11. RUJNA 2012. U 20 SATI
ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH
LA MAMA CANTATA
HOMMAGE ELLEN STEWART
REDATELJICA ELIZABETH SWADOS
LA MAMA E.T.C.
SAD
PREDFESTIVALSKI KAZALIŠNI PARTY
Festival Svjetskog Kazališta 2012 Plakat
PROGRAM 10. FESTIVALA SVJETSKOG KAZALIŠTA U ZAGREBU 2012.
14. RUJNA U 19.30 SATI
HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE
POSLIJE BITKE
redatelj: Pippo Delbono
COMPAGNIAPIPPO DELBONO
Italija
15. I 16. RUJNA U 20 SATI
ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH
GOSPOĐICA JULIJA
redatelji: Katie Mitchell i Leo Warner
SCHAUBÜHNE AM LEHNINER PLATZ
NJEMAČKA
20. I 21. RUJNA U 20 SATI
ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH
IZNAJMLJUJE SE
redatelji: Gabriela Carrizo i Franck Chartier
PEEPING TOM
Belgija
27. I 28. RUJNA U 20 SATI
MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI
FEMINISTIČKA PREDSTAVA
BEZ NASLOVA
redateljica: Young Jean Lee
YOUNG JEAN LEE ‘S THEATER COMPANY
SAD
28. i 29. RUJNA U 20 SATI
ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH
ZATVARANJE LJUBAVI
redatelj: Pascal Rambert
Théâtre de Gennevilliers
FRANCUSKA
O Predstavama:
COMPAGNIA PIPPO DELBONO, Modena
POSLIJE BITKE
(Dopo la battaglia)
Koncept i režija: Pippo Delbono
Scenograf: Claude Santerre
Kostimograf: Antonella Cannarozzi
Skladatelj: Alexander Balanescu
Oblikovatelj svjetla: Robert John Resteghini
Oblikovatelj videa: Orlando Bolognesi
Izvođači: Dolly Albertin, Gianluca Ballaré, Bobò, Pippo Delbono, Ilaria Distante, Simone Goggiano, Mario Intruglio, Nelson Lariccia, Marigia Maggipinto, Julia Morawietz, Gianni Parenti, Pepe Robledo, Grazia Spinella i Alexander Balanescu
Koprodukcija: Aldo Grompone International Management
Produkcija: Emilia Romagna Teatro Fondazione, Teatro di Roma, Théâtre du Rond Point – Paris, Théâtre de la Place – Liège, Théâtre National de Bretagne – Rennes
www. lamama.org
Trajanje: 1 sat i 50 minuta
Fotograf: Lorenzo Porrazzini
Gledajući najnovije ostvarenje Pippa Delbona, na početku smo vizionarskog putovanja, na pragu niza kadrova, u tijelu dramaturgije koja nam pokazuje, bez sustezanja, istinu koju razotkriva ludost.
„Poslije bitke“ je kompozicija koja širom otvara vrata naše egzistencijalne tame, u neprekinutoj bujici koja se probija kroz razotkrivenu prazninu. Kroz ritam glazbe i plesa, pronalazeći u riječima i pjesničkim stihovima sklad između jezika i osjećaja, svjedočimo kako se bol iz sadašnjosti preobražava u vjeru u budućnost. Izvođači Delbonove kazališne skupine neprestano se probijaju do neočekivanoga, u moru neprekidne preobrazbe, gdje je spasenje moguće tek nakon neizbježna brodoloma.
Na tome putovanju imaju i društvo; pridružila im se plesačica Marigia Maggipinto, povijesna članica plesne trupe Pine Bausch. Delbono ostaje uz svoje kolege i potiče ih da zakorače u neutralan pejsaž, tjelesnu i duševnu sivu zonu, raskrižje našega maštovitog svijeta; tu prolijeću likovi iz našega stvarnog svijeta, gdje bijeda i poroc iporobljena, slijepa naroda poprimaju oblik i oživljavaju u pokretima koji postaju mehanički, automatski.
