I ove godine su se na dan Planete (22. travnja) prikazali dobri primjeri bakica koje ne koriste vrećice i djece koja sade stabla, a na par sati i minuta ugasila se negdje javna rasvjeta ili neka svjetska svijetleća atrakcija. Rasplakala nas je još jedna kornjača koja žvače plastiku i albatros zalijepljen na naftnu mrlju. Ali kad odnesemo svoju žutu vreću na reciklažu i salatu stavimo u košaru umjesto plastičnu posudu, mislimo da možemo umiriti savjest.
Osjećamo se ponosni kao spasitelji planete zato što ne bacamo omote po podu ili što stisnemo tetrapak prije nego ga ubacimo u kantu. Sve vrvi od dobronamjernih inicijativa. Pokazuje se kako možemo smanjiti štetu. Povezuju se edukacije i didakcije. Jednom godišnje organizira se skupljanje smeća na nekoj plaži i to snima televizija… Kako to da ipak nema rezultata? Kako to da smo, pored svih tih odgovornih pojedinaca i grupacija i akcija svakim danom sve dublje u….. nećemo reći smeću jer treba reći otpadu, a oypad nije smeće, već resurs, znamo to.
Zavaravaju nas kao djecu kojoj daju lopaticu da izgrade kulu od pijeska u kojoj će stanovati. I oni koji ne odustaju od pokušaja, mogu znati da ne mogu uspjeti. Nije bez osnova osjećati se bespomoćnim u odnosu na problem koji urla da ga riješimo, dok mu odgovaramo falsetom. Mi stvarno ne možemo učiniti puno, a oni koji bi mogli učiniti, rade simbolične ustupke koji prije mogu razbjesniti nego sačuvati prirodu.
Foto Vendi Jukić Buča
Ako ugasimo svjetla jedan sat jednom godišnje i mislimo da to, osim simbolike, ima smisla, da stvarno čini neku uštedu u svjetskoj potrošnji energije, onda možemo zamisliti kolika je osnova od koje se štedi, kolika je potrošnja u kojoj ovo suzdržavanje od potrošnje čini ‘kap’.
Ali odgovornost nije samo na potrošačima.
Zašto se pri ekološkim prijedlozima obraćaju samo korisnicima? I to nije loše, ali zar se ne bi koji apel mogao uputiti i onima koji proizvode to ‘otpadno smeće’. Onima koji proizvode i koriste plastičnu ambalažu, na primjer. I ne samo onu u koju kupci trpaju svoje pakete, već same te pakete, sve više sve manjih paketa koji čine tu plastičnu gomilu u kojoj se gušimo. Sjećam se da se kad su se pojavili prvi programski apeli za nekorištenjem plastičnih vrećica za kupnju, baš u to vrijeme su se, mislim, bar kod nas, drugdje možda i prije, pojavili plastični paketići s narescima u dućanima. Da se smanje gužve na pultovima u vrijeme ‘gableca’, već su izrezani i poslagani listići salame i sireva na podlozi od tvrde plastike i ‘zavareni’ tvrdim plastičnim pokrovom. A da se sadržaj čini preglednijim ili većim nego što jest, jer su u međuvremenu i količine marketinški smanjene, pa se umjesto deset deka šunke našlo vizualno sličnih osam i pol deka, ti listići su poredani tako da samo djelomično prekrivaju jedni druge, pa zauzimaju veću izložbenu, to jest plastičnu površinu. A ta plastika je tako tvrda i stisnuta, masna ili vlažna od sadržaja i pitanje je kako se može reciklirati.
Vremenom se stvorilo sve više takvih ‘praktičnih rješenja’. Tisuće i tisuće malih tvrdih plastičnih kompozicija u rashladnim ormarima samoposluga, a poslije u košarama za smeće. Istrgane, zgužvane, s krupnim sočnim natpisima. Salamama su se pridružile druge jestvine, pa su se na plastičnom madracu s upijajućom plahticom za sukrvicu pojavili odresci piletine, ribe i ‘natapiranog’ mljevenog mesa (više volumena) koje privlači svojom ‘frizurom’? A najjači udarac ekološkom zdravom razumu i zdravlju dali su paketi tvrde plastike u kojima se poslužuju fast food delicije. Što se radi s tim tonama vrućih masnih šupljikavih posuda i slijepljenih plastičnih folija koje pokrivaju pečenke i umake, dostupne funkcijom besplatne dostave (bar za prvih tjedan dana od preuzimanja aplikacije 🙂 )?
