Primajući Zlatnog lava na 76. Venecijanskom filmskom festivalu (gdje je film pozdravljen osmominutnom ovacijom), Todd Phillips je zahvalio izdavačkoj kući DC Comics i studiju Warner Bros na „izlasku iz zone komfora“ i hrabrijem, nekonvencionalnom pristupu s reimaginacijom legendarnog zlikovca.

Film je već na početku kino distribucije ostvario impresivnu zaradu a dojmovi su podijeljeni: od vječno razočaranog Guardiana i kritičara portala Rotten Tomatoes, koji filmu zamjeraju pretencioznost, ozbiljnost s „neozbiljnim“ materijalom, preglumljavanje i eksplicitno nasilje netipično za adaptacije stripova do oduševljenih filmofila – kritičara, redatelja (primjer Michaela Moorea; proglasio je Jokera remek-djelom i najvažnijim ovogodišnjim filmom za Amerikance, naciju koju je u svojem najpoznatijem uratku prikazao sukladno hrvatskom nazivu – ‘Ludi za oružjem’ (2002.) čiji se glavni motiv, u nijansama, zrcali u pozadini ‘Jokera’) i publike koja film nagrađuje visokom ocjenom 9/10 na IMDB-u i 90% na Rotten Tomatoes.

Joker ; Fotografiju ustupio Blitz

Dakle, prigovori na film sinkronizirani su s citatom (možda) najcjenjenijeg filmskog Jokera – zašto tako ozbiljno? A zašto ne? Vratimo se nakratko uvodu – ‘Joker’ Todda Phillipsa doista je radikalan izlazak iz zone komfora za DC Comics i Warner Bros. Obožavatelji gotičke fantazije Tima Burtona (‘Batman’; 1989., ‘Batman se vraća’; 1992. – moji osobni favoriti kad su ekranizacije ‘Batmana’ posrijedi) i ambicioznog akcijskog trilera Christophera Nolana (trilogija: ‘Batman: Početak’ (2005.); ‘Vitez tame’ (2008.) i ‘Vitez tame: Povratak’ (2012.))  vjerojatno će biti zatečeni brutalnom završnicom. Nolanova trilogija sve je Batmanove bitke iznijela u PG-13 formatu, bez kapi krvi i bez vulgarizama. Možda zbog naglašene sterilne note nije moj favorit unatoč jakim ulogama negativaca (Cillian Murphy, Liam Neeson, Tom Hardy i naravno, Heath Ledger) koji su Nolanove filmove učinili boljima nego što to oni realno jesu. Phillipsov film ne zazire od nasilja i ne gradi napetost zabavnim akcijskim sekvencama.

‘Joker’ je izvanredna studija mentalne bolesti i raspada ličnosti. Fragilni Arthur Fleck, građanin Gothama koji zarađuje za život kao klaun tvrtke Haha’s i preživljava fantaziranjem da će se proslaviti kao veliki scenski komičar, postaje kolateralna žrtva svojih životnih okolnosti. Mentalni poremećaj koji se manifestira maničnim napadima smijeha; zlostavljanje i zanemarivanje u svakom obliku – od majke, kolega na poslu, uličnih huligana –  svaka pogrešna nota od njega će napraviti ikonu kaosa. Uz ludilo koje prati (anti)junaka, od početka smo upoznati sa sveopćim neredom i nepravdom u Gothamu osamdesetih: izražena klasna nejednakost (prosvjed smetlara, ukidanje sredstava državnim institucijama), verbalno i fizičko nasilje, osjećaj beznađa… Glavna vijest u gradu je kandidatura Thomasa Waynea za gradonačelnika no građani mu ne iskazuju potporu jer je stereotipni predstavnik bogataške elite. Majka Arthura Flecka bivša je zaposlenica tvrtke Wayne i ovdje se krije vrlo zanimljiv podzaplet kojim će životna putanja Arthura Flecka ostati vezana uz dječaka Brucea Waynea, još jedne (buduće) podvojene ličnosti sklone vigilantizmu. Film je priča o porijeklu Jokera no Phillips ne zaboravlja da je dijelom jedne (još) veće priče.

Scenaristička rješenja vrlo su uvjerljiva, drže pozornost no publiku će zarobiti pojava Joaquina Phoenixa koji je ponovno dokazao da je glumačka liga za sebe (rijetko koji filmofil neće se složiti da je Phoenix u kućnoj zbirci već trebao imati barem tri zlatna kipića). Njegova izvedba nastavlja se na onu legendarnu Heatha Ledgera (Vitez tame, 2008.) no obzirom da su kontekst radnje i filmski formati vrlo različiti, usporedba bi bila nepoštena. Ledgerov Joker možda je uvjerljiviji kao mastermind kriminalne organizacije, Phoenixov lik žrtva je okolnosti – film sugerira da je njegova uloga kao simbola političkog otpora puka slučajnost. Što opet nije u kontradikciji s Jokerovim anarhističkim kredom u ‘Vitezu tame’. 