Pippo Delbono iznova ispisuje riječi autora kao što su Antonin Artaud, Franz Kafka, Alda Merini, Pier Paolo Pasolini, Walt Whitman, Rainer Maria Rilke, Alejandra Pizarnik, i one odjekuju u ritualu istodobno svetome i svjetovnome. Te riječi istihove prati glazba Giuseppea Verdija, Niccole Paganinija i Petra Iljiča Čajkovskog, ispreplećući se s originalnom glazbom koju je skladao i uživoizvodi Alexander Balanescu, violinist, skladatelj iistaknuti interpretator glazbe nastale na prijelazuu treće tisućljeće.
„Poslije bitke“ važan je korak na Delbonovu umjetničkom putu. Taj kazališni komad donosi svježu krv njegovu jeziku, uz video isječke i atmosferu iz filmskoga svijeta te slike koje je Delbono snimio sam, mobitelom – što je nastavak eksperimenata iz projekta Strah. To je kazališni jezik koji se širi, i koji se ispisuje tijelimai tekstovima, različitim oblicima izricanja i predstavljanja, intonacijama i tonovima koje glazba i ples pretvaraju u radnju, glumcima koji riječi pretvaraju u tijelo, u kazalištu koje postaje tijelom svoga vremena, i vremena u kojem sami živimo.
‘Silno volim rečenicu Ingmara Bergmana, u kojoj kaže da je kazalište susret različitih ljudskih bića i da ništa drugo nije važno’, kaže Pippo Delbono. Ta je misao u neku ruku i priča o rođenju, životu i preobrazbama kazališne skupine Pippa Delbona. Tijekom godina njegov je umjetnički put postao doživljaj, životno iskustvo stečeno u različitim susretima: poput onoga s Bobòm, koji je u psihijatrijskoj bolnici u Aversi bio zatočen četrdeset godina, pa postao glumac; ili onoga s Nelsonom, beskućnikom, danas dugogodišnjim članom skupine. U tom procesu, u ovom kazalištu, predstava ‘Poslije bitke’ postaje prostorom susreta i razmjene s troje vodećih scenskih umjetnika koji su postali dijelom kreacije Pippa Delbona. Alexander Balanescu ovdje postaje autorom i interpretatorom glazbe; njegova suradnja s Delbonom već je iznjedrila i druga ostvarenja: koncert Ljubav i meso, istoimeni film te izvedbu na otvorenju biennala Evento 2011. u Bordeauxu. Delbono obnavlja i suradnju s Marigijom Maggipinto, i to nakon dvadeset pet godina, koliko je prošlo od njihova prvog susreta 1987. povodom performansa ‘Ahnen’ Pine Bausch.
PIPPO DELBONO
Pippo Delbono je autor, glumac i redatelj koji slovi za jednog od najnekonvencionalnijih i najistaknutijih talijanskih kazališnih umjetnika. Započeto klasično kazališno obrazovanje Delbono napušta u potrazi za novim kazališnim jezikom, te odlučuje proučavati principe istočnjačkog kazališta, u čijem je središtu detaljan i rigorozan rad glumca na tijelu i glasu; u kojem se susreću kazalište i ples.
Početkom 1980-ih osniva Kazališnu skupinu Pippa Delbona, s kojom je izveo sve svoje predstave. Njegove predstave nisu prikaz kazališnih tekstova, nego cjelovita ostvarenja u kojima su glumci dio stabilne jezgre koja s vremenom raste.
Susreti s ljudima s društvene margine donijeli su preokret u Delbonovu poetskom istraživanju. Iz jednog takvog susreta iznikla je i predstava Barboni (1997). Predstave Bijes (La Rabbia, posvećena Pasoliniju), Rat (Guerra), Bijeg (Esodo), Plastični ljudi (Gente di plastica), Krik (Urlo), Tišina (Il silenzio) i Ovaj divlji mrak (Questo Buio Feroce) te druge – izvedene su u više od pedeset zemalja.
