Kako je počelo i kako je završilo? – S nadom!
Nada – ima li je ili nema u današnjem svijetu – nadvila se nad ovogodišnjim 21. izdanjem ZagrebDoxa – Međunarodnim festivalom dokumentarnoga filma, koji se održao u kinu Kaptol Boutique Cinema od 30. ožujka do 6. travnja 2025. To je pitanje na otvorenju vrlo ozbiljno postavio osnivač i umjetnički direktor festivala Nenad Puhovski. Doista su vrlo teška vremena i pitanje je koliko filmovi mogu pripomoći da se razne situacije i događaji sagledaju, razumiju i potaknu na rješenja. Razgovori, dijalozi o filmovima, njihovim temama mogu tome pridonijeti. A Wow bar Kaptol Boutique Cinema bio je vrlo prikladno mjesto za to.
Fotografiju ustupio TMDB
Ovogodišnje izdanje festivala donijelo je 107 kratkometražnih i dugometražnih dokumentaraca iz cijeloga svijeta, među kojima i nekoliko iz Hrvatske. Uz već dosadašnje natjecateljske i nenatjecateljske programe, imalo je i nekoliko novih. Izdvojit ćemo Filmovi o filmovima i Audiodox, koji je sadržavao radijske reportaže iz cijele Europe; slušanjem se moglo doprijeti do raznih događaja. Organizirano je i nekoliko tribina, a jedna od njih bila je o etičkoj uporabi umjetne inteligencije u filmovima, te majstorskih radionica. Autorska večer bila je posvećena našem redatelju Igoru Mirkoviću.
Filmovi otvaranja bila su dva polusatna dokumentarca koji su izražavali prosvjede naroda i ono što narod želi. Čast da na svečanom otvorenju festivala ima svjetsku premijeru dobio je »Crveni tobogan« našega najuspješnijega redatelja s najprestižnijim svjetskim nagradama Nebojše Slijepčevića. On je dugi niz godina pratio i snimao događanja u zagrebačkim naseljima Travno i Savica. Ondje su stanovnici bili za to da zelene površine ostanu netaknute. U Travnom je sagrađena crkva, a na Savici nastavili su se prosvjedi da se sačuva park. Pogotovo su bili protiv »plastičnoga parka«, a rješenja još nema. No sve te etape nisu bile miroljubive. Umiješali su se i drugi građani, tako da je čak intervenirala i policija ograđujući svojim trakama crveni tobogan na dječjem igralištu…
Film koji je potom uslijedio jest »Najglasnija tišina« Aleksandra Reljića, o sadašnjim studentskim prosvjedima u Srbiji, nakon tragedije u Novom Sadu. Okosnica toga filma jest novogodišnja noć u kojoj su studenti i prosvjednici 15-minutom šutnjom odali počast poginulima, bez uobičajenih proslava te noći.
Glazba prodire svuda i spaja sve. Iako već godinama ima svoj program Glazbeni globus, savršeno se uklopila u nov program Filmovi o filmova gdje je prikazan izvrstan francuski cjelovečernji dokumentarac ‘Bio jednom Michel Legrand’. Kako je riječ o životu i djelu gotovo najplodnijega francuskoga skladatelja i pijanista (1932. – 2019.), mogao bi se svrstati i u Biografski dox. A taj topao, ljudski i glazbom prepun film redatelja Davida Dessitesa imao je premijeru na lanjskom festivalu u Cannesu i bilo bi odlično da dođe u kina. Michel Legrand, trostruki oskarovac za filmsku glazbu i dobitnik još niza drugih nagrada i nominacija, prikazan je s mnogim redateljima s kojima je radio uz puno isječaka iz filmova. I glazbeni i filmski sladokusci dolaze na svoje!
Glazba i biografija spojile su se i u programu Glazbeni globus, u kojem je kod nas premijerno prikazan također odličan i zanimljiv dokumentarac ‘Praslovan’, slovenski film redatelja Slobodana Maksimovića nastao u hrvatskoj koprodukciji. Prikazuje život i djelo vrsnoga slovenskoga kantautora Zorana Predina, omiljenoga kod nas. Surađivao je i surađuje s mnogim hrvatskim umjetnicima, često ovdje održava koncerte, a njegove su knjige objavljene i na hrvatskome jeziku. Od vremena kada je bio frontmen, pjevač sastava Lačni Franz do danas, o njemu govore njegovi poslovni i privatni suputnici. S ekipom filma bio je razgovor nakon projekcije. Film se upravo počinje prikazivati u hrvatskim kinima i svakako ga treba pogledati.
