Poetski brod u „Luci različitosti“

Valerio Orlić – Fotografija preuzeta s web stranice Diogen pro culture magazine

Više je povoda ovome razgovoru u ovo vrijeme – nevrijeme, kada pojedinci toliko toga čine svojim osobnim angažmanom da se u sve ne uvuče muk, da se ne čuje riječ među ljudima, poetska riječ, riječ. Jedan od takvih je pjesnik Valerio Orlić.

Za one koji vas ne znaju, tko je Valerio Orlić?

-Često tragamo za tim spoznajama u životu i često se pitamo tko smo ili što smo? Zbog čega smo tu, na ovom proputovanju svijetom? Tragajući za tim odgovorima, spoznao sam kako naslov moje zbirke pjesama koju sam objavio davne 2004. godine „Gospodar svoga vremena“, najbolje oslikava mene, a i daje odgovor na Vaše pitanje.

Dovoljno sam slobodan putovati svijetom koji nudi razne okove i biti Gospodar svoga vremena, to je veliko bogatstvo jer većinom smo zarobljenici vremena, sistema, tradicije… Iako dobro znamo kako je to utopija slobode i umjetničke kreativnosti, obično pokleknemo pred tim kalupima života.

Moja je sloboda iskonsko nadahnuće, porođaj i porinuće pjesme u beskonačno plavetnilo neba. Moja sloboda je i moja tamnica iz koje se slijevaju najljepši stihovi, kao zrake svjetlosti niz padine Učke ili veličanstveni bijeli Velebit.

Biti u mraku ne znači ne vidjeti sjaj mjeseca i zvijezda, trebamo tragati za duševnim mirom jer on je tu, na našem proputovanju životom. Kad ga pronađemo, duboko trebamo udahnuti svu tu ljepotu, jer ona je samo trenutak na našoj stazi.

Vrstan ste pjesnik, kazivač stihova, urednik, kritičar… Na koga bi ste ukazali na hrvatskoj poetskoj sceni?

-Pjesnik nikad ne pokazuje prstom u nebo i odabire zvijezdu, pjesnik pruža dlan neka se zvijezde spuste i zanoće u njegovoj sobi i postelji.

Pjesnici nisu samo nebeske i životne lutalice, pravi pjesnici se prepoznaju i njihove se kretnje uistinu zapaze. Oni se ne dokazuju, već žive pjesništvo, u svaku svoju riječ ugradili su sebe. Sloboda je za njih dah i uzlet u nebeska prostranstva. Oni ne padaju na životnim kalupima, odavno su se uzdigli iznad egzistencije života i ne lutaju spisateljskim vodama tragajući za preživljavanje. Njima je sloboda nadahnuće, istinski zov…poezija im dođe kao dah života.

Dobra je spoznaja kako dobrih pjesnika ima i postoje, samo ih treba otkriti – čitati. Ako njihova iskonska emocija dotakne naše svjetove, oni su ispunili svoje postojanje i opravdali pjesnički poziv.

Koji su književnici bila ruka pomoći Vama? U onim počecima kad se traži?

-Pjesnik treba sanjariti i tražiti svoj umjetnički put, a ja sam ga tražio čitajući velike pjesnike. U mojim počecima ja sam “oživljavao“ mrtve pjesnike, oni su mi bili putokaz pjesničkog svjetonazora. Iz njihovih pjesama i biografija sam spoznao kako se za pjesništvo prečesto treba boriti, ali i žrtvovati i platiti cijenu životu.

Oduvijek je pjesništvo bilo na margini, pjesnici su bili jako dugo nepoželjni u našem okruženju i puku. Sada kad je došlo „pjesništvo“ u modu, svi bi htjeli biti pjesnici. Dobro je da se vremensko kolo okreće i da se dobro pjesništvo opet našlo pred iskušenjem na marginama, jer jedino tako može opstati i preživjeti ovo ludo vrijeme.

Rado se prisjetim svojih umjetničkih početaka. Kao prvo živio sam kao pjesnik (kada ni najmanje nije bilo popularno tako živjeti), takvu energiju sam slao svijetu i ljudima. Bio sam pjesnik, bio sam za njih čudak svijeta. Kada tako živite, ne trebate nikome ništa dokazivati, sve ide svojim putem, ponekad sporije, ponekad brže, a ponekad vas i sreća pomazi, pa ostvarite svoje željene snove.

„Luka različitosti“ – Rijeka – bogati, daje slobodu kao malo koja sredina. Koliko je obilježila Vas. Vaše stvaralaštvo, a koliki je donos školja, Paga?

-Rijeka je moj prvi krik, moje prvo svjetlo, otkucaj srca, moja velika ljubav, moj prvi korak i suza što je zadrhtala na licu. Teško kojem drugom gradu bih sebe dao cijeloga, Rijeci jesam, jer ona zna vratiti, ona vas zna zagrliti kao majka, malo koji grad pruža toliko bogatu različitosti i slobodu.

