Tekst/koncept/režija: Pascal Rambert
Glumci: Nina Violić i Goran Bogdan
Premijera: ZKM Zagreb, srijeda 26. rujna 2012.
Osvrt: Ada Jukić
Teška predstava. I za glumce i gledatelje. Jer dok su jedni (a ima ih dvoje), jedan po jedan, svoje duge monologe upravljali onom drugom koji šuti, drugi su to morali slušati kao da su i sami na pozornici i glume pažljive gledatelje, osvijetljeni refleksom neonskog svjetla s pozornice, s malim mogućnostima opuštanja pažnje ili ¸izraza lica.
Svaki od glumaca, prvo Goran Bogdan, a onda Nina Violić, održavaju literarno grčeviti govor koji traje i više od pola sata ‘u komadu’, zapravo se i spominje trideset minuta, Nina to kaže Goranu (baš se tako i oslovljavaju u predstavi), Nina kaže kako je Goran govorio trideset minuta, ali to gledatelj ne može provjeriti (neće valjda pogledavati na sat za vrijeme predstave!), ali čini mu se da je trajalo duže. Uostalom, ima vremena to iskalkulirati, jer ako je predstava simetrično podijeljena na nastupe dvoje ljubavnika koji se rastaju, s kratkim umetkom nastupa zbora šarene djece, a traje gotovo dva sata (na Tiskanici predstave nije navedeno trajanje), onda se može pretpostaviti da svaki monolog traje najmanje školski sat, dakle, dva školska sata bez predaha, a to je i za odrasle učenike zahtjevno. O tom trajanju daje natuknice i sam tekst, pa kad Goran, nakon dugog govora, vikne svojoj partnerici da je ‘tek počeo govoriti’, to i za gledatelja zvuči prijeteći.
Naslov predstave naznačuje njenu literarnu prirodu. Nije to banalni ‘Kraj ljubavi’ ni patetična ‘Smrt ljubavi’. To ‘Zatvaranje ljubavi’ kondenzira njenu umjetničku, visoku književnu, intelektualnu potenciju (iako ženska uloga negira svoju intelektualnost), vokabular koji se koristi ne koristi se u svakodnevnim razmiricama zasićenih ljubavnika, tu se govori pjesnički i prozno, u metaforama i drugim jezičnim figurama, izvikuju se ekspresijom opravdani pejorativi, tu se u grču raspada vlastite veze govori o širim temama, nije to samo pitanje ljubavi i mržnje, govori se o smislu života i smrti, govori se lijepo, u suvremenost se uvode mitski likovi, tu je Euridika i Hera s Io, jednom od manje poznatih žrtava svoje ljubomore, spominju se mitovi našeg vremena, kao ljubav i smrt Johna Lennona i čak se ponavlja ime njegovog ubojice (ja ne bih tim Herostratima našeg vremena dala medijskog prostora, zločinci ne bi smjeli postati slavni).
- Zatvaranje ljubavi: Protagonisti s perjanicima
‘Literarna perjanica’ predstave vizualno je efektno prenesena na njenu vizualnu iskaznicu, to jest plakat na kojem glumci (s naznakom nagosti) na glavi nose perjanice s više boje nego ih ima na sceni koja se guši u bjelini, kao kirurška ordinacija prije operacije (poslije se riječima, samo riječima, ispuni krvlju). Scenu predstavlja unutrašnjost potpuno bijelog praznog položenog kvadra s dvije široke stepenice na drvenom podu i troja vrata s jednokratnom primjenom (na jedna uđe spomenuta skupina dječice, a iza vrata simetrično postavljenih bijelih ormara na kraju predstave presvlače se protagonisti, to jest skidaju odjeću s gornjeg dijela tijela i stavljaju perjanice. One dvije stepenice koriste se za postavu dječjeg zbora kao simetrale predstave (asocijacija na ‘djecu ljubavi’ koja se ‘zatvara’, ali i dobrodošla promjena na maljevičanski reduciranoj sceni s dva lika). Ali i te djece bilo je toliko (petnaestak), da su se mogli smjestiti na jedno uzvišenje. I u minimiziranoj scenografiji može biti redundancija.