Glazba, pjesme, mogu vrlo dobro poslužiti i u iskazivanju društvenih i političkih stavova, prosvjeda, borbe i nade za bolji život i slobodu. Primjer je za to solidan klasičan biografski film u Glazbenom globusu ‘Haiyu – buntovna pjevačica Mariem Hassan i borba za slobodnu Zapadnu Saharu’. Riječi, ritam pjesama i glas pjevačice (1958. – 2015.) odražavaju hrabrost i osvajaju i potiču slušatelje. Film pruža uvid i u svakodnevan život ne samo protagonistice, nego i te nama manje poznate zemlje.
U Biografskom doxu prikazan je i britanski film ‘Twiggy’ redateljice Sadie Frost. Bilo je najavljeno da će doći Twiggy u Zagreb, ali nažalost se to nije dogodilo. Nekad popularna manekenka, pravoga imena dame Lesley Lawson (r. 1949.) bila je i ostala simbol mršave vitke djevojke, a tako su mnoge djevojke i žene željele izgledati. Film je iznimno dobro i pametno oblikovan uz mnogo izjava same Twiggy i poznatih ličnosti s kojima je surađivala i iz njezinoga privatnoga života. Pokazano je kako je unatoč popularnosti i slavi ostala dobra, pametna, jednostavna osoba koja nije dopustila da je javnost i slava promijene. Film svakako vrijedi vidjeti!
Međutim, danas u svijetu i kod nas ima puno forsiranja popularnosti koja donosi visoku zaradu, pa tomu hrle i djeca, i mladi, i odrasli, a to se očituje u novom trendu influencera. Problem je najveći što roditelji često potiču svoje kćeri da tako zarađuju, čime prekidaju školovanje, normalan odgoj i sazrijevanje, i postaju njihov projekt. U sklopu Teen doxa prikazana je svjetska premijera 17-minutnoga hrvatskoga filma ‘Projekt Nika’ Tadije Tadića, koji upravo to pokazuje. Ostavlja gorak okus takvoga načina života, izgubljenoga djetinjstva i mladosti, kojemu je cilj novac, te Nikine nesvjesnosti posljedica. Skupina učenika i učenica Prve gimnazije u Zagrebu bili su članovi žirija u tome programu. Oni su dodijelili posebno priznanje nizozemsko-bangladeškom srednjemetražnom filmu ‘Gdje su djeca bezimena’ Prikazan je human i požrtvovan rad udruge koja skuplja i pomaže te školuje mnogobrojnu djecu, koja su se zbog raznih razloga našla na cesti, gdje su živjela. I ona sama svjedoče o svojemu životu. Redateljica je Jamillah van der Hulst, čiji je dugometražni dokumentarac ‘Ja sam netko lani’ prikazan na Zagrebdoxu. U svim svojim filmovima prikazuje pomoć ranjivim skupinama djece i mladih u raznim krajevima svijeta. Često je i sport pomoć, tako da je taj lanjski film prikazao kako je nogomet pomogao onima čije su se ekipe našle na Svjetskom nogometnom prvenstvu ulične djece u Katru. To su filmovi koji bi se itekako trebali prikazivati u kinima, i djeci i odraslima.
Green dox donio je četiri dokumentarca koji tematiziraju čovjekov odnos prema Zemlji. Posebno se ističe zanimljivošću i prikazom lijepe prirode i rijeke nama dalekoga Novoga Zelanda, nizozemsko-norveško-novozelandski film ‘Ja sam rijeka, rijeka je ja’, redatelja Petra Loma. No ono što je u središtu jest odnos prema rijeci Whanganui na Novom Zelandu, njihovih stanovnika Maora, kojima ona predstavlja živo biće, njihove pretke. Po toj njima svetoj rijeci na petodnevno putovanje kanuima, maorski čuvar rijeke Ned Tapa pozvao je starješinu prvih naroda Australije. Njima su se pridružili članovi obitelji i filmska ekipa koja je to snimala. Film proniče u duh i svjetonazor Maora, čije je vjerovanje čak priznao novozelandski zakon u cilju ekološke zaštite.
Na kraju je u subotu bila dodjela nagrada, u nedjelju su prikazani nagrađeni filmovi i oni koje je publika posebno tražila, te je još nekoliko dana bilo moguće gledati filmove na streaming platformi, što je još jedna novost ovogodišnjega Zagrebdoxa. A kako je bilo puno raznovrsnih filmova u šesnaest programa i puno žirija, bilo je i puno nagrada i posebnih priznanja, također vrlo različitim filmovima. No ono što je važno, a što je ovogodišnje izdanje festivala pokazalo prepunim dvoranama i mnogobrojnim razgovorima i druženjima, kako je na kraju rekao osnivač i umjetnički direktor Nenad Puhovski, čini se da ima nade za nadu!
Marijana Jakovljević
Fotografije iz filmova ustupio ZagrebDox.