Vjerujem kako čovjek može imati nekoliko ljubavi u životu i voljeti nekoliko gradova i mjesta. Mjesto Povljana na otoku Pagu, zasigurno je neraskidiva ljubav koja je urođena u meni, kroz moje roditelje i gene, a kasnije kroz moje odrastanje, sve se više nadopunjavala ta naša povezanost. Što sam stariji naša veza i ljubav postaje sve čvršća, to ćete osjetiti i u mojim pjesmama, taj otočki dah i šapat bure, sivog kamena, bistrog mora i prekrasnih zalazaka sunca…Taj predivni krajolik toliko djeluje odmarajuće, da čovjek ponekad pomisli kako sve to sanja. Tiho šaputanje valova, crvenogorući zalazi na horizontu, sve se to dobro ćuti na kamenom otoku, gdje vjetar priča nekim čudnim jezikom i maslina se osmjehuje obasjana suncem između vinograda…U daljini se ljubičasti Velebit oslikava i zrcali u našem pogledu.

Netko kaže kako male sredine znaju ubiti umjetnika, ovo je dokaz kako ljepota otoka ne može ubiti umjetnika, to mogu učiniti samo ljudi. Pravi umjetnik se hrani ljepotom što ga okružuje, pa tako i ja na kamenom otoku stvaram svoje najljepše stihove. A ljudi, k’o ljudi za umjetnika i oni su samo ljudi.

Graditelj ste kulturnih mostova u regiji i šire. Zatvaraju li se „kulturnjaci“ previše u sebe?

-Kao stvaratelj potrebno je imati svoje male svjetove i svemire, u tim svojim prostorima najbolje se rađa stvaralačko nadahnuće. Da bi se umjetnik zatvorio u taj prostor prethodi veliko životno proputovanje. Svakako je da se s otvorenošću srca prema drugim ljudima i kulturama stječu nove spoznaje i proširuje bogatstvo života. Potrebito je graditi mostove, prvenstveno životne, a onda kulturne i tako naš život duhovno obogaćivati. Prihvatimo li ono najbolje od svakog, postat ćemo bolji kao ljudi i kao umjetnici.

Za umjetnost se živi – od umjetnosti teško il’ nikako. Kakav je po Vama položaj umjetnika u RH?

-Svaki pravi umjetnik za umjetnost živi, a od nje teško ili nikako. To je istinita realnost našeg stanja u društvu. Kultura je postala roba, proizvod od kojeg kvazi umjetnici lijepo žive, a istinski jedva preživljavaju.

Uhljebili su se privatni nakladnici, bivši ministri kulture, politički podobni i tako napravili pravu nepotističku paukovu mrežu u kojoj dijele međusobno velika i pozamašna državna sredstva.

Kada čovjek gleda samo osobnu korist zaboravi na prave i moralne vrijednosti u kulturi i životu. Nije to samo u kulturi, uvukla se hobotnica uhljeba u sve pore društva, sjela je na državne jasle prisvajajući ih kao svoju privatnu firmu.

Žalosno da određene institucije nemaju nadzor nad njima i raspodjelom državnih sredstava, već su im omogućili i dali slobodne ruke u tim prljavim, nepotističkim raspodjelama i radnjama. Tako nažalost funkcioniraju kod nas općine, gradovi i županije. Zato se ne vidi svjetlo na kraju tunela, jedino što se vidi, to je moćna i snažnija pisana riječ s kojom umjetnici svjedoče ovo teško za njih vrijeme.

Napustili su nas u ovoj godini izuzetni književnici i ljudi: Petko Šipinkarovski, Fikret Cacan… Izuzetna je vaša ideja, obilježiti književnom nagradom jednoga od njih. Fikreta Cacana. Fikret Cacan – Književna nagrada za prevodilaštvo. Kako ih pamtite?

-Teško je kada prijatelji i kolege odlaze. Svaki odlazak je velika praznina i boli. Suočeni smo da smo prolaznici na ovome svijetu, zbog toga se mijenjamo kroz život i duhovno i fizički, jer on nam nameće svoja pravila koja teško i bolno prihvaćamo. Baš smo bespomoćni u našim kretnjama i lutanjima, zato se skrivamo u stihove, da bismo dulje trajali.