Pozornica bijelih zidova i stropa osvijetljena snažnom svjetlinom neonskih lampi ‘osigurava vidljivost’ bez najmanjeg osciliranja intenziteta svjetla, bez drugih scenskih pojava i senzacija koje bi mogle odvratiti gledateljevu pažnju od žestokog, složenog, književnog monologa. Sve je koncentrirano na glumca koji govori, čak i onaj drugi koji ga sluša. Taj drugi ne može reagirati kao što se reagira u životu kad se suočimo s protivnikom u mišljenju, on ne može prekinuti partnera koji mu je naglo postao neprijatelj, uplesti se svojim argumentima, osporiti svaku alineju protivničkog govora, a ne čekati dok ovaj ne izgovori doslovce ‘knjigu primjedbi’. Ono po čemu se ovaj verbalni ‘pogreb ljubavi’ razlikuje od života u kojem se masovno odvijaju ‘pogrebi ljubavi’, nije samo vokabular, već odvajanje posmrtnih govora. To je izuzetno teško i u ‘uređenim diskusijama’ u kojima se ‘uskače u riječ’ sugovornika, u kojem se ne može dočekati da ovaj kaže što je mislio, a već mu moramo odvratiti, tako je teško otrpjeti neslaganje, Upadicama se prekidaju parlamentarne rasprave, a sudionici okruglih stolova na televiziji viču ‘jedni preko drugih’. Nepodnošljiva je težina šutnje dok nas netko uvjerava u nešto s čime se ne slažemo. A ovdje, unutar jedne emocionalne veze koja puca (i baš zato što puca), stežu se uzde normalne reakcije, obuzdava se odgovor, jednako žestok, prijekoran, argumentiran, jednako lajav i dahtav, jednako nabrekao od frustracija, koji zbog te energije neslaganja ne može čekati da provali u dijalog. Praksa tih zatvaranja i umiranja ljubavi je svađa, jednako ogorčena kao što su ovi monolozi mržnje, ali u olakšavajućoj replici udaraca, u popuštanju neizdrživom porivu da ‘tom gadu kojeg smo voljeli i koji nas napušta’ kažemo što zapravo mislimo o njemu (odnosno, njoj, naravno). Redateljska koncepcija je ‘neonski jasna’, ali ju je teško izdržati. I s glumačke i gledateljske pozicije.
U težinu uloge ne ulazi samo količina, odnosno, duljina teksta koju je trebalo zapamtiti, odnosno, interpretirati, već i čekanje na svoj nastup, ta trpnja bez odnosa s onim tko mu se obraća, to obuzdavanje prirodne reakcije, i doslovce dugo stajanje, osobito Nina, u prvoj, to jest Goranovoj ‘polovici’ govorne predstave, Nina stoji u štiklama, s torbom u ruci, gotovo nepomična više od pola sata (vidi vremensku procjenu u alineji 2). U svojoj ‘pasivnoj ulozi’ Goran se ipak malo više grči, savija i čuči, što je lakše nego ostati u statičnom položaju. U odnosu na teret teksta, Nina ga je bolje podnijela, uspjela je s uvjerenjem iznijeti svoje argumente, s manje pritiska ‘planine riječi’ s kojom se suočio i ‘rafalnom brzinom’ počeo istresati njen partner. Na ruku joj je možda išla i činjenica da je njen govor bio ‘drugi’, kad je prvi monolog ‘probio led’ i senzibilizirao publiku na bujice riječi.
Traumatično iskustvo ‘kraja ljubavi’ koje je trpi i onaj koji je kraj inicirao, izravno je prenešeno na one koji su manje motivirani na trpnju.
- Zatvaranje ljubavi: Publika prije predstave
Premijerna publika junački je podnijela svoju ulogu, a pljesak je bio iskren, pun olakšanja. Bio je to izraz priznanja naporima glumaca, a i vlastitom izbavljenju. Da se taj snažni poetski tekst mogao gledati iz neke manje konvencionalne perspektive, da su gledatelji (odnosno, slušatelji, i to bi gotovo bilo dovoljno) mogli ležati, na primjer, i odmaknuti oči od neonskih lampi, da su mogli u polumraku sklopiti oči i prožeti grubost tog obračuna ‘bivših’ asocijacijama na svoje ‘love closures’, da su mogli na bilo koji način izraziti svoj stav ili pomaknuti tijelo, gledatelji bi tu predstavu i ‘čuli’ drugačije. Ovako su izdržali dvostruku pasivnu ulogu, dok su glumci naizmjenično ‘kompenzirali’ svoju statiku.