Kazališna skupina Pippa Delbona gostovala je na brojnim međunarodnim kazališnim festivalima; među njima i na festivalu u Avignonu, koji je družinu ugostio triput, te koproducirao Krik i u srpnju 2009. ugostio Laž, najrecentniju Delbonovu kazališnu produkciju. Brojna su kazališta priredila retrospektive njegova rada, među njima i pariški Théâtre du Rond Point. Predstavu Henrik V. (Enrico V), jedino ostvarenje temeljeno na kazališnom tekstu, povijesnom komadu Williama Shakespearea, ugostio je – kao jedinu talijansku predstavu – Royal Shakespeare Company.
Pippo Delbono godinama se bavi i istraživanjem filmskoga jezika. Godine 2003., nakon turneje po Izraelu/Palestini, snimio je film Rat (Guerra), koji je prikazan na venecijanskoj Mostri, gdje je osvojio nagradu David di Donatellovo za najbolji dokumentarac. Njegov drugi film, Grido (2006.), prikazan je na festivalu Festa del Cinema u Rimu. Svoj treći film, Strah (La Paura), Delbono je snimio mobitelom i poslije prebacio na 35-milimetarsku vrpcu. Strah je prikazan u sklopu retrospektive njegovih filmova na Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu.
Kao glumac nastupio je uz Tildu Swinton i Marisu Berenson u filmu Ja sam ljubav (I am Love) redatelja Luce Guadagnina. Među njegova glazbena i operna ostvarenja ubraja se opera Studio per Obra Maestra za Eksperimentalno kazalište u Spoletu, a trenutačno režira novu operu u Cataniji. Uz brojne umjetničke i kulturne projekte radi i na novom kazališnom projektu.
SCHAUBÜHNE AM LEHNINER PLATZ, Berlin
GOSPOĐICA JULIJA
(Fräulein Julie)
August Strindberg
Adaptacija: Katie Mitchell
Redatelji: Katie Mitchell i Leo Warner
Dramaturginja i prevoditeljica: Maja Zade
Scenograf i kostimograf: Alex Eales
Oblikovatelj svjetla: Philip Gladwell
Oblikovatelji zvuka: Gareth Fry i Adrienne Quartly
Skladatelj: Paul Clark
Kamermani: Andreas Hartmann/Stefan Kessissoglou i Krzysztof Honowski
Violončelistica: Chloe Miller
Izvođači: Jule Böwe, Tilman Strauß, Luise Wolfram, Cathlen Gawlich i Lisa Guth
www.schaubuehne.de
Trajanje: 1 sat i 15 minuta (bez stanke)
Fotograf: Stephen Cumiskey
Strindbergova klasična tragedija opisuje susret aristokratkinje Julije i sluge Jeanau kuhinjina plemićkom imanju. Tu je i Jeanova zaručnica Kristinkoja dolazi i odlazi, te na kraju zaspiu kuhinji gdje Jeani Julija nastavljaju koketirati, neometani njezinom prisutnošću. U predvečerje uoči duge ljetne noći Julija prati Jeana do njegove sobe i spava s njim. No, nakon strastvene noći uloge su zamijenjene: sad je Jean snažan, a Julija ponižena. Jeanna govara Juliju da ocu ukrade novac i pobjegne s njim, ali kada se grof vrati i pozove ga, Jeanse vraćau svoju ulogu poniznog sluge. On Juliji daje britvu i uvjerava je da je samoubojstvo jedini izlaz iz nevolje u kojoj se našla.
Katie Mitchell i Leo Warner reinterpretiraju Strindbergov klasični tekst i predstavljaju ga iz perspektive kuharice Kristin. Dok se međusobna potjera Julije i Jeana zahuktava, produkcija koristi film u stvarnom vremenu i ‘žive’ zvučne efekte da bi se događaji pratili iz perspektive Jeanove zaručnice Kristin.