Da li je netko apelirao na proizvođače i dobavljače plastičnih posuda da se suzdrže od njihove proizvodnje ili korištenja. Ili uveo neka pravila. Minimalnu količinu sadržaja koju pojedinačno mogu zapakirati, na primjer. Ili odredio da plate ekološku rentu. Ili ulože u istraživanje nekog novog rješenja za pakiranje koje je manje pogubno za prirodu, zapravo za samog čovjeka, pa i onoga tko upravo tako što kupuje i konzumira. Ili povećao cijenu plastike, povećanjem poreza na nju, primjerice. Plastika se toliko koristi zato što je jeftina i ne opterećuje cijenu proizvoda, koji dobiva na cijeni ako je zapakiran, jer je prilagođen prodaji samoposluživanjem. Ako igdje treba povećati takse (ili sad popularne carine 🙂 ) zar ne bi bilo logično da bude za ono čije korištenje društvo želi destimulirati. Kad bi osam deka ‘plastične salame’ bilo tri puta skuplje nego ono uz malo čekanja na pultu, zar ne bi bilo manje onih koji će ih uzeti? Ili deset puta skuplje. Koliko se treba smeća nakupiti da se počne djelovati u smjeru u kojem se svi slažu. Cijene cigaretama povećavaju se u cilju smanjenja pušenja.OK, neki i dalje puše, ali bar nešto ide u proračun i može se ciljano koristiti za pomoć onima koji osjećaju posljedice zbog te potrebe.
Zašto ne destimulirati potrošnju koja uključuje ekološki negativne posljedice? Uz to obvezati one koji proizvode predmete koje je zahtjevno zbrinuti (od kućanskih aparata do namještaja i automobila) da ih po korištenju preuzmu i zbrinu, a pri tome iskoriste njihove rezidualne vrijednosti. Mislim da sam prije ‘sto godina’ negdje sitnim slovima pročitala takvu inicijativu (žao mi je što se ne sjećam čiju) koja se od tada nije ponavljala ili razvijala. Zašto ne? Zašto se proizvođač hladnjaka ili televizora ne bi, uz garanciju koju pruža u ograničenom roku, ne bi obvezao preuzeti svoj hladnjak ili TV kad se pokvari ili ‘demodira’? Zašto ne bismo umjesto proizvoda samog (u trajno vlasništvo, za vječna vremena 🙂 ) kupili pravo njegovog korištenja u određenom periodu, jer nam nakon toga ne treba i zapravo ne znamo što ćemo s njim? Nešto u tom smislu, u embrionalnom stadiju, pojedinačno i samoinicijativno, pojavljuje se u tržišnom prostoru, ali trebalo bi postati općom pojavom.
Naravno da treba trošiti što manje vrećica, ali to nije rješenje. Sve dok se plastične posude, držači, podloge, paketi, čaše, pribor za jelo, poklopci, odjeća, aparati, vozila, plastična drvenarija, hej, postoji i popularna je nadaleko u renoviranju zgrada i energetskoj obnovi nešto što se zove ‘plastična drvenarija’, postoji i aluminijska drvenarija, ali sad je plastika u pitanju 🙂 . Sve to postoji, ali, bakica treba platiti za svoju prozirnu vrećicu, da kornjača ne pojede nju (vrećicu), nego meduzu! Može li se licemjerje vakumirati?
Projekt očuvanja prirode treba biti globalan i strukturiran i cjelovit i učinkovit, a on to nije. I nije dovoljan jedan dan da Planeta bude u žarištu svijeta. Možda nije OK biti malodušan i reći ‘Ja tu ne mogu ništa’, pa čaki ako je to istina. Ali možda je jednako štetno učiniti nas zadovoljnim simboličnim odricanjima. A osobito osloboditi odgovornosti one koji doista barataju relevantnim količinama i resursima i koji bi stvarno mogli učiniti nešto ‘that matters’. Ovako nije samo problem koliko dugo ovo može trajati, već i koliko je to što se traži od nas da učinimo licemjerno.
Ada Jukić
Zagreb, 22. travnja 2025.
