Hipnotičko djelovanje predstave mogli su osjetiti gledatelji sinkronizirani s njenim usporenim, organičkim ritmom klijanja i rasta do dramatskih potresa i smirujuće završnice. Dok sam uživala u postupnoj gradnji atmosfere, scene i radnje, osjećala sam kako oni koji nisu paralelni s njenim sporim hodom mogu doživjeti trajanje kao teret i izgubiti strpljenje do njezina metaforičnog krešenda.
Istrijanska priča univerzalnog značenja
Autorski projekt Marine Petković Liker koji suvremenim kazališnim izričajem iznosi lirsku priču o ljubavi i trpnji koristeći emocionalne, melodijske i asocijativne mogućnosti istrijanskog lokalnog govora, u svim je aspektima, pa i trajanjem, zahtjevan. Ne samo za izvođače i publiku, već i one koji će doći iza njih (‘Tko će sve to pospremiti, pomislila sam s pogledom na gomilu stvari koje ostaju na sceni.) Ali taj ulog, taj napor kreacije i percepcije temelj je začudnog i trajnog doživljaja. Danima poslije premijere dojmovi nikako da se ‘slegnu’, kao što se za dojmove očekuje i kaže. Kao ‘inamurana’, o predstavi ‘pensan’ i se ‘arabian’ ako se ne ‘domislim’ neke replike ili slike 🙂 .
Dug je i naslov predstave (pa sam File s ovim tekstom označila kraticom). Samouvjerena suvremena predstava na starinskoj potki ničim ne želi ubrzati ili olakšati konzumaciju svojih sadržaja, već se upravlja unutarnjim ritmom, kao čarobna maneštra koja se dugo kuha i jede vruća i ne može se dostaviti u plastičnom tanjuru. U metafori osobe, ona ne dolazi u susret kao turistički vodič koji će nam pokazati znamenitosti u paket aranžmanu, već nas vodi sa sobom, ako smo se voljni pridružiti na putu.
Prije početka
Moj odnos prema predstavi počeo je prije nego sam je vidjela u cjelini. Par dana prije premijere, održana je u INK-u pressica na kojoj je predstavljen autorski i izvođački tim. Kao uvodna ilustracija prikazan je dio predstave (znalački izabran, koji bih i iz ove perspektive očekivala da je početni prizor, a nije). To je sjajna praksa u medijskoj prezentaciji kazališnog projekta, a slijedio je pojedinačni istup sudionika, u poticajnoj medijaciji i participaciji Matije Ferlina. Uzbudljiv kazališni trailer koji je učinio da jedva čekamo vidjeti ‘ČA’ će te osobnosti iz razgovora učiniti svojim likovima.
ČA ima?
Predstava počinje praznom scenom s par (težih) kućanskih predmeta (sudoper, kuhalo) u pozadini, pa se postupno popunjava, sve dok se ne pretrpa stvarima kojima se zatrpava prosječno kućanstvo. Temelj je stol (velik i drven, za šest osoba, a može ih stati i osam, kad se skupe, kaže Silvia Marchig). Dolaze škure i kredenc na kotačima, tu je i cijela nadstrešnica s olukom (koja odigra ključnu ulogu u jednom od najdojmljivijih prizora predstave, pljuska). Tu su posude s rubljem i teške lončanice (kako to glumice mogu dignuti)!, pa čak i kvadrat vrta s čupavim biljkama koje se simpatično savijaju.
Svi ti predmeti kruže, pomiču se i premještaju, što uz kretanje i presvlačenje glumaca unosi određenu dinamiku i u usporene prizore u orfejskoj glazbenoj podlozi Luke Gamulina. Dolaze druge sitnice kojima se ispunjava kuća, među kojima sam zapazila najljepši zeleni ‘lavor’ (gdje se može nabaviti?) u kojem se skuplja kišnica i namaču noge. A oko svega toga postupno se zateže uže (postavlja ga Luka Mihovilović, vješt u glumačkim kućanskim poslovima), koje se od početne linije u pozadini scene istura naprijed i trećim krilom, paralelnim s početnim, zatvara konačni kadar (slika).
