Kimitachi wa dô ikiru ka / The Boy and the Heron (2023.)
Redatelj: Hayao Miyazaki
Glume: Soma Santoki, Masaki Suda, Kou Shibasaki
Najveći redatelj animiranih filmova današnjice – Hayao Miyazaki, u svojoj 82. godini života počastio je ljubitelje filma još jednim remekdjelom – “Dječakom i čapljom”. Dobitnik je nagrada Oscar, BAFTA i Golden Globe za najbolji animirani film u žestokoj konkurenciji s još jednim remek-djelom – “Spider-Man: Putovanje kroz Spider-svijet”.
Fotografiju ustupio mvff.com
Ne začuđuje da je navodno najskuplji japanski film u povijesti, s obzirom na to da je stvaran punih 8 godina uz pomoć 60 animatora, na čelu s Miyazakijem koji je uspijevao napraviti svega 1 minutu animacije mjesečno. Njegov studio Ghibli odlučno se odupire trendovima kompjuterske i 3D animacije, štoviše Miyazaki zazire od toga. Lijepo bi bilo vidjeti da se hrvatska animacija vrati korijenima Zagrebačke škole crtanog filma i podupire tradicionalnu animaciju u svojim projektima (naposljetku, ipak smo 1962. dobili Oscara za animirani film “Surogat”).
Tako je “Dječak i čaplja” tradicionalno ručno crtan na papiru, a digitalni alati služili su za kompoziting, te za ispomoć pri animaciji kompleksnijih struktura. Animacija je zadivljujuća: od apstraktnih kinetičkih pokreta dramatične uvodne sekvence požara, do gotovo živih ilustracija pejzaža od kojih skoro pa se mogu osjetiti tople zrake sunca koje prolaze kroz krošnje.
Dotična scena požara u kojoj za vrijeme Drugog svjetskog rata pogine majka glavnog junaka, dječaka Mahitoa, dala je naslutiti da će se film baviti ratnom tematikom po uzoru na redateljev prijašnji film “The Wind Rises”. Film ipak krene u tradicionalne fantasy vode po kojima su redatelj i studio Ghibli poznati. Dječakovo otuđenje u ratnom podneblju i gubitak majke, otvaraju vrata čudesnom paralelnom svijetu koji zaista samo Miyazaki zna stvoriti. U njemu životinje nisu obične životinje, niti ljudi obični ljudi, a nastanjene su raznolikim slatkim bićima po uzoru na Totore, Kodame i sl. Jedno od tih bića koje je prvotno u obliku čaplje, mami Mahitoa u snoliki paralelni svijet s nadom da će mu oživjeti majku.
Karakteristično za Miyazakija je miješanje stvarnih lokacija i događaja s elementima fantazije, tako da u filmu možemo prepoznati ne samo okružja (u kojima nismo bili) nego i sami sebe (iako to nisu naše životne priče). Film je višeslojno djelo koje poput dojmljivog sna potiče na razmišljanje i kao takav idealan je za adolescente koji se trebaju nositi s novim emocijama, odgovornošću i uspostaviti svoje “ja” u svijetu odraslih. Ionako Miyazaki u svojim filmovima gaji nepokolebljivu nadu u potencijale djece da izgrade bolje sutra.
Inače, novela “How Do You Live?” (“Kako živiš?”) služila je kao inspiracija za izvorni japanski naziv, ali film nije inspiriran njome već Miyazakijevim djetinjstvom. Strah od gubitka majke i ozračje rata autobiografske su teme koje Miyazaki ovdje ponovno provlači iz vlastitog djetinjstva, te one zaokružuju kako njegov život tako i stvaralački opus. Ponajviše podsjeća na jedno od njegovih drugih Oscarom ovjenčanih ostvarenja – “Princezu Mononoke”, ali ima niz drugih podudarnosti s manje znanim kratkometražnim filmovima koje je režirao ekskluzivno za Muzej Ghibli u Mitaki, u Japanu.
“Dječak i čaplja” djeluje sjetno, ne po tematici, već po dojmu da je ovo vjerojatno njegov posljednji film. Ako i jest – njime je epski završio svoj doprinos umjetnosti. Mogućnost da taj anime imamo uopće priliku gledati u kinima u Hrvatskoj, a ne na televiziji, zaista je privilegija.
Tihoni Brčić
