Film potresan kao dokumentarac s festivala o ljudskim pravima ili ljudskoj patnji, a ipak nije dokumentarac i ne prikazuje stvarnost neke nerazvijene ili ratom pogođene zemlje iz koje dolaze emigranti, već jedne od zemalja o kojoj ti emigranti sanjaju, jedne od najrazvijenijih europskih zemalja (koja uskoro neće biti u Europskoj uniji). Ipak, nema govora o patetici ili socrealističkoj narativnoj figuraciji. Film razvija napetost thrillera u kojoj pratimo kako glavni junak i njegova zajednica padaju u sve dublju zamku, a čak su i kratki predasi optimizma u funkciji sustavnog zavaravanja.

Ken Loach nas svojom snažnom društvenom empatijom i razumijevanjem odnosa upoznaje s aktualnim stanjem u kojem živi engleska radnička klasa, ali to nije specifičnost Engleske. Procesi globalizacije ujednačuju prilike u kojima ljudi žive i rade, pa iste slike možemo vidjeti sa satelitskih udaljenosti. Ipak, film (čiji naslov predstavlja poruku onima koji nisu preuzeli pošiljku) prikazuje konkretne, ‘britanske’ okolnosti. Potomci rudara i pionira industrijske revolucije, nakon propasti tvornica i financijske krize, postali su davatelji usluga. Pratimo bračni par s dvoje djece koji pokušavaju živjeti od svojeg rada. Supruga za naknadu pomaže starcima i bolesnicima, a muž, iscrpljen povremenim građevinskim poslovima, odluči preuzeti naoko samostalniji i profitabilniji posao dostave robe. Posao se odvija po pravilima nositelja franšize, a uključuje nezamislive obveze i rizike.

Oprostite, mimoišli smo se ; Fotografiju ustupio Discovery Film

Svi koji su ikad primili paket koji su pomoću tehnologije ‘pratili’ na putu, mogu vidjeti kako taj put izgleda. U zastrašujuće dirigiranom vremenu, dostavljač mora obaviti isporuke i savladati prepreke u prometu i odnosima s ljudima. Pritisnut doslovnom otkucavanju uređaja koji prati njegovo kretanje (i zaustavljanje) čovjek mora funkcionirati kao stroj. Umjesto da ga rastereti, tehnologija mu nameće još brži tempo, a ako posustane, posljedice nisu logične ili recipročne, već dodatno pogađaju žrtvu.

Ako usporedimo engleski radnički svijet ‘Vere Drake’ Mikea Leigha (2004.) s Loachovim ‘Dostavljačem’ (kako bi se kraće mogao zvati film), onda bi se vrijeme poratne oskudice sredinom Dvadesetog stoljeća moglo činiti idilično u odnosu na današnje ‘obilje’ nejednakosti. Vera Drake ima podršku obitelji, a obitelj ima perspektivu, ljudi su upućeni jedni drugima i elementi društvene kohezije kompenziraju neimaštinu.

Majka u Loachovom filmu ima istu altruističnu prirodu kao Vera, ali nema ništa drugo. Dok Vera umiruje svaku situaciju toplom šalicom čaja i uz sve obveze stigne svojoj obitelji prirediti topli obrok, nova generacija radnih žena nema vremena ni za kuhanje ni obiteljsko druženje. To razara obiteljske veze. Djeca preziru roditelje gubitnike, a ovi gube nadu u budućnost.

Pitanje je koliko društvenih nuspojava može podnijeti visoka profitabilnost. Sve dok čovjek vjeruje da zalaganjem može poboljšati situaciju, može podnositi teškoće. Ali kad shvati da uz najveće napore samo zadovoljava očekivanja, dolazi do očajanja. Ili ogorčenja. Reakcija mlađe generacije pokazuje da razumiju situaciju. Nemaju iluzija, ali nemaju ni plan. Umjesto podrške roditeljima koji se zalažu, sin teenager im dodatno otežava život. Nije zainteresiran za školu. Obrazovanje je do prije nekoliko desetljeća bio način na koji su se mogle preskočiti društvene prepreke, ali više ne. Školovanje dovodi do zaduživanja, a ne osigurava posao.

Društvena  slika nije  crno-bijela, već  crna. Nije prikazana strana koja ‘dobro prolazi’ u životu. Svi služe apstraktnom mehanizmu mjerenja učinkovitosti, svi su pod pritiskom. Čak i omraženi poslovođa koji provodi stroga pravila nad dostavljačima i sam mora funkcionirati kao stroj. Jedina mu je utjeha samozavaravanje o vlastitoj vrijednosti u  sustavu, ali nema iluzija o nezamjenjivosti.  Mračna stvarnosti prikazana je uvjerljivo, bez korištenja tragičkih krajnosti. Nisu potrebne krajnosti da se pokaze porazna slika svijeta koji nije ostvario nade prošlih pokoljenja i svoje današnje mogućnosti.

Nitko tko vidi ovaj film neće primiti paket kao što ga je primao prije, a neki ga možda više neće ni slati ni primati.

Ada Jukić
Zagreb, 17. 1. 2020.

Informacije o filmu:

Oprostite, mimoišli smo se
Sorry We Missed You (2019.)
Redatelj: Ken Loach
Sixteen Films, BBC Films, BE TV, 2019. / 2020., Discovery
Trajanje: 101 min
Format: 1.85 : 1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Scenarij: Rian Johnson
Glazba: Nathan Johnson
Glume: Kris Hitchen, Debbie Honeywood, Rhys Stone, Katie Proctor, Ross Brewster, Charlie Richmond, Julian Ions, Sheila Dunkerley, Maxie Peters, Christopher John Slater, Heather Wood. Albert Dumba, Natalia Stonebanks, Jordan Collard, Dave Turner

Film je pogledan u kinu CineStar Branimir

Oprostite, mimoišli smo se – Movie Site
Sorry We Missed You – IMDb

Britanska drama 'Oprostite, mimoišli smo se' u hrvatskim kinima, >http://film-mag.net/wp/?p=41375. Fotografije ustupio Discovery Film

Objavljuje F.I.L.M.Četvrtak, 2. siječnja 2020.