Eurokaz u koprodukciji s Dominom

Posljednji dani čovječanstva
Adaptacija i režija: Branko Brezovec. Skladatelj: Stanko Juzbašić

Scenski projekt utemeljen na velebnom djelu austrijskog književnika Karla Krausa (1874 -1936), megadrami ‘Posljednji dani čovječanstva’ koje je u nas, u prijevodu Seada Muhamedagića, objavljeno 2015. godine. ‘Posljednji dani čovječanstva’, vidljivo je na prvi pogled, tvorevina je neobične, titanske strukture i nomenklature o raspadu čovječanske logike od početka Prvog svjetskog rata. Nabliža je određenju Lesedrame (poput Goetheova Fausta), i prelazi svojim opsegom i zamahom granice najizdržljivijih scenskih mogućnosti. Djelo je, razumljivo je zašto, u skraćenim oblicima i adaptacijama, doživjelo tek nekoliko izvedbi i ostaje permanentnim izazovom općeizvedbenoj svjetskoj praksi. Upravo ta kreativna oslobođenost, gotovo neuračunljivost, van svih komercijalnih plahovitosti, estetički duktus totalne i fatalne beskompromisnosti dovodi Eurokaz u blizinu Krausova djela i u dodir njegovih principa. Kraus je svoje remek djelo koncipirao na vulkanskoj akribiji (oksimoron!) prijepisnosti. To je ona prijepisnost koju bi hrvatski pjesnik Ilija Jakovljević, i sam uznik ratnih progona, odredio kao prijelaz iz sna u san (…iz sna u san probudiše druzi…). Apsurd stvarnosti Habsburške Monarhije Prvoga svjetskog rata ima sve somnabulne karakteristike, i ne treba ga dodatno diskurzivno podizati (na način npr. Hašekova Dobrog vojnika Švejka). Tako je Krausov rad zapravo velika zbirka medijskih citata, surove upotrebe najnevjerojatnih, demagoških eskapada, koji osupnjuju namjernim nedostatcima poanti, odlika koje je Brecht nazivao gestualnim. Iznevjeravaju se očekivanja; tu je na djelu punokrvni, namjerni izostanak literarnih i dramaturških mehanizama lukavosti kojima su to vrijeme suvereno vladali Hofmannsthal i Schnitzler. Ovdje se efekt proizvodnje zanemaruje u ime etičke rukotvorine. Otuda i temeljna ideja scenske realizacije Krausova djela koja bi da dohvati barem što od metodoloških i energetskih potencijala drame, ali, to se pokazuje predstavom, turobnost našeg poraća čini takav pokušaj tek estetičkim spleenom i plinovitim razbacivanjem sustavnosti.

Fotografiju ustupio Domino

Eurokazovim projektom plutaju ostaci, batrljci neke veličajnosti, mutni prizivi ničeanskog imoralizma, začetci i proizvoljnosti arhetipičnih fabula i aktanata, delectatio morosa – uživanje u vlastitim zabludama, podmetnuti solipsizmi, a zapravo ništa drugo nego prenemaganje u prizivu sveopće katastrofe čovječanstva koja bi nas, Krausove ne-suvremenike, riješila ovog pre-dugog putovanja u noć, na kraj vremenske uzaludnosti.

Premijera je 14. 12. u 21 sat u MSU.
Malo sutra u koprodukciji s Dominom i u suradnji sa ZPC


Kill B.
Autori: Mia Zalukar i Bruno Isaković

Pošavši od vrlo konkretnih izvedbeno-vizualnih referenci na kultni Tarantinov film Kill Bill iz 2003, odnosno na njegovu glavnu protagonistkinju ‘Mladenku’, koju se najbolje može opisati kao krvožednu osvetnicu nadljudskih sposobnosti, ponešto simplificiranog psihološkog profila, ali zato čvrstih moralnih stavova i vrlo privlačnog izgleda, Mia Zalukar i Bruno Isaković kreiraju izvedbenu analizu vlastitog dugogodišnjeg profesionalnog odnosa, propitivanja hijerarhijskih struktura unutar kazališnog stvaralačkog procesa i odnosa moći između dvoje, barem u ideji, ravnopravnih partnera. I ne slučajno. Kill Bill je film o ženskoj protagonistkinji, no zapravo lišenoj bilo kakvih obilježja, osim vizualnih, koji bi je činilo ženom, štoviše ‘Mladenka’ ima više zajedničkog s žanrovskim westernima ili borilačkim filmovima, kroz viziju muškog režijskog oka. Zalukar i Isaković ne kritiziraju nužno taj princip, ali ga analiziraju, puneći jasne i prepoznatljive vizualne reference svojim vlastitim pitanjima i problemima u stvaranju, pogotovo se fokusirajući na specifičan odnos plesačice i koreografa, kao poligon vječnog pregovaranja, nesvjesnog patroniziranja, i borbe za vlastiti glas unutar kompleksong intimnog-poslovnog stvaralačkog procesa.

Pretpremijera je 20.12.2019, premijera 21.12.2019. u 20 sati u Zagrebačkom plesnom centru.

Autori: Bruno Isakovic i Mia Zalukar
Dramaturgija: Vedrana Klepica
Oblikovanje zvuka: Hrvoje Nikšić
Oblikovanje svjetla: Sasa Fistric
Kostimografija / scenografija: Zdravka Ivandija Kirigin
Fotografija: Neven Petrović
Produkcija: Malo sutra
Koprodukcija: Domino
Suradnja: Zagrebački plesni centar / Zagreb Dance Center

[izvor informacije Domino]