Što se ‘zatvaranja ljubavi’ tiče, i oni koji su slušali imaju traumatska iskustva i znaju da nikakvim zaslugama ne možemo održati ljubav , ne možemo biti dovoljno dobri da izbjegnemo ljubavni poraz, zapravo, što smo više ‘dobri’, to je veća šansa da će se kapital privlačnosti istrošiti i da će potreba za novinom zamijeniti sve vrijednosti postojećeg. U svom dirljivom nastupu Shakespeareova kraljica Katarina podsjeća Henrika VIII kako mu je dvadeset godina bila dobra žena. Jadnica, sama daje argument za prekid zasićenom Kralju, i bez Anne Boleyn u kraljevskoj perspektivi! Ne možemo dovoljno voljeti da osiguramo trajanje ljubavi, ali možemo reagirati na kraju.
Ono čime se Rambertova predstava najviše udaljuje od života nije ni način izražavanja ni redoslijed izlaganja, pa čak ni nemogućnost da svojim argumentima promijenimo mišljenje onoga tko nas želi napustiti, već mogućnost da mu izložimo svoj stav prije nego ode. Onaj tko je odlučio otići, izvan predstave, neće slušati što misli reći onaj tko se tome opire, on odlazi i zatvara vrata i to odbijanje komunikacije (čak i naizmjenične i bez pozitivnog ishoda), najteži je udarac koji doživljavaju ostavljeni. Jer, čak i kad su svjesni da kraj mora doći, uvijek je jedan od partnera brži, a drugi oklijeva ili je manje odlučan u realizaciji ‘Svršetka igre’. Istovremenost spremnosti na svršetak rjeđi je nego istovremeno svršavanje partnera, koje se, uzgred, prilično eksplicitno spominje u predstavi.
Ada Jukić
Zagreb, 27 rujna 2012
‘Post festum’
Festival svjetskog kazališta u Zagrebu završio je jučer, 29. rujna 2012. upravo ‘Zatvaranjem ljubavi’ na francuskom originalu. Da je to bilo drugo (redateljsko) viđenje istoga teksta, usudila bih se pogledati predstavu još jednom i usporediti drugu koncepciju s (opisanom) prvom. Koncepcija je nešto zbog čega se isplati preuzeti rizik. Ali, radi se samo o francuskoj inačici, zapravo, originalu koji nam se ‘prikazao’ poslije ‘prijevoda’, pa bih mogla uspoređivati samo glumačku interpretaciju, ai ni to ne bi bilo ‘pravično’ usporedivo, jer su ‘naši glumci’ tek startali premijerom.
‘Zatvaranje ljubavi’ na Zatvaranju festivala, kao isti film, uz titlove. Poetska predstava ostala je u istim autorskim (redateljskim) rukama. Taj potpuni ‘Copy Right’ autora teksta na kazališno djelo koje je napisao (to pravo mogu imati producenti, to je još više u duhu ‘korporativnog kreativizma’) upozorava u odnosu na ‘larpurlartističku’ slobodu umjetničke interpretacije. Što ćemo ako današnji autori, koji točno znaju kako njihovo djelo treba izgledati na pozornici, pa to točno definiraju i obvežu, u ime autorskog prava, dostojanstva i prvenstva, da se to ‘njihovo djelo’ baš tako i samo tako ‘za sva vremena’ uprizori na pozornici? Sva sreća da su se autorska prava u Shakespearovo doba drugačije tretirala, pa će i dalje ostati materijala za autorsku redateljsku interpretaciju.
Što se ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta u Zagrebu tiče, zadovoljna sam njegovim rasporedom u vremenu (rujnu) i prostoru (ZKM, MSU, HNK…), čime se uključio u kazališni ‘noćni život’ ‘Metropole, umjesto da ga fascinira intenzivnim nastupom koncentriranim u nekoliko dana.
Ada Jukić,
u Zagrebu, 30. rujna 2012.