KATIE MITCHELL
Katie Mitchell bila je od 1996. do 1998. kućna redateljica kazališne skupine Royal Shakespeare Company,a od 2000. do 2004. kazališta Royal Court.
Od 1994. surađuje s londonskim kazalištem Royal National Theatre, gdje je, među ostalim, postavila vlastite interpretacije ‘Idiota’ Dostojevskog, ‘Valova’ Virginije Woolf i Brucknerove ‘Bolesti mladeži’. Mitchellradi i kao operna redateljica, a režirala je u Kraljevskoj operi u Kopenhagenu, Engleskoj nacionalnoj operiinaFestivalu u Salzburgu. U sezoni2008./09. režirala je ‘Naručen koncert’ FranzaXaveraKroetzau kazalištuSchauspielhausKöln; ta je predstava pozvana na berlinski festival Theatertreffen 2009. ‘Gospođica Julija’ njezina je prva predstava u Berlinu.
LEO WARNER
Leo Warner isprva je studirao na Fakultetu za umjetnost i dizajn u Leedsu, a potom se prebacio na Sveučilište u Yorku, gdje je 2001. diplomirao englesku književnost. Godine 2001. osniva tvrtku za grafički dizajn Fifty Nine (Design) u kojoj radi kao kreativni direktor sve do 2006., kad je napušta da bi s kolegom direktorom Markom Grimmerom osnovao sestrinsku tvrtku Fifty Nine Productions. Nakon što je 2003. radio kao video dizajner na predstavi ‘Sweet Fanny Adams in Eden’ kazališta Stellara Quines, Leo Warner se istog posla prihvaća i na predstavama ‘Roam’ (2005.) i ‘Black Watch’ (2006.) Škotskoga narodnog kazališta. Za londonsko kazalište National Theatre prvi put je radio 2006., na produkciji ‘Valova’ u režiji Katie Mitchell u Cottoesloeu. Ubrzo su slijedile nove produkcije u Engleskoj nacionalnoj operi i u Kraljevskoj operi, te još jedna produkcija National Theatrea, ‘War Horse’, koja se poslije preselila na West End i Broadway. Godine 2008. umjetnički ravnatelj National Theatrea Nicholas Hytner imenuje ga stalnim suradnikom. Leo Warner je na čelu tvrtke za dizajn scenografije i video projekcija za produkcije širom svijeta, uključujući brojne predstave u Metropolitanu i na festivalu u Salzburgu 2009. Bio je glavni scenograf i video dizajner na prvoj rock produkciji svoje tvrtke Fifty Nine, turneje ‘Go’ pjevača Jonsija. Njegov prvi redateljski pothvat bila je Strindbergova ‘Gospođica Julija’, koju je 2010. u berlinskom kazalištu Schaubűhne am Lehniner Platz režirao zajedno sa stalnom suradnicom Katie Mitchell.
SCHAUBUEHNE AM LEHNINER PLATZ
Berlinski Schaubühne am Lehniner Platz promiče suvremene, eksperimentalne i međunarodne kazališne procese. Od osnutka kazališta 1962. poznati su redatelji u njemu ispisivali kazališnu povijest, isprva na lokaciji Hallesches Ufer, a od 1981. na Lehniner Platzu.
Brojna gostovanja širom svijeta, nagrade i priznanja za redatelje, produkcije i glumce ponajbolje svjedoče o uspjehu ovoga umjetničkog tima i rastućem ugledu Schaubühnea pod umjetničkim vodstvom Thomasa Ostermeiera.
Schaubühne nastavlja svoju tradiciju suvremenih i novih kritičkih interpretacija klasika od Shakespearea, preko Ibsena do Strindberga, prigrlivši i nove oblike plesnog i glazbenog teatra. Jezgru repertoara čine suvremeni autori, čemu svjedoči više od devedeset svjetskih premijera i premijera na njemačkom jeziku u posljednjih deset godina, kao i Festival međunarodne nove drame (F.I.N.D.). Za tvaj festival, jedan tjedan u godini posvećen je predstavljanju novih komada, kako njemačkih tako i međunarodnih. Pored Thomasa Ostermeiera, u Schaubühneu rade istaknuta redateljska imena kao što su Falk Richter, Ivo van Howe, Michael Thalheimer, Alvis Hermanis, Volker Lösch, Friederike Heller, David Marton, Egill Heidar, Anton Palsson, Rodrigo Garcia, Yael Ronen i Patrick Wengenroth te koreografkinje Anouk van Dijk i Constanza Macras.
