Sonja Jeđud
Robert Tabula
Muzej krapinskih neandertalaca gradio se punih 11 godina, a svoja je vrata javnosti otvorio krajem veljače 2010. godine. Smjestio se kraj Hušnjakova brda, prvog paleontološkog spomenika prirode u Hrvatskoj, gdje su pronađeni ostaci neandertalaca. Hušnjakovo brdo nalazi se na zapadnom dijelu grada Krapine. Ovo nalazište spada u vrh svjetskih paleontoloških, paleoantropoloških i arheoloških lokaliteta.
Istraživanja na Hušnjakovu brdu započela su 23. kolovoza 1899. na čelu s Dragutinom Gorjanovićem-Krambergerom. Kramberger se tom prilikom odazvao na poziv fra Dominika Antolkovića koji ga je upoznao s ostacima kosti i zubala pronađenih na tom području. Tijekom šestogodišnjeg iskapanja pijeska nađeno je oko 900 ljudskih fosilnih kostiju, velik broj paleolitskog kamenog oruđa te fosilni ostaci životinja (špiljski medvjed, vuk, dabar, los, jelen, nosorog, divlje govedo i dr.). Pronađeni su i ostaci ognjišta, što je bio jasni pokazatelj da su krapinski praljudi poznavali vatru. Obzirom da su neandertalci živjeli u špiljama, koje su nerijetko i sami prokopavali, Hušnjakovo se brdo, sa svojim pješčanicima, pokazalo iznimno prikladno za život. Spomenute su iskopine na Hušnjakovu brdu kasnije bile zatrpane nanosima rječice Krapinčice.
Starost krapinskog pračovjeka procjenjuje se na 100 000 godina te je poznato da se bavio lovom i skupljanjem šumskih plodova. Analizom i usporedbama dokazano je da su špilju istovremeno nastanjivale dvije rase. Obje su pripadale istoj vrsti neandertalaca, međusobno se razlikujući po građi tijela i fizionomiji lica. Kramberger je rase podijelio na višu i nižu. Plosnata glava, duga lubanja, produljeno lice i udovi bile su karakteristike višeg tipa, dok je niži tip bio robusnije građe, kraćih udova, zdepastog tijela, oble lubanje i širokog lica.
Važno je istaknuti da je rekonstrukcija neandertalaca u svijetu često temeljena na predrasudama o praljudima kao o priglupim i zaostalim bićima. Takvo predstavljanje je u potpunosti iskrivljeno i netočno. Neandertalci su bili na izrazito visokom stupnju razvoja, sposobni samostalno izrađivati sofisticirana oruđa, brinuti se za bolesne članove zajednice, pokapati svoje mrtve, imati posmrtne običaje i međusobno komunicirati. Prikaz takvih neandertalaca može se vidjeti uMuzeju krapinskih neandertalaca.
Stručnjaci Muzeja krapinskih neandertalaca pobrinuli su se da velik dio ostatka s Hušnjakova brda bude izložen u muzejskom kompleksu. U suvremenom okruženju muzejskog zdanja u obliku školjke, smjestila se vizualno-interaktivna naracija o nastanku, životu i djelu krapinskih praljudi, ali i o biološkoj evoluciji općenito. Muzejski postav zanimljiva je i osebujna kombinacija najsuvremenijih virtualnih prikaza i klasičnog muzeološkog postava, koja otključava vrata prošlosti futurističkim ključem. Muzej je prvenstveno djelo arhitekta Željka Kovačića i paleontologa Jakova Radovčića, poznatoga stručnjaka za krapinske neandertalce. Većinu troškova za izradnju muzeja snosilo je Ministarstvo kulture, a dio i grad Krapina.
Muzej je smješten u udolini između dva brežuljka, a prostire se kroz dvije etaže na ukupno 1200 četvornih metara. Muzej se savršeno uklapa u prirodu koja ga okružuje, obzirom da je fasada izrađena od žutog miocenskog pijeska s Hušnjakova brda, dok staklena ploha muzeja nepogrešivo zrcali okoliš. Prije ulaska posjetitelji prelaze potočić koji teče pored muzeja, ali i ispod rešetke pred samim ulazom u muzej. Simbolizam vodenog prijelaza Jakov Radovčić tumači u Vodiču muzeja kao
ulazak u podzemni svijet razvedenoga misaonog spleta, muzejske imaginacije i susreta s nepoznatim što postoji s druge strane našeg življenja.
Muzej krapinskih neandertalaca. Autor: Robert Tabula.
Prolaskom kroz vrata, veliko predvorje Muzeja se u svojoj ogoljenoj betonskoj nutrini otvara posjetitelju gotovo neprimjetnom veličinom i prostranošću. Preko staklene fasade, s unutarnje strane, razvučeno je platno na kojemu se vrti projekcija 16-minutnog filma o životu neandertalaca. Izvrsno napravljeni film prati jedno neandertalsko pleme kroz godinu dana, a autentične lokacije (Vindija te okolica Krapine), uz prikaz ozljeda i ritualnih običaja koji su vidljivi i na samim nalazima iz Hušnjakovog brda, lagano i efektno približavaju cijeli niz saznanja i istraživanja apsolutno svakom posjetitelju muzeja kroz prizmu lako usvojivog medija, te u isto vrijeme prepuštaju i najnezainteresiranijem posjetitelju mogućnost da uživa u neobaveznom gledanju filma.
