Transkripcija teksta objavljenog 28. rujna 2011. (vidi LINK), uz manje izmjene i ispravke.

Da je sponzor ovog filma farmaceutska korporacija ili institucija poput Svjetske zdravstvene organizacije, američkog zavoda za zdravlje, pa čak i neke lokalne jedinice vlasti, reda, poretka i pravde, ne bih se začudila. Svi su oni prikazani kao djelatni, zaslužni, požrtvovni i u funkciji svekolikog čovječanstva, a jedine mane bile bi pojedinačni ljudski ‘popusti’ inače moralnih funkcionera koji se malo više zalažu za svoje bližnje nego čovječanstvo (jedan od takvih okaje svoj protekcijski grijeh donacijom vlastite spasonosne doze cjepiva sinu podređenog zaposlenika).

Najveći (to jest jedini) negativac među protagonistima je predstavnik slobodnog novinarstva, free lancer elektroničkog (internet!) medija koji povjerenje svojih blogerskih sljedbenika zlorabi za vlastitu financijsku korist, dok njegove prljave profiterske tajne namjere ne otkriju dobronamjerne profesionalne tajne službe. Još se prigodno tom istom negativcu u usta stave objede na račun gore navedenih korporacija i institucija, pa se tako ‘ad hominem’ ponište. Zar bi bilo moguće da tvrtke koje proizvode lijekove profitiraju od masovnih ljudskih bolesti? Zar bi bilo moguće da se one unaprijed pripreme za svaku eventualnost, uključivo i onu kojoj same doprinesu, kako bi bile uspješnije u spašavanju globalnog pacijentskog tržišta? Jer kad bi sve bilo ‘po pravilima’, tko bi stigao istražiti i istestirati, pa proizvesti i podijeliti (prodati?) spasonosne lijekove? Jedno pitanje o mogućoj sprezi SZO i farmaceutskih korporacija postavi i neki novinar na nekoj konferenciji za tisak, a odgovor nadležnog (okrupnjeli i na sve pripravni Laurence Fishburne) upućuje na to da je manji problem ako se nekom problemu (konkretno, svinjskoj gripi) prida prevelika pažnja, nego da tko strada zbog nedovoljne pažnje nadležnih! No harm ment!

Fotografiju ustupio Warner Bros

U kontekstu globalne smrtne opasnosti, malu ali uočljivu moralnu mrlju preuzima na sebe nesretna Emma (požrtvovna Gwyneth Paltrow) koja kao poslovno emancipirana supruga i majka ostvari seksualnu vezu između dva interkontinentalna leta na povratku kući. Tu vezu ostvaruje sa svojim ‘bivšim’, a ne nekim strancem (ipak joj scenarij nije namijenio dodatnu kvalifikaciju pohotnice s nepoznatim muškarcem, za razliku od ‘Obučene da ubije’). I ona je platila taj ‘grijeh’ ne samo time što je oboljela (uzgred, ne od posljedica tog intimnog odnosa) i umrla, već su joj pred gledateljima na obdukcijskom stolu izrezali lubanju i prikazali skalp.

Film se klasificira kao ‘globalni triler’ i doista, određuje ga dimenzija i faktografija globalnosti. ‘Skačemo’ iz jedne do druge svjetske metropole koje su definirane brojem stanovnika (ako se dobro sjećam, u Tokiju živi oko 36 milijuna ljudi, a u San Franciscu 3 milijuna…?), pri čemu taj broj ukazuje na brojnost ljudskih interakcija kojima se virus može prenijeti te mogući broj urbanih žrtava. Paralelno i sukcesivno pratimo alarmantnu situaciju oboljelih pojedinaca i posljedice masovnih oboljenja u definiranom vremenu (Prvi dan, Drugi, Deseti … ) od Početka, to jest izbijanja zaraze. Nakon klasičnih scena panike i destrukcije u koju se ruši civilizacija te naznaka egzistencijalnih problema s kojima se suočavaju junaci (nestašica hrane, napadi bandi, gomilanje uličnog smeća koje može biti izvor drugih zaraza, ali i zastoj svjetske proizvodnje, prometa, tržišta itd.), sve se idilično smiri ubodom injekcije za cjepivo i stvari se kao čarobnim štapićem vraćaju u normalu. Kad bi doista došlo do ovakvog zastoja u svjetskoj ekonomiji, posljedice bi bile pogubnije od virusne kataklizme.