Od sezone 2008./09., Schaubühne je osnivački član Europske kazališne mreže Prospero. Ta mreža povezuje kazališta iz Portugala, Francuske, Belgije, Italije, Finske i Njemačke s ciljem da udruže snage u razvoju zajedničkih produkcija i razmjenjuju gostovanja. Ibsenov ‘John Gabriel Borkman’ u produkciji Thomasa Ostermeiera u Rennesu označio je početak suradnje koja se nastavila koprodukcijama kao što su ‘Laž’ autora i redatelja Pippa Delbona (2008.), ‘Zaštiti me’ (2010.) Falka Richtera i Anouk Van Dijk, „Shakespearove afričke priče“ Krzysztofa Warlikowskog (2011.), ali i radovima perspektivnih mladih redatelja poput Jan-Christopha Gockela s adaptacijom ‘Talentiranoga gospodina Ripleyja’ Patricije Highsmith (2011.).
PEEPING TOM, Bruxelles
IZNAJMLJUJE SE
(A louer)
Koncept i režija: Gabriela Carrizo, Franck Chartier
Scenografi: Peeping Tom, Amber Vandenhoeck, Frederik Liekens
Kostimografi: Diane Fourdrignier i Hyo Jung Jang
Oblikovatelj svjetla: Ralf Nonn
Oblikovatelji zvuka: Raphaëlle Latini, Juan Carlos Tolosa, Eurudike De Beul, Yannick Willox
Koreografi i izvođači: Jos Baker, Eurudike De Beul, Leo De Beul, Marie Gyselbrecht, Hun-Mok Jung, Seol Jin Kim, Simon Versnel
Koprodukcija: Théâtre de l’Archipel Perpignan, El Canal Centre d’Arts Enscèniques, Salt/Girona, Cankarjev dom, Ljubljana, La Filature Mulhouse, Le Rive Gauche, Saint-Etienne-du-Rouvray, Guimarães, European Cultural Capital 2012., Hellerau European Center for the Arts, Dresden, Festival International Madrid en Danza 2012., Festival International de Marseille 2012.
Fotografija: Herman Sorgeloos
Trajanje:80 minuta
Predstavom „Iznajmljuje se “kazališno-plesna skupina Peeping Tomiznova nas vodi na nevjerojatno mjesto. Našavši se ondje, iza golema crvenog zastora otkriva nam se interijer beskrajne prostorije, čiji obrisi podražavaju nemoguće konstrukcije. To veličanstveno mjesto kao da se izmjestilo iz vremena i prostora da bi se prilagodilo neprestanom kretanju čudnovatih likova vođenih neobičnim opsesijama. Ti su likovi virtuozi glume, pjevanja i plesa, na najudaljenijim granicama stvarnoga svijeta i umjetničke izvedbe, i čine se kao da su uronjeni u radnje koje obavljaju. „Iznajmljuje se“ dovodi u pitanjeumjetničko stvaralaštvoisvjedoči propastiizvedbe. Želje,fantazijei tjeskobekristaliziraju sena pozornicii grčevito se reproduciraju.
Peeping Tom evocira uzburkanost strastvenih odnosa, istodobno dopuštajući da se na pozornici izraze muke i nevolje stvaralačkog procesa. I to stoga jer su sva umjetnička djela prolazna, jer je pozornica prepuštena nama.
