Ako ste obožavatelj znanstvene fantastike onda je teško ne preporučiti bilo koji film iz ovog žanra za pogledati u multiosjetilnom 4DX formatu (može se pogledati u 4DX dvoranama CineStara u Zagrebu, Rijeci i Splitu). Kako niti jedan dugometražni igrani film nije izvorno predviđen za multiosjetilno iskustvo, svaki kadar treba biti naknadno adaptiran prema zamisli 4DX montažera.

To dovodi do nezgodnih situacija gdje konstantni akcijski prizori služe kao povod za neprestano drmanje u sjedalima koje nakon nekog vremena postane iritantno kako za tjelo tako i za praćenje radnje. S druge strane, ako je film mirnog tempa kao “Ad Astra” nema baš nekih razloga za čestu uporabu 4DX efekata, pa ima dosta praznog hoda što se multiosjetilnih stimulansa tiče.

Ad Astra ; Fotografiju ustupio TB

Nakon savršene sinergije 4DX-a i filma u “Gravitaciji”, za očekivati je bilo da će se i “Ad Astra” okoristiti 4DX-om, no to je samo djelomično uspio zbog praznog hoda. No, 4DX briljira u početnoj sekvenci s gigantskom radio antenom koja seže do niže Zemljine orbite. Bez dvojbe možemo reći da je to jedno od najboljih korištenja 4DX efekata u filmu ikad.

Kadrovi koji prikazuju hodanje iz perspektive astronauta McBridea (Brad Pitt) u svemirskom odijelu, odlično dočaravaju masivnost, skučenost nazgrapnost odijela pomičnim sjedalima koji se pomiču u skladu s koracima lika i pokretima kamere. U istoj sekvenci kada se pojavi energetski puls iz svemira i električne iskre i eksplozije po anteni, dvoranu ispune pravi stroboskopski bljeskovi.

Kada McBride padne s antene pomična sjedala izvrsno dočaravaju faze propadanja – od nekontrolirane dezorijentirajuće rotacije tijela u negostoljubivom svemiru, do stabilizacije u nižim slojevima atmosfere. Padanje kroz različite slojeve atmosfere dodatno dočaravaju vjetrovi različitih intenziteta, postignuti turbinama raspoređenim na vrhovima zidova dvorane. Pri kraju padanja kad se trešnja smiruje i razaznaje površina Zemlje među oblacima, dvoranu ispune slatkasti mirisi koji predstavljaju gostoljubivi prirodni ambijent majke Zemlje.

Mirisi paljevine u kombinaciji s tresenjem i vibracijom sjedala dobro su iskorišteni i pri polijetanju i slijetanju raznih svemirskih brodova. Tresenje je pristojno korišteno za simulacije vožnje vozilima po Mjesecu. Pokreti hidraulički kontroliranih sjedala korišteni su i u prikazima bestežinskog stanja, ali nažalost nisu niti blizu dojmljivi poput onih u “Gravitaciji”. Uz spomenuto padanje sa antene, agresivno pomicanje sjedala bilo je dojmljivo jedino još kod naglog pokreta kamere kojim je stilizirano prikazan dramatični prekret u radnji na Marsu.

Škakljanje nogu je bilo prikladno u sceni kad katapultirani McBride klizi po svemirskom brodu pokušavajući se uhvatiti za nešto da ne otpluta u svemir. Doduše, morate prvo provjeriti da li vam sjedalo uopće ima uzicu za škakljanje, budući ih djeca znaju iščupati.

Ad Astra – Movie Site
Ad Astra – IMDb

Tihoni Brčić