Kad vas napuste oni s kojima ste dijelili zemaljske umjetničke staze onda je moralno da im se nekako zahvalite, a to je najbolje kroz valorizaciju njihovih djela. Neke osobe ne možete samo tako izbrisati iz zaborava, pogotovo ne one koji su ostavili svoje najbolje tragove u našoj književnosti. Fikret Cacan neupitno je naše najveće ime u hrvatskom prevodilaštvu, vrsni znalac koji se svojim radom dokazao znalačkim majstorskim prijevodima knjiga i brojnim zasluženim nagradama. Zbog toga, ali i njegovog ranog odlaska Hrvatsko književno društvo odlučilo je pokrenuti nagradu njemu u čast. Nagrada „Fikret Cacan“ za najbolji prijevod u tekućoj godini dodjeljivat će se književnim prevoditeljima koji svojim umjetničkim pjevom budu održali ili nadvisili originalno djelo i autora.

Bila mi je čast družiti se s obojicom književnika privatno i književno, dijeliti poneke ideje i rasti u našim umjetničkim promišljanjima. Uz takve ljude i sami uistinu sazrijevate i postajete bolji čovjek i umjetnik.

Kažem Valerio Orlić, a kažem i da nisam rekao Hrvatsko književno društvo. Hrvatsko književno društvo osnovano je 2007. godine u Rijeci i okuplja književnike iz cijele Hrvatske i inozemstva. Osnovali su ga književnici Valerio Orlić, Josip Eugen Šeta i Ernie Gigante Dešković. Pored središnjice u Rijeci u sastavu društva djeluje Ogranak u Zadru osnovan 2013. godine i Ogranak u Zagrebu osnovan 2014. godine. U sastavu društva djeluju i sastavnice iz Pule, Osijeka, Splita… izvan RH iz: Slovenije i Srbije, Sjeverne Makedonije, Crne Gore… Izraslo u književnu instituciju. Što još reći o HKD?

-Moglo bi se reći kako je Hrvatsko književno društvo, književni svjetionik koji svojom svjetlošću obasjava umjetnike i luči pozitivni književni tračak na horizontu književnosti. Rijetka su društva koja svojim radom i marljivošću bilježe toliko vrijedne uspjehe i priznanja. Hrvatsko književno društvo neupitno posjeduje sve kvalitete velikih društava. Još je veća pohvala i priznanje, da društvo sa minimalnim sredstvima uspijeva organizirati ovako vrijedne književne manifestacije i nagrade.

Uzajamno davanje umjetnosti, višestruko se zna vratiti, to dobro znaju nekoliko pojedinaca u društvu koji svojim velikim doprinosom i marljivim radom uzdižu ugled društva i pojedinaca. U zadnje vrijeme naši članovi dobivaju zaslužena priznanja za svoj rad i stvaralaštvo, te se redovno primaju u druga društva kao priznati i ugledni književnici.

Naša otvorenost svijetu rezultirala je da se rad Hrvatskog književnog društva prepoznaje i van granica Lijepe naše. Jer kada vam granice nisu željezne ograde, kretanje donosi slobodu kreativnih i pozitivnih misli, druženja i putovanja životom, a to je neophodna potrebitost u umjetnosti.

Ciljevi Hrvatskog književnog društva su objavljivanje knjiga i publikacija, organizacija književnih događanja, promocija književnosti te dijalog i prijateljstvo među književnicima. Društvo također pruža pomoć svojim članovima pri objavljivanju knjiga te se zalaže za njihova spisateljska prava. I dodao pamtljiva druženja u koja ste Vi unijeli svoj pamtljiv štih.

-Sve što ste naveli u pitanju to je uistinu i tako, sasvim dovoljno da naši članovi i kolege književnici mogu disati i svoje kreativne impulse slati ljudima i svijetu. Iako riječi šute, one i vrište kad ih čitamo. Zato nam je obveza da profesionalno sve odradimo prije nego knjiga ugleda svijetlo dana. Bitno je da članovi imaju sve na jednom mjestu, da ne gube nepotrebno energiju tražeći uokolo usluge koje društvo već nudi. Svakom književniku ukoričenje djela je posebni dar, pogotovo ako iza toga stoji dobar nakladnički tim, zadovoljstvo je još veće.

Malo se koje Društvo može pohvaliti takvom nakladničkom djelatnošću kao HKD i to još posebno u ovo sada vrijeme. Ove godine HKD Ogranak Zadar, u jednom Zadru, naj nakladnik je i s najzapaženijom knjigom – Reformske priče Nikice Simića. Tu je Monografija o Vukšiću Dinka Karduma, Strip o Hajduku Julija Jelaske, Drugačiji prijevodi Velimira Žige, pjesnički prvijenac Žakline Kutija, Istinom protiv svih Antonija Milanovića i … Društvo objavljuje časopis za kulturu i književnost „Književno pero“  koji izlazi najmanje jednom godišnje te časopis za kulturu “Krik”, u Ogranku Zadar Zadarski književni ljetopis. 