Naznaka mogućnosti promjene ponašanja jednog od junaka (muž prve žrtve, Matt Damon u rulji koja otima hranu ili s puškom u obiteljskoj kući) ne realizira se. Nitko se, osim anonimne gomile, u paničnoj situaciji ne promeće u agresivca ili primitivca, a neki (zdravstveni) funkcioneri, doslovce i na smrtnom pragu čine humana djela (Kate Winslet pruža umirućem bolesniku svoju bundu).

Svi ostaju junaci, osim pokvarenjaka koji su to bili i prije ‘izvanrednih okolnosti’. Sve je prezentirano vizualno zanimljivim, dinamičnim filmskim rječnikom i instrumentarijem, a filmsko vrijeme brzo prolazi i kad obrađuje stereotipe. Dobar filmski komercijalni proizvod.

Za razliku od prethodnih filmova o zarazama (a ‘prebolili smo’ ih već nekoliko) u kojima se u pravilu otkrivaju i kritiziraju kao neučinkoviti ili nepravedni postojeći društveni mehanizmi koji se ogledaju u katastrofičnim situacijama kao na kritičnim testovima djelotvornosti, a spas čovječanstva u pravilu ostaje rezultat zalaganja neshvaćenih i čak onemogućenih pojedinaca, kontra tim mehanizmima i autoritetima, ‘Zaraza’ oskarovskog Soderbergha (‘Traffic’) otvoreno je prorežimska, ona utvrđuje povjerenje čovječanstva u svjetski zdravstveni, administrativni i moralni poredak. Neka samo virusi dođu. Ima onih koji o tome brinu. Ne smije se samo podleći panici i internetskim dezinformacijama. A koliko god ih strada, stradat će ih manje nego što bi se mogli očekivati. Treba samo slušati nadležne i nadređene, a ne treba se rukovati ni družiti ni dirati ručke u sredstvima javnog prometa…

Pa iako u valorizaciji filma treba formu odvojiti od priče (i kad ne prepričavamo priču, već poruke i stavove koje iz priče možemo izvući) i iako sama priča, pa i najhumanija i najprogresivnija ne može osigurati dobar film, ipak očekujemo od dobrih filmskih stvaralaca, pa i komercijalnih, da se zalažu za kritičnije ili problematičnije propitivanje stvarnosti, a ne apoteozu postojećeg stanja. Iako ne očekujemo od Soderbergha subverzivni društveni angažman, što ćemo ako na stranu ‘jačih’ prijeđu i drugi kvalitetni filmski kadrovi?

Uzgred, uz sve ove interakcije i komunikacije u globalnom svijetu, uz sve tipke, tipkovnice i daljinske upravljače kojima se služimo u javnim prostorima, zar nije čudo da već nismo podlegli nekoj globalnoj i fatalnoj zarazi? A pored svih bioloških, izloženi smo i opasnosti od ‘računalnih virusa’.

Ada Jukić, 2011.

Informacije o filmu:

Contagion, Warner Bros. Pictures, 2011.
Trajanje: 106 min.
Format: 1,85:1
Color: Color
Zvuk: SDDS | DTS (as Datasat Digital Sound) | Dolby Digital
Redatelj: Steven Soderbergh
Glume: Gwyneth Paltrow, Marion Cotillard, Kate Winslet, Larry Clarke, Elliott Gould, Tien You Chui, Josie Ho, Daria Strokous, Matt Damon, Monique Gabriela Curnen, Griffin Kane, Yoshiaki Kobayashi, Laurence Fishburne, John Hawkes, Jude Law, Teri McEvoy, Sue Redman, Teri Campbell, Stef Tovar
Zaraza – IMDb