Laura Sintija Černiauskaitė
Disanje u mramor
Kvėpavimas į marmurą

Roman „Disanje u mramor“, Laure Sintije Černiauskaitė ovjenčan je prestižnom Nagradom Europske unije za književnost…

O ROMANU DISANJE U MRAMOR:

Umjetnica Izabela sa suprugom Liudasom i sinom Gailiusom živi na osamljenom imanju na selu. Iako joj sin boluje od epilepsije, Izabela uspijeva uvjeriti Liudasa da usvoje šestogodišnjeg Ilju, povučenog i problematičnog dječaka iz doma za nezbrinutu djecu. No, uskoro će postati jasno kako se Ilja nikako ne uklapa u njihov svijet. Dok im se obitelj počinje raspadati, sudbonosna će odluka dovesti do niza kobnih događaja te naposljetku i do – tragedije.

„Disanje u mramor“ poetska je i mračna priča o ljubavi i nasilju, o umjetnosti i vezama, obmani i smrti, o obitelji koja se raspada i ženi dovedenoj na rub bezumlja. Ova tragična, poetska priča, iako nevelika opsegom, uspjela je u svoje stranice utkati mnoge osjetljive teme poput ljubavi, samoubojstva, izdaje, bolesti djeteta, alkoholizma, ubojstva te unutarnjeg konflikta jedne umjetnice. Ovaj veličanstveni roman, s razlogom okrunjen Nagradom Europske unije za književnost 2009. godine, ekraniziran je u višestruko nagrađivani istoimeni film. Naklada Ljevak s ponosom ga predstavlja u prijevodu Mirjane Bračko.

IZ MEDIJA:

Senzualni detalji u knjizi obilježeni su nemilosrdnom, naoko improviziranom prirodnošću i autentičnošću. (…) Ovo djelo svakako zaslužuje Nagradu Europske unije za književnost. (…) Laura Černiauskaitė mogla bi biti golemi talent ove generacije.
— World Literature Today

Čitatelj biva uvučen u Černiauskaitėin slomljeni svijet, gdje ga uzbunjuje mračan, zloslutan ton romana. (…) Knjigu je teško ispustiti iz ruku jer je razina napetosti iznimno visoka. (…) Disanje u mramor relativno je kratko djelo, što znači da se radi o brzom, a opet nezaboravnom čitanju. Snažna preporuka.
— Nottingham Post

Knjiga toliko puna emocija da osjećate njene likove kako vam dišu za vrat dok je čitate.
— Ugne Barauskaite, No Men, No Cry, Suvremena ženska litavska proza

Mlada autorica otkriva, s iznimnim talentom, neke od aspekata ženske psihe koji su do sada jedva bili obrađeni u litavskoj književnosti.
— Jurate Sprindyte, The Vilnius Review

O AUTORICI:
Laura Sintija Černiauskaitė (1976.), litavska autorica, rođena je u Vilniusu, gdje je studirala litavski jezik i književnost. Autorica je četiri romana, mnogih novela, zbirki kratkih priča, nebrojenih drama te zbirke poezije. Drama Lucija kliže (Liučė čiuožia, 2003) je 2004. godine osvojila nagradu na Međunarodnom festivalu drame održanom u Berlinu. Djela su joj prevedena na slovenski, bugarski, talijanski, engleski, ruski te predstavljana u mnogih antologijama i zbirkama. Njezin debitantski roman Disanje u mramor osvojio je 2009. Nagradu Europske unije za književnost kao prvo djelo nekog litavskog autora, nakon čega je preveden na engleski. Njena je proza duboko psihološka, portretira osobe u teškim i neobičnim emocionalnim situacijama te načine kako ih razrješavaju. Nerijetko joj je tema djela obitelj te odnos muškarca i žene, a posebno mjesto u njenom radu zauzimaju djeca.

IZBOR INTERVJUA S AUTORICOM NA LINKU:
„Pitate me pišu li autori s lakoćom, opušteno o duhovnosti? Tko je uopće opušten kada piše o intimnim stvarima? Slično je to pisanju o seksu. No, književnost niti ne bi trebala biti opuštena. Opušteno je pop i osobno me ne zanima. Dobra književnost je poput munje: mora vas šokirati, probiti srce do same srži. To nije posebno ugodno iskustvo. No, to je upravo ono što bih voljela da čitatelji ovog romana iskuse.“

ULOMAK IZ ROMANA:

“ON ide cestom.

Cesta blista u travi poput noža zarivena na zapad, a sjene klize preko glave i ramena i zvuk rijetkih automobile kao da u mozgu ostavlja rasplinjujuće tragove. Blistava, masna kolovoška trava ovlažila je korake kad on nakratko skrene s ceste – on živi ovdje – tako – između asfalta i neba – kao da do sada ničeg drugog nije ni bilo i nametljive prikaze prošlosti ostale su s one strane pamćenja poput buke koja se udaljuje.

Upravo je nastao iz nečije mašte, kao iz puške ispaljen iznad ceste smještene kraj šume pod blijedom šarenicom sunca. Njezina svjetlost sasvim je nezahtjevna, on se pruža po njoj produhovljen i lagan poput zrnca prašine. Kao da je njegov cilj već bio stvoren zajedno s njim. Sada jednostavno stremi prema naprijed, možda ni ne znajući kamo i zašto, no sve što se u njemu godinama nakupljalo sada zna za njega i vodi ga.
On se mora samo pokoriti. Na ovoj svjetlosti sve mu je unaprijed oprošteno.
U travi pulsira kamenje užareno od sunca. Taj miris…
Usijane kože. Kad bi navečer u kuhinji zagnjurio nos u njezin vrat, ondje bi pulsirao vruć, uznemiren potočić krvi. „No što, što je“ – promrmljala bi ona ne odvajajući pogled s knjige. Ona ga je rijetko dodirivala i on je nju rijetko doticao rukama, nekako je naslućivao da mu je to zabranjeno. „Što je tom dječaku“ – šaptala je ona bezizražajna glasa kasne večeri – „što mi je došao reći“ – ona je gotovo već spavala. „Ništa.“ „Ako ništa, onda ništa. Idi spavati, brat već spava.“
On nije moj brat.
On nije moj brat i nitko meni nije brat. Ja sam iz zraka nastala iznimka.”

[izvor informacije Naklada Ljevak]