The White Crow (2018.)
Redatelj: Ralph Fiennes
Glume: Oleg Ivenko, Ralph Fiennes, Adèle Exarchopoulos

Biografije

Biografije slavnih osoba trebale bi nam otkriti ‘tajnu’ (ili formulu) kako su postale to što jesu. U vremenu i društvu u kojem se ističe da ‘svatko može postići sve što hoće’ (ako se dovoljno trudi), zgodno je pokazati primjere koji to dokazuju. Ali ti jedinstveni primjeri zapravo potvrđuju činjenicu da to što su neki postigli, upravo je ono što ne mogu postići drugi (kako god se uporno trudili). Samo jedan može biti najbolji, a to da ne mogu biti prvi najbolje pokazuju oni ‘drugi’, to jest oni koji su blizu, ali ne mogu dosegnuti pobjednika. Stoga bi se na svaki film o pjevačkoj ili filmskoj ili znanstvenoj zvijezdi, moglo snimiti tisuće filmova o onima koji to nisu uspjeli postati (možda bi bili i zanimljiviji).

Slučaj u biografiji

Francuski baletan koji se divi Nurejevu (i ruskoj, istočnoeuropskoj umjetničkoj energiji) u filmu mu kaže da ‘vlada pozornicom’, ali ne može objasniti pokrete kojima ostvaruje taj efekt. A možda je postao svjetski baletan i zato što je u Hladnom ratu odigrao efektnu epizodu, što se uz neosporne umjetničke karakteristike, našao u medijskom fokusu političke scene, kao vrijedan ulov ‘hladnokrvne’ zapadnjačke strane.

Bijela vrana ; Fotografiju ustupio Discovery Film

Uz neopisivu ‘magiju’ stvaranja, biografije otkrivaju i utjecaj slučaja u rađanju zvijezde. Da nisu srele tog sponzora, da nisu otišle na tu izložbu, da se nisu javile na tu audiciju… U ovom filmu, Nurejeva majka dobije na lutriji ulaznicu u kazalište koje malog Rudija toliko oduševi, da se odluči baviti baletom. Doslovce lutrija. Naravno, netko bi rekao, da nije dobila tu nagradu, dječak bi na drugi način dospio do baletnog podija, ali u pitanju je vrijeme, važno je kad će početi s učenjem, jer i kod baleta (kao i tenisa i klavira…), neka kašnjenja ne mogu se nadoknaditi. Ali da Nurejev nije postao baletna zvijezda Hladnog rata, to bi bio netko drugi (možda jedan od njegovih kolega iz Kirove trupe u kojoj nastupa).

Potreba za zvijezdama društvena je potreba koja se mora zadovoljiti. Zvijezde na svakom području, a napose umjetnosti, smanjuju potrebu detaljnijeg poznavanja stvaralaštva, autorstva i stilova, pa se uz slogan ‘o ukusima ne raspravlja’ može ‘proći’ sa znanjem o Leonardu, umjesto stotine renesansnih slikara ili Beethovenu, kao najvećem od tri klasičara (neki će se opredijeliti za Mozarta 🙂 ).

Glumac o Baletanu

Film Ralpha Fiennesa, koji uz redateljsku ulogu i ima jednu od većih uloga u filmu (Nurejev pedagog slavnog prezimena, Puškin), najuzbudljiviji efekt očekuje od sekvence na aerodromu u kojoj se odvija drama prelaska. Ali i ona ne djeluje jasno i potpuno, a umjesto uplašenog protagonista, omogućuje istup jednom sporednom liku (pratilac ruske ekipe).

Ralpf Fiennes redateljski početak ostvario je 2011. godine filmom ‘Koriolan’, što eksplicira njegovu shakespeariansku glumačku fizionomiju. Dvije godine kasnije snimio je ‘Nevidljivu ženu’ (Invisible Woman, 2013.) koja uključuje ime Charlesa Dickensa, a i tu Fiennes glumi. Što ga je navelo da se upusti u novu pustolovinu režiranja, o kontroverznoj umjetničkoj osobi našeg vremena? Glumci vide i prate što rade redatelji, pa nije isključeno da pomisle kako bi to mogli i sami (nisu isključeni uspješni primjeri, ali kad se radi o višestranoj autorskoj osobi).

Ono što Ralph Fiennes od redateljskih postupaka koristi djeluje mehanički, a ne organski vezano za priču ili opis likova. Njegovi flash backovi (osobito sjećanja iz djetinjstva) ponavljaju se kao školsko gradivo, a prema osjetljivim temama u kojima se otkriva glavni lik odnosi se neujednačeno. Dok s jedne strane eksplicitno prikazuje ljubavni odnos koji ostvaruje s udatom ženom, njegova bliskost s kolegama istog spola, samo je naznačena, kao potez akvarelom. Dok se neki detalji ponavljaju ili variraju, neke ključne faze i postupci izgubljeni su u elipsama.