Timski i solistički
Uz suradničku sinergiju u kojoj ‘svi obavljaju sve’ potrebno oživljavanju scene, svaka od glumica i glumaca (koji glume žene) dobiva trenutak u kojem dolazi u središte scene, to jest ‘čine’ scenu’. Kao kad Zdenka Šustić pita ‘Ča ti je?’ u stotinu nijansi i značenja dok ne počne vikati. I kad Dijana Vidušin poslije oluje u očajanju udara pokislom robom po podu i oblači mokru haljinu. I kad Dora Polić Vitez okrenuta leđima, u kućnoj haljini zanimljivih šara, priča o svom bračnom životu i vrišti kad je podsjećaju na ljubavnu vezu (‘Muči!’, ponavlja, više zato što je boli to što je veza prošla, nego što je imala tu vezu). I kad Silvia Marchig pleše čarobni ples s plahtama koje se suše na vjetru. I kad Luka Mihovilović s palačinkama kojima se muči na slabom ‘šparhetu’, krikne ‘Ne more to više tako!’ I Matija Ferlin, kontemplativan u uvodu i zaključku priče, a duhovit ‘u koži’ (i papučama) razočarane žene koja bi se ubila da je znala da će tako dugo živjeti s tim čovjekom!
Weltschmerz ‘po istrijanski’
Uz sjetu koja prožima atmosferu predstave veže se i humor, čak i satira. ’Bacila se u šternu kad joj je muž… (svi očekujemo da će reći ‘umro’, bar u nekoj formi čakavštine) ‘otiša u penziju’ 🙂 . Humor se diskretno provlači kroz predstavu i rasterećuje njenu ‘škuru’ prirodu. To ‘škuro’ vodi me do spomenute scene sa Silviom Marchig, koja mirnom melankolijom opisuje prostor u kojem živi. U sobu ulazi malo sunca od kad je ‘sused sagradio veliku hižu’ (nemamo osjećaj da se ljuti na ‘suseda’). Zapravo je cijela predstava u znaku pomirenja s gubitkom i porazima, sve dok ne izbiju frustracije do ponovnog smirenja. U sobi je škuro kad je ‘dažd’. I kad muž štedi struju 🙂 .
ČA bi oni rekli
Muž koji sjedi u mraku jedan je od muškaraca o kojima se govori, a nema ih u predstavi. I nije najgori, kako nam povjeravaju ženski likovi, a ni najgori nije na njih ‘diga ruku’. To se iz ženske perspektive čini određenim postignućem. Tih muškaraca nema ni u predstavi ni kod kuće. Oni ‘delaju’ ili se ‘kurbaju’, a najbolje što su ostavili za sobom su djeca. Svoje ljubavne i bračne priče iznose žene. Imaju li ti kojih nema ČA REĆ? Možda u drugoj predstavi, koja bi, po neutemeljenim očekivanjima mogla biti akcija ili komedija? I to ne s ciljem rodne ravnopravnosti, već nastavka ove istrijanske, poetske, ženske i univerzalne ljudske priče.
U predstavi na čakavici razumijevanje nije u pitanju. Sve se razumije. Autohtono, izdvojeno, dijalektalno prevodi se i razumije univerzalnim terminima.
Ada Jukić
Zagreb, 21.05.2025.
Foto: Robert Jukić
Informacije o predstavi
Režija, dramaturgija, tekst: Marina Petković Liker
Scenografija i kostimografija: Ana Paulić
Glazba: Luka Gamulin
Prijevod i suradnica za jezik: Mirjana Doblanović Pekica
Oblikovanje svjetla: Elvis Butković
Suradnica za scenski pokret: Silvia Marchig
Asistentica scenografkinje: Ivana Radić
Izvođači:
Silvia Marchig
Dora Polić Vitez
Zdenka Šustić
Dijana Vidušin
Luka Mihovilović
Matija Ferlin
Produkcija:
Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula
Kazališna sezona Oda srcu 2024/2025
Premijera: 15. svibnja 2025.
Trajanje: 90 min.
Premijera predstave ‘Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna’ u pulskom INK-u – F.I.L.M.
Premijera u INK-u: “Srića da do večeri zabi ono ča ujutro zna” kazališna je oda jeziku, intimi i šutnji – INK
SRIĆA DA DO VEČERI ZABI ONO ČA UJUTRO ZNA – INK
