Otvorenje izložbe Saudade autorice Ivane Pašut održat će se u petak, 24. siječnja 2025. u Galeriji SC u 19 sati. Izložba je otvorena do 31. siječnja 2025., radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati, osim 25. siječnja kad je otvorena od 16 do 20 sati zbog popodnevne projekcije u 18:00 u potkrovlju Galerije SC. Tijekom izložbe u potkrovlju Galerije SC prikazat će se sveukupno pet filmova ‘Hirošima, ljubavi moja’ (1959.), ‘Do posljednjeg daha’ (1960.), ‘Cléo od 5 do 7’ (1962.), ‘India Song’ (1975.) i ‘Ljetna priča’ (1996.), a raspored provjerite niže. Ulaz na izložbu i projekcije je besplatan.
Saudade nije samo riječ nego osjećaj melankolije koji izmiče doslovnim prijevodima. Iako se u portugalskom jeziku često opisuje kao duboka čežnja, njegovo je značenje slojevitije, prožeto sjetom, kontemplacijom prolaznosti i ljepotom propadanja. Saudade je osjećaj istodobne sreće i tuge, nostalgije za onim što je bilo i spoznaje da se to više nikada neće ponoviti; to je ujedno i prisutnost odsutnosti i osjećaj praznine ispunjene uspomenama. Španjolski pisac i političar Ramón Piñeiro López u svojoj knjizi Filosofía da saudade opisuje ga kao stanje uma koje proizlazi iz usamljenosti, nedostajanja nečega ili nekoga tko više nije prisutan, čežnje za prošlim vremenima. Vođena opisom autora, ali primarno osobnim iskustvom, Ivana Pašut u radu Saudade kroz stvaralački proces i introspekciju istražuje razloge postojanja tog osjećaja, pitajući se pritom mogu li melankolične emocije nestati ili ostaju trajno upisane u biće onoga tko ih proživljava.
Fotografiju ustupio TMDB
Tijekom godinu dana, Pašut je istraživala filmske kadrove koji odražavaju atmosferu saudade, proučavajući u svojem umjetničkom istraživanju scene koje su joj vizualno i emocionalno odjekivale. Posebnu pažnju posvetila je seciranju vizualnih elementa, ljudi i citata usmjeravajući se na filmove koji u njoj pobuđuju snažne osjećaje nostalgije, prolaznosti i kontemplacije o životu. Interpretirajući istražene filmske prizore u svom radu kroz medij fotografije i filma, umjetnica u kadrove postavlja sebi bliske osobe i mjesta koja su na nju ostavila trag. Svaka osoba sudjeluje u odabranoj sceni s razlogom, dok citati koji ih prate služe kao tihi iskazi emotivne spone koja spaja nju s odabranim protagonisticama i mjestima radnje. Filmski kadrovi, u ovom kontekstu, ogledalo su autoričinih odnosa i emocija koji se prožimaju kroz svaki zabilježeni trenutak. Svaki pokret, postavljeni predmet ili obris lica postaju samostalni, živopisni narativi koji se promatranjem fotografija i snimaka pišu sami, a pokoja riječ koju autorica ističe samo poetički naslućuju na radosti, mekoće i rastanke koji su se paralelno zakulisno, daleko od očiju publike, odvijali.
No, gradbeni elementi njenih kompozicija ne ostaju samo u okvirima fotografija i filma nego uoči prezentacije izložbe izlaze iz okvira dvodimenzionalnih slika prelijevajući se u sam prostor izložbe. Autoričini odabrani motivi – osobni artefakti i bliske osobe – postaju dijelovi ambijenta, pretvarajući galerijski prostor u intimno mjesto prisjećanja i kontemplacije. Time se stvara cjelovito iskustvo u kojem promatrač nije tek pasivni svjedok, nego sudionik u atmosferi saudade, potaknut da se suočava s vlastitim osjećajima nostalgije i prolaznosti. Ova prostorna ekstenzija dodatno naglašava slojevitost autoričina rada – emocije se ne zadržavaju unutar kadrova, već prodiru u fizički prostor, pozivajući publiku da kroz tišinu, detalje i suptilne simbole osjeti ono neizgovoreno. Takav pristup, u kojem vizualna i prostorna dimenzija koegzistiraju, naglašava ideju da je saudade osjećaj koji nadilazi riječi, utiskujući se u tako samu teksturu prostora i vremena.