“Mjesto je i ovaj put, dramaturška sila koja potiče stvaranje. Ovdjeje to labirint koji zarobljava likove u zbrci njihovih misli. Mi tako postajemo promatrači dviju paralelnih stvarnosti preokrenutih sjećanjima, halucinacijama i noćnim morama. Predstava „Iznajmljuje se“ podiže veo stvaranja. Pozornica je mjesto koje ne pripada nama, ona nam je povremeno prepuštena, no svaki je put po volji možemo preobraziti. To se mjesto neprestano iznova rađa u stvaranju.“
PEEPING TOM
U nešto više od deset godina, iz ad hoc kolektiva okupljenoga za potrebe predstave AlainaP latela, pri čemu su s ograničenim resursima stvorili neobično dojmljiv komad (Caravane, 1999.), Peeping Tomje izrastao u uglednu kazališnu skupinu poznatu u zemlji i svijetu. Trilogija sastavljena od predstava ‘Le Jardin’ (Vrt, 2001.), ‘Le Salon’ (Salon, 2004.) i ‘Le Sous Sol’ (Podrum, 2007.), kao i predstave ‘UlicaVandenbranden 32’ (2009.) i ‘A louer’ (Iznajmljuje se, 2011.), međunarodne su koprodukcije koje su s jednakim oduševljenjem dočekali publika i kritika, uz mnogobrojna gostovanja širom svijeta.
JezgroPeeping Toma čine njegovi umjetnički ravnatelji Gabriela Carrizoi Franck Chartier. Okupljena oko njih, skupina iznimno raznovrsnih umjetnika već godinama uspješno surađuje. Njihova svestranost, kao i prepoznatljivost njihovih izvođača, zaslužni su za stvaranje iznimno originalnoga interdisciplinarnog koreografskog jezika, pri čemu grade čvrsto isprepleten opus jedinstvenog identiteta. Budući da su im korijeni duboko usađeni u ples, pokret i slika njihova su ključna sredstva za uključivanje publike u intimnost na pozornici. Carrizoi Chartiertu intimnost definiraju kao razotkrivanje i približavanje nevidljivoga, na prvi pogled nebitnoga; kao i bitnoga koje se obično poriče. Pitanje ljudske prirode i ponašanja srž je umjetničkog projekta skupine Peeping Tom. Njihove predstave bave se usporednim svjetovima i isprekidanim svemirima u kojima se podriva uobičajena logika vremena, prostora i ugođaja.
YOUNG JEAN LEE ‘S THEATER COMPANY, New York
FEMINISTIČKA PREDSTAVA BEZ NASLOVA
(Untitled feminist show)
Predstavu je osmislila i režirala Young Jean Lee u suradnji s koreografkinjom Faye Driscoll i redateljicom Morgan Gould te izvođačicama
Dramaturg: Mike Farry
Scenograf: David Evans Morris
Oblikovateljica svjetla: Raquel Davis
Oblikovatelji zvuka: Chris Giarmo i Jamie McElhinney
Oblikovatelj video projekcije: Leah Gelpe
Izvođačice: Becca Blackwell, World Famous *BOB*, Amelia Zirin-Brown (aka Lady Rizo), Hilary Clark, Katy Pyle i Regina Rocke
Koprodukcija: Walker Art Centar, Steirischer Herbsta (Graz), Kunstenfestivaldesartesa (Bruxelles), Spalding Gray Awarda (Performance Space 122, New York, Warhol Museum, Pittsburgh, On the Boards, Seattle) i Kazališne skupine Young Jean Lee
Fotografija: Blaine Davis
www.youngjeanlee.org
Trajanje: 1 sat i 15 minuta
‘Feministička predstava bez naslova’ Kazališne skupine Young Jean Lee jedno je od dirljivijih i maštovitijih djela koje sam ikad gledao na američkoj pozornici. Njegova težina leži u duhovnosti, a ne isključivo u intelektu, premda je 75-minutni komad iznikao iz najrazličitijih ideja, uključujući i rodnu politiku, koje Lee i njezin zadivljujući šesteročlani ženski ansambl, koji nastupa obnažen, izvlači iz stražnjice. U biti, ono što je toliko izdiže iznad ostalih, njezina je slasna sposobnost da izmjenjuje bol koju uzrokuje različitost sa smislom za šalu na račun životā koji se ne žele pomiriti sa statusom quo. Međutim, to ne znači da te žene u životu nisu imale nikakve veze s tradicijom. Jedna od priča iz predstave bavi se bajkama, žanru koji je u prošlosti, nedvojbeno, samo učvršćivao stereotipe o ženama – ženi kao mudrom patuljku, kao destruktivnoj vještici – percepcije koje su, po svemu sudeći, ove izvođačice upile i vjerovale o samima sebi (o drugim ženama da ne govorimo), u nekom trenutku u svojim životima. Kako bilo, Leein je svijet toliko emocionalno cjelovit da sam žudio biti dijelom njezine utopije, gdje istine niču poput korova, ali to bi bilo pogrešno: spol je mene učinio drugačijim.
