U Satiričkom kazalištu Kerempuh u subotu 22. rujna 2012. održana je premijera komedije ‘Gospođa ministarka’ Branislava Nušića u režiji Olivera Frljića
- Prizor iz predstave ‘Gospođa ministarka’
Osvrt na Predstavu, Ada Jukić
Predstava me nije oduševila. To ne znači da nije bila ‘dobra’. Ali manje sam kritički raspoložena prema ‘očekivanoj predstavi’ nego onoj od koje sam očekivala više. A od Nušićeve i Frljićeve ‘Gospođe ministarke’ u Kerempuhu možda se previše očekivalo. Ako je Frljić izložio na panj glave gledatelja u Dubrovniku, što će tek njegova ‘Ministarka’ učiniti zagrebačkoj publici?
Na premijeri su bili svi. Od političara do kritičara. Svi su htjeli dati obol ‘come backu’ cijenjenog komediografa koji je (zašto, čemu?) bio zapostavljen. I svi su htjeli pokazati da nisu sudjelovali ni na koji način u tom prešutnom izbivanju takvog umjetničkog imena.
Bila je to ‘dobitna kombinacija’. Nušić, desetljećima odsutan s hrvatskih scena, i Frljić, umjetnički politički angažiran redatelj koji je, što je neuobičajeno na domaćim konvencionalnim kazališnim daskama, dobio službena priznanja za svoj ‘revolucionarni’ pristup kazalištu. Dobio je, naravno i kritike. A ocjena njegova rada kao ‘jeftinog scenskog pamfleta’ (Frljićev prilog u Katalogu Predstave) izgleda da ga se osobito dojmila. Pristup ‘Gospođi ministarki’, neprepoznatljivo je neupadljiv, figurativan, ‘realističan’, to jest, ‘klasičan’ u smislu komedije u kojoj se viče, trči i presvlači. Bio je to, doduše, njegov vlastiti izbor. Htio je iznenaditi one koji su očekivali njegovu radikalnu intervenciju u tekst, htio je ‘izbiti iz ruku’ argumente onih koji su ga etiketirali kao ‘scenskog pamfletista’, ali predstava nije najpogodnije mjesto za obračun s negativnim kritikama. Argument da je tekst tako aktualan da ga ne treba ‘ažurirati’, također nije dovoljan, jer nije dovoljno da je nešto aktualno, da bude senzacionalno! (u ‘teatralnom’, a ne komercijalnom smislu, vidi reklame trgovačkih lanaca). Ako i možemo prepoznati te pokondirene vlastohlepne karikature, ne možemo se zadovoljiti njihovim ismijavanjem. Uostalom, ono što ti komični negativci čine čini se gotovo benignim u odnosu na ono o čemu danas čitamo u novinama (da i internet spominjemo!).
‘Realistična’ redateljska koncepcija odražavala se i u scenografiji i kostimima. Sve su to, osim izdvojenih i nekomponiranih detalja (slika Pieta Mondriana na zidu, primjerice), slike ‘onog vremena i prostora’, bez prodorne korelacije s nama i našim tragikomičnim perspektivama.
Najuočljivija redateljska intervencija bila je u ‘jezičnom pitanju’. Ispravke teksta na plakatima i titlovi tijekom predstave trebali su osvijestiti paradokse u odnosima dvaju jezika, to jest nacija koje su bile u ratnom sukobu, i to pitanje razumijevanja, odnosno, nerazumijevanja s tragičkim posljedicama, doista ima dramatskog potencijala. Ali, isturene iz neprovokativnog konteksta ni ove ‘jezične artikulacije’ nisu ostavile ‘udarni dojam’. Ispravke tiskanog teksta na vizualno neatraktivnom plakatu (crvena slova na bijeloj podlozi) izgledale su kao grafiti na reklamnim plakatima, a titlovi u kazalištu, nakon prve reakcije, korisno su poslužili u praćenju riječi koje su glumci brzo i nerazgovjetno izgovorili ili značenju arhaičnih termina (ne radi se samo o jeziku kojim govore naši susjedi, već jeziku kojim se tamo govorilo prije stotinjak godina, a zna se, jezici su ‘živi’ 🙂 .
Ada Jukić, Zagreb, 23 rujna 2012