Dok Pašut u natruhama nagoviješta vlastito emotivno iskustvo saudade, ona istodobno ostavlja dovoljno prostora promatraču da u prikazanim scenama pronađe vlastite asocijacije i emotivne poveznice. Njezin rad ne nameće jednoznačna tumačenja, nego suptilno poziva na autoanalizu dopuštajući da se kod svakog nijanse sjećanja, melankolije i prolaznosti otkrivaju postupno. Time umjetnica izbjegava doslovnost i usmjerava fokus na univerzalnost emocije saudade koja se ne veže isključivo za osobne narative, nego postaje dijelom šireg, kolektivnog iskustva ljudske povezanosti s prolaznošću. (predgovor, Leopold Rupnik)
Vizualno-sadržajnu platformu svojega umjetničkog iskaza Ivana Pašut temelji na fotografiji, filmu i poeziji kao ishodišnim višeznačnim impulsima. Spomenuta medijska izražajna sredstva nadograđuje performansom i trodimenzionalnim objektima iz svakodnevne uporabe. U kontekstu hrvatske suvremene umjetnosti poveznicu s njezinim radom, možemo pronaći u radovima umjetnika poput Ivana Faktora, Tomislava Gotovca koji su također pronalazili svoje nadahnuće u filmskoj produkciji. Izravno, to se odnosi se na onu vrstu specifičnog umjetničkog, autorskog filma. Liniju sličnosti radova Ivane Pašut možemo vidjeti i u radovima francuskih filmaša „novoga vala“ (razdoblje 1950.-1970.) te glasovite američke umjetnice – vezana za područje filma i fotografije – Cindy Sherman, kao i belgijske filmske eksperimentalistice Chantal Akerman. Poput njezinih slavnih prethodnica, Pašut se bavi suptilnim psihološkim temama identiteta, feminizma, muško-ženskim odnosima, usamljenosti kroz estetike insceniranosti. Autoričini radovi, film, fotografija, objekti i performans emaniraju poetskim osjećajem Saudade, prisutnog u radovima velikih portugalskih modernističkih književnika Teixeira de Pascoaes i Fernanda Pessoe, iz prve polovice 20. stoljeća. Osjećaj nostalgije, melankolije, introspekcije, profinjenih emocija, krhkosti odnosa je raison d’etre autoričina djelovanja. Filmovi u programu pomno su odabrani, nastali su uglavnom iz izvrsne literature eminentne spisateljice, scenaristice i scenarista, pretvarajući romane/scenarije u višeslojan audiovizualni kod.