U programskoj bilješci Lee navodi da su umjetnice koje gledamo na pozornici gole zato što ih odjeća ne bi trebala određivati na bilo koji način, niti pak bilo koja druga ‘maska’, uključujući i naziv žene, pogotovo ako se s tom etiketom ne osjećaju posve ugodno.
Uz glazbenu pozadinu živahne i napadno ‘klasične’ glazbe (zvuk su izvrsno oblikovali Chris Giarmo i Jamie McElhinney) žene su glumile različite scenarije: manipulativne vještice; skupine djevojaka koje se zajedno igraju, isključujući drugu djevojku, i tako dalje. Sve je izvedeno bez ijedne izgovorene riječi: Lee je predstavu briljantno lišila dijaloga. (Jedine izgovorene riječi u krasnoj su pjesmici koju izvodi Zirin-Brown – na velškom; doista, kad Giarmo i McElhinney koriste pjesmu “He Hit Me (It Felt Like a Kiss)” u verziji Grizzlyja Beara, oni se fokusiraju na instrumentalne dijelove.)
Jezik bi ovo djelo potencijalno mogao gurnuti u ideologiju umjesto u poetiku prostora – tijela kao prostora, i kazališta kao prostora u kojem se ispituje ljudska tjelesnost i um – koje Lee tako britko istražuje. U suradnji s izvođačicama, Lee, koreografkinja Faye Driscoll i redateljica Morgan Gould koriste se različitim tjelesnim tipovima izvođačica u različite svrhe: tako krupnije izvođačice naglašavaju tankoćutnost nužnu za prostorno snalaženje u društvu koje potiče jednolikost, dok manje žene ne izražavaju toliko svoju gipkost, koliko čistu čaroliju postojanja, posjedovanja ruku i nogu za nečije zadovoljstvo, možda i same publike.
Hilton Als, The New Yorker
YOUNG JEAN LEE
Young Jean Leeistaknuta jeredateljica i dramatičarka.New York Times proglasio ju je „najpustolovnijom dramatičarkom svoje generacije“, a Time Out New York svrstao ju je među „ponajbolje autorice eksperimentalne drame u Americi“. Napisala je i režirala devet predstava u New Yorku s trupom Young Jean Lee’s Theater Company, a sa svojim predstavama gostovala je u više od dvadeset gradova širom svijeta. Radove su joj objavili Theatre Communications Group (Songs of the Dragons Flying to Heaven and Other Plays, The Shipment and Lear) i Samuel French (Three Plays by Young Jean Lee). Trenutačno stvara radove za Plan B/Paramount Pictures, Lincoln Center Theater, Playwrights Horizons i Oregon Shakespeare Festival. Članica je skupina New Dramatists i 13P, a magistrirala je dramsko pismo u programu Maca Wellmanana Brooklyn Collegeu. Stipendirali su je Fundacija za suvremenu umjetnost, Creative Capital, NYFA, NEA, NYSCA, zaklade Jerome, Greenwall i Rockefeller MAP. Dobitnica je i dvijunagrada OBIE, nagrade festivala Zürcher Theater Spektakel, književne nagrade Američke akademije književnosti i umjetnosti za 2010., stipendije Guggenheim za 2011. inagrade Doris Duke Artist za 2012.