Film je zanimljiv zbog prikaza Pariza šezdesetih godina prošloga stoljeća. Očima Nurejeva idealizirana je slika svijeta ‘slobode, bratstva i jedinstva’ te njegove umjetničke baštine. Uz standarde turističkog imagea Pariza, reprezentativne zgrade pariške Opere i muzeja, osobito su zanimljive scene klupskog noćnog i zabavnog života. Zanimljivi su i kratki prizori ruskih baletnih institucija i odnosa. Uz patetične prikaze oskudice ruskog seljaka (Nurejevi roditelji), na primjeru Puškina i njegove supruge prikazano je i sovjetsko ‘gradjansko’ kućanstvo.

Karakter Genija

U opisivanju razvoja Nurejeve zvijezde, naglašava se njegova beskompromisnost, grubost, pa i uvredljivo ponašanje. To je još jedan upitni atribut genijalnosti, nekonvencionalnost kojom velikani gaze sitna pravila ponašanja malih ljudi. Ali to kod ovih malenkosti ‘pali’ tek kad velikani potvrde svoju veličinu. Međutim, Nurejev se ponaša kao zvijezda i prije nego je to postao. Svi mu ispadi ‘prolaze’ bez posljedica. Čak i u strogim socrealističkim uvjetima. Uspije upisati prestižnu školu, promijeniti učitelja (u filmu se ne objašnjava što ga je navelo da odabere upravo samozatajnog Puškina, suprotnosti se privlače?), izvući se iz provincije, uz uvredu administratorice iz ministarstva… Na gostovanju u Parizu komunicira sa stranim umjetnicima, odvaja se iz grupe i oduševljava zapadnjačkim vrijednostima… Njegova arogancija rezultat je frustracija, a uvredama pogađa čak i ruskog konobara u francuskom restoranu (naš Frane Lasić). Odbojan je i prema obožavateljici iz ‘visokog društva’. Najjača prijetnja (prekid turneje i povratak u Moskvu) ujedno je i prva posljedica njegova ponašanja (do tada se čini kao da ne očekuje da ga takvo nešto može pogoditi). Njegova sjećanja na majku (tipičan primjer požrtvovne majke koja djeci ostavlja trajne ožiljke svoje trpnje), izražena putem ponovljenih i produljenih flash backova, ipak ga ne sprječavaju u odluci da prebjegne i prepusti obitelj predviđenim posljedicama.

Slikarska interpretacija

Slika koju Nurejev ima o susretu s ocem (koju uspoređuje s Rembrantovim motivom zagrljaja oca i sina na slici koju razgleda u galeriji) pokazuje kako je teško prikazati ono što znamo kako izgleda. Naime, Rembrandt prikazuje taj prizor s leđa djeteta, iz položaja onoga tko gleda prizor, dok dječak koji zagnjuri glavu u naručje oca to ne vidi i ne može se sjećati te ‘slike’ i usporediti je s Rembrandtom, osim ako ga ne vidi kao netko treći (pripovjedač, odnosno slikar). Ili redatelj, uostalom. Kubrick, na primjer, koga oni koji ne vjeruju da je čovjek stupio na Mjesec (?!), slave kao redatelja koji je mogao snimiti uvjerljiv prizor ‘lunarnog pristanka’, ne bi napravio takav ‘previd’. Ali u ovoj podjeli redateljskih uloga nema mjesta za takve usporedbe, a za previd se uvijek može reći da se radi o autorskoj interpretaciji.

Ada Jukić
U Zagrebu, 21. listopada 2019.

Informacije o filmu:

Bijela vrana
BBC Films, Magnolia Mae Films, Metalwork Pictures, 2018.
Trajanje: 127 min.
Format: 1.85 : 1
Zvuk: Dolby Digital
Scenarij: David Hare
Glazba: Ilan Eshkeri
Još glume: Louis Hofmann, Sergei Polunin, Olivier Rabourdin, Raphaël Personnaz, Chulpan Khamatova, Zach Avery, Mar Sodupe, Calypso Valois, Aleksey Morozov, Nebojsa Dugalic, Igor Filipovic, Yves Heck

Film je pogledan u kinu CineStar Branimir

Bijela vrana – Movie Site
The White Crow – IMDb

Biografska drama 'Bijela vrana' u hrvatskim kinima, >http://film-mag.net/wp/?p=40416. Fotografije ustupio Discovery Film

Objavljuje F.I.L.M.Ponedjeljak, 30. rujna 2019.