Filmovi ‘Hirošima, ljubavi moja’ (1959.), ‘Do posljednjeg daha’ (1960.), ‘Cléo od 5 do 7’ (1962.), ‘India Song’ (1975.) i ‘Ljetna priča’ (1996.) nose obilježja francuskog novog vala, kao i šire postmodernističke poetike. Resnais, Godard, Varda, Duras i Rohmer eksperimentiraju s narativnim obrascima, odbacujući klasičnu linearnost priče, fokusirajući se na fragmentarnu strukturu koja istražuje subjektivnost, prolaznost i identitet. Njihovi režijski postupci često uključuju primjenu improvizacije, izravne naracije, prirodnu rasvjetu i eksperimentalna kadriranja. Navedeni filmovi dijele duboku, fragmentarnu introspektivnost i istraživanje identiteta povezani su s radom Ivane Pašut, posebno njezinim – ovdje predstavljenim – fotografskim ciklusom. Autorica se, citirajući, koristi kontemplativnim prividno dijaloškim autoportretima, izbjegavajući konvencionalnost, stereotipe i – poput protagonistica iz „novovalnih“ filmova – zadane društvene norme. U okviru medija – c/b fotografije, performansa i objekata – autorica se koristi svjetlosnim nijansama i kompozicijom kako bi stvorila narativnu dubinu, dok inscenirana dimenzija naglašava kompleksnu dinamiku suptilnih emotivnih odnosa. „I don’t know if I’m unhappy because I’m not free or I’m not free because I’m unhappy.“ dio je dijaloga koji izgovora famozna glumica Jean Seberg u Godardovom filmskom remek-djelu „Do posljednjeg daha“. Fiktivni filmsko-književni likovi Pessoinog izmišljenog univerzuma i autentični likovi svijeta Ivane Pašut, lišeni patetike, gravitiraju i pronalaze se u toj rečenici, senzitivno, introspektivno korespondirajući, ali bez konačnog odgovora. Nijansiranom transformacijom navedenih umjetničkih kategorija Ivana Pašut svoj autorski izraz nalazi u postmodernističkom postupku. U odnosu na ishodišne medije, njezin rad tvori novu dimenziju likovnosti, realizirajući je kroz višemedijski vizualni i performativni teatar fikcije i realnosti. U autoričinu svijetu istančanih i delikatnih odnosa, „nevidljivi narator/i/ce“ pokušavaju otvoriti koridor u traženju nekih osjećajno-misaonih, smislenih kao i ontoloških odgovora – pritom akceptirajući taj vječni ples erosa i thanatosa – sveprisutnog u tišini uznemirenosti, fragilnosti i čežnji sklonih imaginarnih, kao i stvarnih likova. (selektor filmova, Ivan Paić)
Filmski program realiziran je u suradnji s Francuskim institutom, Zagreb.
Raspored prikazivanja filmova uz izložbu Saudade Ivane Pašut, potkrovlje Galerije SC
Subota, 25. siječnja 2025. u 18:00
HIROŠIMA, LJUBAVI MOJA (1959.), c/b, 90 min., engl. titl, r. Alain Resnais
Utorak, 28. siječnja 2025. u 18:00
DO POSLJEDNJEG DAHA (1960.), c/b, 90 min., engl. titl, r. Jean-Luc Godard
Srijeda, 29. siječnja 2025. u 18:00
CLEO OD 5 DO 7 (1962.), boja, c/b, 90 min., engl. titl, r. Agnes Varda
Četvrtak, 30. siječnja 2025. u 18:00
INDIA SONG (1974.), boja, 119 min., engl. titl, r. Marguerite Duras
Petak, 31. siječnja, 2025. u 18:00
LJETNA PRIČA (1996.), boja, 114 min., engl. titl, r. Eric Rohmer
BIOGRAFIJA
Ivana Pašut (1991.,Zadar) diplomirala je 2020. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomski sveučilišni studij Likovne kulture, kiparski odsjek i stekla zvanje magistra edukacije likovne kulture. Izlagala je na nekoliko samostalnih izložbi: izložba In the Box (sa Lucijom Žuti), Galerija SC, 2023; projekt Artupunktura, Art Buble, 2022. u Zagrebu te više skupnih izložbi od kojih se ističu: Greatest Hits na 4. međunarodnom studentskom bijenalu u Splitu 2021. godine, Disclosure Art Festivalu 2021. u Zagrebu, u sklopu umjetničko – istraživačkog projekta Prošireni medji pod nazivom Široko oko 2022. u Galeriji SC u Zagrebu, inovativni kulturno-umjetnički projekt “One su tu” u Vinkovcima i Osijeku 2024 godine.
[izvor informacije SC u Zagrebu]