Zanimljiva epizodna uloga je Robert De Niro kao komičar Murray; njegov televizijski stand up show izvor je fantazije i optimizma za Arthura ali i konačna destinacija za preobražaj u Jokera.

De Nirova prisutnost, osim glumačke, ima i simboličku vrijednost. Phillips je kao glavne inspiracije za svoj film naveo dva kultna ostvarenja Martina Scorseseja, s De Nirom u glavnoj ulozi: ‘Taksist’ (1976.) i ‘Kralj komedije’ (1982.). Pored toga, inspiraciju je pronašao u klasicima ‘Serpico’ (1973.), ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’ (1975.) i ‘Paklena naranča’ (1971.). Neobični predlošci za adaptaciju stripa iz franšize o superjunaku no svakako su pridonijeli kvaliteti i originalnosti djela. Određene scene evociraju sličnu notu crnog humora kao recimo, ‘Američki psiho’ (2000.), vrlo odvažno za film s blockbuster potencijalom.

Uz sve superlative kojima možemo opisati Phillipsovo ostvarenje (od glumačke virtuoznosti Phoenixa, dojmljive scenografije i kinematografskog rada Lawrencea Shera) tu je i neizostavan društveni komentar. O mentalnoj bolesti i bolesnima, kulturi ismijavanja. O temi se mnogo piše u medijima, najčešće u rubrici crne kronike (primjerice, vijesti o samoubojstvima slavnih koji su dulji period bolovali od depresije: glumački velikan Robin Williams, rock zvijezde Chris Cornell i Chester Bennington). Nažalost, jedan od (sada trojice) legendarnih filmskih Jokera, Heath Ledger preminuo je u dvadeset i osmoj godini života usred reakcije na lijekove za depresiju i nesanicu. Mentalno zdravlje zanimljivo je medijima samo u kombinaciji s mrtvim zvijezdama. Ili, okrenete li listove ženskih časopisa; popularne Instagram profile, YouTube kanale – naići ćete na mnoštvo „good vibes only“ preporuka za samoozdravljenje koje ne nude ništa osim banalne sugestije da navučete svoje sretno lice. Film se obračunava s trivijalnim poimanjem mentalnih poremećaja, zauzima empatičan stav (primjerice, scena gdje vidimo isječak iz Arthurova dnevnika – „Kod mentalne bolesti najgore je što svi očekuju da se ponašaš kao da je nema“, u jednom slovu ironično je ucrtan smješeći emotikon). 

Nadalje, Arthurov dnevnik ujedno je i bilježnica potencijalnih šala za nastupe. Često ponavlja opservaciju da šale o seksu dobro prolaze – Arthur to zaključuje obilazeći uspješne stand up komedije. Imajući na umu aktivističku notu filma, dalo bi se protumačiti kao elegantna kritika seksizma i opsjednutosti seksom u mainstream medijima.

U konačnici, nasilje. Verbalno, fizičko, obiteljsko, seksualno, političko. Iako smješten u osamdesete, prije ere pametnih telefona i svih nuspojava tog proizvoda, Phillips je našao dobar način da u priču ugradi i obrazac cyberbullyinga (reprodukcija snimke Arthurovog nastupa). 

Nasilje zagađuje Gotham i dobiva svoju ikonu (ili maskotu, kako se uzme) u ‘Jokeru’. Velikom dijelu američke publike, film će biti podsjetnik i goruće upozorenje na tragedije masovnih pucnjava (npr. poznata pucnjava na projekciji filma ‘Vitez tame:Povratak’, u Coloradu 2012.). Najveća kontroverza Jokera strah je od imitatora, potencijalnih patnika koji će u filmu naći utjehu i poziv da još bolju utjehu potraže sa sačmaricom na nekom javnom mjestu. No film nije puko glorificiranje vigilantizma i nasilja (kako sugeriraju neki kritičari) već naprotiv, u završnom antiklimaksu, žrtva kroz nasilje postaje karikatura (simbol otpora u kojeg ne vjeruje). Početni vigilantizam samo je korak prema potpunoj pomrčini i (samo)uništenju lika. Zanimljivo, stvari drukčije funkcioniraju kod njegovog nemesisa Batmana no on zato i jest superjunak. Supermoć koja bi Arthura Flecka spasila od transformacije u Jokera nije uobličena u neko superoružje već empatiju društva. Film to nedvosmisleno poručuje.

Zašto ne bismo bili ozbiljni s temom? ‘Joker’ odlično funkcionira kao psihološka drama, stripovska fikcija, egzistencijalni horor i sve navedeno u kombinaciji. Todd Phillips je napravio važan film, pogledajte ga. Šala je doista ubojita.

Iva Esterajher