-Sve ove aktivnosti govore kako društvo živi punim plućima i kako je ideja o njegovom osnivanju bila ispravna i dobra. Trenutno su velike potrebe društva i njegovih ogranaka, članovi su nadahnuti i kreativni, to nam ne dozvoljava da se uspavamo. Nasuprot tome, mi smo još aktivniji, nakladnički smo se zahuktali i pozitivno razigrali, jako smo ponosni na nakladničku djelatnost naših biblioteka: „Književno pero“ i „Donat“. Gore navedeni autori svjedoče o kvaliteti i našim aktivnostima.

Časopisi „Književno pero“, „Zadarski književni ljetopis“, „Krik“ i elektronski časopis „Frnjokul“ uzdiže HKD na književni pijedestal, malo koje društvo se može pohvaliti sa takvom časopisnom produkcijom.

Društvo provodi književni natječaj „Josip Eugen Šeta“ za najbolju neobjavljenu zbirku poezije na hrvatskom jeziku, organizira međunarodni „Festival književnosti“ koji se jednom godišnje održava u Rijeci i okolici, književnu koloniju „Riječ u kamenu“ u mjestu Povljana na otoku Pagu i dane posvećene književniku Anti Zemljaru,  te znanstveno-književni skup „Petar Kanavelić” na Korčuli. Od 2020. organizira manifestaciju „Poetski prozor u svijet“. U Ogranku Zadar su još: Književna nagrada „Goran Bujić“ – Književnici novinar; „Stijeg slobode“ – pjesnička manifestacija Domoljubne pjesme na Kninskoj tvrđavi 3. 8.; Pjesnička manifestacija čakavske poezije Joja Ricov u Kalima; Zadarska jutra poezije.  

-Kada čitamo sve ovo što je Hrvatsko književno društvo i Ogranci uspjeli pokrenuti i organizirati u ovih trinaest godina postojanja, onda se osjeti ta velika neizmjerna ljubav pojedinaca za književnošću i umjetnošću, sav taj trud i želje koje su uložene da bi danas društvo funkcioniralo kao relevantno i priznato. Isplatio se sav uloženi trud, čak i sve teškoće s kojima smo se susretali sada izgledaju puno lakše nego u trenutku kada su nam zadavale muke.

Poznatiji književnici povezani s društvom su Vasil Tocinovski, Ernie Gigante Dešković, pok. Fikret Cacan, Valerio Orlić, Riccardo Staraj, Nikola Šimić Tonin, pok. Slobodan Lang. i… jesam koga izostavio, koga treba još nadodati ovome nizu?

-Spisak bi bio poduži jer ima dosta zaslužnih i dobrih kolega koje nikako ne smijemo zaboraviti, jer bez njihovih dugogodišnjih doprinosa, Hrvatsko književno društvo ne bi izgledao ovako kvalitetno i stabilno. Svi oni su ostavili traga i dali veliki doprinos kulturi i trajanju istoga. Veseli me što još uvijek književno doprinos ugledu društva.

Predsjednik Društva dr. sc. Erni Gigante Dešković, mlad je čovjek, osjeti se ta mladost, poduzetnost znalca… osjeti se sprega mladosti i iskustva, tu nikako ne mogu ne reći našega Vasila i poveznice koje nam daje on, Srđan, Ante, Žaklina… Vaša supruga i…?

-Sve se to spojilo u jedno, mladost, ludost, iskustvo i jedna velika želja da ponudimo stvarateljima jedno otvorenije društvo u kojem će književnici moći kreativno vrištati. Kao što sam rekao sloboda daje nadahnuće iz kojeg stvaratelj ima najljepše uzlete, a ti uzleti imaju moć širih dodira. Hrvatsko književno društvo posjeduje dobru energiju i iz nje se može crpiti samo dobra vibracija, tko to ”skuži” oplodit će svoje umjetničko stvaralaštvo. Tko HKD pokuša iskoristiti, ostat će veoma siromašan i prazan…(bilo je i takvih „književnih pacijenata“).

Toliko je toga o čemu bi se još moglo. Koloplet je tema. Ima li nešto što Vas nisam pitao, a rado bi ste za kraj o tome?

-Ovo vremensko proputovanje kroz kovitlavi vihor i energetski vrtlog u kojem smo se dotakli istinske stvarnosti nastanka i postanka Hrvatskog književnog društva uistinu veseli i raduje, jer smo i mi dio te književne stvarnosti i povijesti. Slijedom svih ovih tokova što su se uzburkala kada je trebalo, ili umirujućih struja kada se smiraj tražio, sve su te protuteže bile sile smjernice za koloplet raznovrsnih svjetlosnih sjena što danas krase i upotpunjuju naše Hrvatsko književno društvo. Takvi skladni otkucaji odašilju pozitivne književne impulse, a to je neophodno u umjetnosti i stvaralaštvu.

Kada dođete do kraja ove plovidbe, vratite se na početak, jer Poetski brod plovi iz „Luke različitosti“ u neke nove luke.

Nikola Šimić Tonin

Facebook