bumbarovo ljeto’ Daniela Kušana, koji prikazuje i ljepote otoka Zlarina na kojemu je sniman.
Tako su od »tri žirija« tri filma postali pobjednici. Ipak, može se reći da je pravi pobjednik ‘Fiume o morte!’ jer je osvojio i šest Zlatnih arena i nagradu »Vedran Šamanović«, a o nizu nagrada na međunarodnim festivalima da sada ni ne govorimo, osim da je najgledaniji hrvatski dokumentarac, točnije dokumentarno-igrani film, od osamostaljenja Hrvatske, koji je i vrhunski umjetnički film.
Očekujemo filmove koji su bili premijerni među manjinskim hrvatskim koprodukcijama i u drugim programima da dođu u kina te da ih ponovno pogledamo i pišemo o njima. Valja posebice preporučiti filmofilima već spomenute ‘Dobre djevojke’, te filmove ‘Kako je ovdje tako zeleno?’ Nikole Ležaića, ‘Otapanje vladara’ Ivana Salatića i ‘Fanfare’ Emmanuela Courcola.
A 73. izdanju Pulskoga filmskoga festivala već se sada veselimo, jer će sigurno donijeti dobre filmove i jer ga jednostavno volimo.
Marijana Jakovljević