Nakon završetka projekcije put se nastavlja kroz mali prolaz na drugoj strani predvorja, s rekonstrukcijom ljekarne u kojoj su obrađivani prvi pronađeni nalazi, a postepeno se stječe kratak, ali konstruktivan uvid u događaje, koji su pokrenuli istraživanja Gorjanović-Krambergera na prijelazu 19. u 20.st. Prikazana je kratka povijesti razvoja znanosti i konteksta u kojemu su nalazi iz Krapine potvrdili ono što se u to doba tek počelo dokazivati i istraživati, a taj prvi segment muzeja završava s tehnološki naprednijim odvojkom u kojemu se na velikom ekranu vrte, u stilu mnogobrojnih forenzičkih serija, digitalne slike fragmentata kostiju sa samoga nalazišta.
Uz pomoć razvijene tehnologije i preplitanjem najmodernijih medija i načina na koji se prikazuje svaki važniji segment nalazišta, time i tijek evolucije, dobivamo uvid u sve ono što je postojalo prije čovjeka, a uz pomoć najvećih čovjekovih dostignuća.
Putem info punktova posjetitelji mogu nakon skeniranja svojih ulaznica rješavati informativne kvizove, slikati se u društvu Krambergera ili neandertalaca te kroz postav u(o)čiti dodatne informacije o svemu onome što je bitno za muzejsku cjelinu i ono što prikazuje. Kako bi priča imala svoj puni smisao, nakon uvodnog i vijugavog hodnika znanosti i povijesti, muzej se opet širi i otvara, putem video prikaza Velikog praska i nastanka Zemlje započinje vertikalni uspon kroz koji pratimo formiranje života na zemlji. Geološka razdoblja su označena na podu, a likovna rješenja mnogobrojnih umjetnika prikazuju formiranje najjednostavnijih oblika života koji se razvijaju kako se hoda prema gore, prema sve većim životinjama i prema najranijim čovjekovim precima. Izuzevši skulpture prvih hominida i realističnu rekonstrukciju neandertalskog plemena na vrhu uspona, dio likovnih rješenja djeluje gotovo infantilno naspram skulptura hominida i neandertalaca. Takvim pristupom se s druge strane naglašava viši evolucijski stupanj i razvijenost složenijih oblika života.
Posebnu atrakciju u muzeju čine pripadnici neandertalskog plemena, koji se moglo vidjeti i na platnu na početku muzeja, i koji su u svakom trenutku prisutni – kroz male proreze u zidovima moguće je, gotovo voajerski, gledati predvorje muzeja i projekciju filma. Iz te pozicije se ne gubi kontinuitet priče, to je svojevrstan podsjetnik koji posjetitelju omogućuje promatranje neandertalskog života sa skrovitog mjesta, s čime se dobiva jedna dimenzija u kojoj realnost postaje složenija i bliža, samim time što smo udaljeniji i skriveniji. Elisabeth Daynès u umjetničkom smislu približava prikaz neandertalaca na jedan poseban i uzbudljiv način. Neandertalsko pleme koje se nalazi na vrhu uspona i koje simbolizira sve ono što je dovelo do stvaranja ovoga muzeja djeluje tako stvarno, i u tolikoj mjeri ‘živo’, da nije nimalo teško uživjeti se u to prošlo vrijeme. Tim se putem stvara pogodno tlo za prikazivanje neandertalca kao jedne komplesne i složenije pojave od onoga što se obično označava pod tim imenom – slika pogrbljene kreature s drvenom ili kamenom toljagom se ovdje briše na izravan i pristupačan način.
Nakon evolucijskog uspona, muzej se u potpunosti otvara posjetiteljima i naglasak se stavlja na pojačanu interakciju posjetitelja i muzeja. Od uspoređivanja s neandertalskom morfologijom, preko pritiskanja pojedinih dijelova tijela na modelu ležećeg ljudskog oblika na kojem se onda u digitalnom obliku prikazuju najčešće bolesti i ozljede na tim dijelovima tijela, do jednog kruga na podu koji reproducira led pun pukotina, a koji, kada se na njega stane pucketa i postaje sve ‘razlomljeniji’.
Nalazi i kontekst neandertalaca na širem geografskom području, na kraju muzeja, ustupaju mjesto astronautu koji izvire iz stropa i koji predstavlja, za sada, posljednju stanicu čovjekovih dostignuća.
Izlaskom iz muzeja, kratkom se šetnjom stiže do samoga nalazišta na kojemu obitavaju skulpture neandertalaca. Priča završava tamo gdje je i počela prije više od 100 000 godina. Uzbudljiv i odlično realiziran muzejski prostor, pomoću suvremene tehnologije te pristupačnosti i otvorenosti prema posjetiteljima pruža jedinstveni uvid u evoluciju i krapinskog neandertalca.
