30/11/2019

Dvije prijateljice u početnim tridesetim, različitih životnih i radnih okolnosti, sastaju se srijedom i povjeravaju o svojim težnjama, traženjima  i razočarenjima. U komornoj atmosferi polukružne dvorane &TD-a, glumice Judita Franković Brdar i Paola Slavica, uvjerljivo, duhovito i dramatično  govore o ‘generaciji mobitela’, a predstava koja traje više od sat vremena čini se kraća zbog svoje dinamike i semantike 🙂 .

Tridesete godine možda su najteže godine koje moraju izdržati svi koji (bez uvjeta i razloga) ne uživaju u životu.  S jedne strane, postoji prošlost, još bliska detaljima, ali izgubljena i idealizirana vremenskim odmakom. S druge strane, životni ciljevi još su daleko, a već se vidi da ih nećemo postići.

Tridesete su posebno uznemirujuće za akademski obrazovane ljude, koji su u školovanju ‘potrošili’ godine i upravo kad postignu ono u što su ulagali godine, kad dobiju diplomu, moraju početi od početka. Pojavljuju su kao novaci (pripravnici) na radnim mjestima (ako ih uopće uspiju dobiti) i usporedjuju ono što su ostvarili s očekivanjima.

Važnije polovice ; Foto RJ

Tridesete su osobito osjetljive za žene (bez obzira na nastojanja i postignuća u području emancipacije spolova). Činjenica je da žene nisu opremljene za ‘odgođenu trudnoću’ i utjecaj biološkog sata na karijeru  također je jedna od tema Predstave.

Ali ono čime tridesete sve zastrašuju to su već učinjeni izbori, sužavanje prostora slobodnih odluka i konkretizirani osjećaji prolaznosti. To su (možda posljednje) godine u kojima bismo mogli ostvariti ‘sve i sad’, ali sad već uz posljedice naših promjena odluka. Slijedi razdoblje u kojem ništa neće biti moguće izmijeniti. To su, zapravo, godine u kojem se najsnažnije osjećaju ‘oportunitetni gubici’.

Naše junakinje bore se s tim pritiscima, porazima i odlaganjima, bore se protiv malodušnosti  dostupnim metodama autosugestije i psihoterapije, a najpouzdanija metoda je osobno povjeravanje, pa čak i kad se obmanjuju planovima i poduzećima.

Ono što ih muči nije samo njihova situacija (koja naoko nije tako teška, bar imaju (unajmljeni) krov nad glavom J i diplome u vitrinama), već uvjerenje da su drugi (pa i oni koji u školi to nisu dali naslutiti) ‘prošli bolje’ u životu. Nekima od njih junakinje zavide (ljudski razumljivo i više duhovito nego zločesto), ali to je zato što ne znaju kako je njima. Jer nikome nije dobro. Nitko nema sve što mu treba. U isto vrijeme želimo ‘nešto’ i ono što to isključuje, privlače nas suprotnosti i  mogućnosti i nijanse (ne samo sivog 🙂 ) svih mogućnosti.

Jedna od prepreka mladenačkoj slobodi izbora je izbor karijere ili obiteljskog života. I uvijek se čini krivim izborom onome tko je izabrao jedno, a nije drugo. Izbor jedne strategije (majčinstvo ili karijera) nije rješenje.  To mogu zaključiti junakinje i iz vlastitih primjera.  Jedna od njih posvećena je  obitelji, a druga ima ‘dobar posao’. A jednoj i drugoj nedostaje ono ‘drugo’, što druga nema. Ali čak da imaju oboje, u čovjeku uvijek ima mjesta za ono što nema i što mu nedostaje. Nitko nije uspješan, samo kad bismo to znali.

U jednoj od scena, u okviru  planova kojim će se ‘nagraditi’ i razbiti rutinu, jedna od prijateljica kaže kako će otići u zračnu luku, naručiti kavu i gledati putnike. Sjetila sam se svoja dva sata ovog kolovoza na Gatwicku. Samo onaj tko ne putuje može uživati u ‘aerodromskoj kavi’ 🙂 . U jednoj sceni spominju kolegicu koja ide na večeru s direktorom (ravnateljem). Samo onaj tko ne ide na poslovnu večeru može zamišljati kako je ugodno u skupom restoranu. Nikome nije lako. Ni onome kome možemo zavidjeti 🙂 . Ali lakše je podnositi tridesete (i sva ljudska doba) ako su inspiracija za tekstove, predstave i druge umjetničke interpretacije.

Informacije o predstavi:

Autorice: Beatrica Kurbel i Mirna Rustemović
Režija: Paola Slavica
Glume: Judita Franković Brdar i Paola Slavica
Dizajn i scenografija: Luka Borčić
Produkcija: Teatar Mašina Igre u suradnji s Teatrom &TD

Ada Jukić
Zagreb, 29 11 2019.