Théâtre de Gennevilliers, Pariz
ZATVARANJE LJUBAVI
(Clôture de l’amour)
Tekst, koncept, režija: Pascal Rambert
Scenograf: Daniel Jeanneteau
Kostimi: La Bourette
Glazbeni aranžman: Alexandre Meyerprema pjesmi Happe (Alain Bashung – Jean Fauque); pjesmu izvodi Dječji zbor konzervatorija Edgar Varèse u Gennevilliersu
Oblikovatelji svjetla: Pascal Rambert i Jean-François Besnard
Izvođači: Audrey Bonnet i StanislasNordey
Produkcija: Théâtre de Gennevilliers Centre Dramatique National de Création Contemporaine u koprodukciji s Festivalom u Avignonu
Projekt su podržali regionalno vijeće Ile-de-France, grad Gennevilliers te kulturne ustanove grada Gennevilliersa, uz potporu Caisse des Dépôts, Prisma Pressea te zaklada La Poste i Crédit Mutuel pour la Lecture
www. theatre2gennevilliers.com
Trajanje: 2 sata
Fotograf: Marc Domage
‘Zatvaranje ljubavi’ pišem za Stanislasa Nordeyja i Audrey Bonnet. Stanislas Nordey prvi je o tome sa mnom razgovarao. Rekao je: ‘Htio bih jednoga dana biti u nekoj tvojoj predstavi.’ ‘U redu’, rekao sam. ‘Razmišljam o rastanku, bolnom rastanku muškarca tvojih godina i žene, također tvojih godina.’ Rekao sam da bih htio da djevojka bude Audrey Bonnet. Odgovorio je: ‘Ona mi se silno sviđa.’ Onda sam rekao: ‘Upitajmo Audrey.’ Pristala je. Pišem za Stanislasa Nordeyja. Pišem za njega, za specifičan način na koji on izbacuje riječi. Za preciznu artikulaciju francuskoga jezika. Njegov jedinstveni dar da preobrazi jezik u potpuno disanje tijela. Tijelo diše sa Stanislasom Nordeyjem. Svaka riječ, od prvoga slova do posljednjega, postaje zasebnim svijetom. Svijet cjelovit i potpun. Njegove riječi blistave su oštrice noža spremne za korištenje; napete, naoružane, pažljivo naručene, spremne da iskoče u pravom trenutku. Riječi poslagane u svojim primarnim, sekundarnim i tercijarnim oblicima. S ogoljenom frontalnom objektivnošću; eno, na usnama su; porođene iz nervozne i suhe snage tijela; tijelo je suho; zlo; usta su pokretna, nezajažljiva, trpka; oči slijede nekakvu beskonačnu paniku. Zaprepaštenje. Prvo jedna ruka, a zatim obje izražavaju i proširuju ideju. Izlaze iz tijela poput neodlučnih filakteriona, isprva hladne, pa odjednom vrele, kao u plamenu. Tijelo je držalo. Čitavo tijelo drži govor; uistinu, sâmo je tijelo jezik. Dikcija se nikad ne dovodi do savršenstva; nikad; očito je: ruke, usta, oči, noge – taj teški balet – izlaze van pažljivo, povlače se, opet se pomaljaju, pa opet nestaju, vraćaju se (nikad u polaganome kliznom pokretu), guraju naprijed, daleko (do najudaljenijega ruba pozornice), u tlo – uglavnom u tlo – a zatim uvis… Kore, iritiraju i neprestano ponavljaju (i nikad se ne povlače, nikad). Ovdje smo, značenje postoji; eno ga. Pred nama je; slijedili smo značenje iz nutrine tijela Stanislasa Nordeyja (bilo je u ustima, u rukama, vidjeli smo ga u nogama, u prsima). Značenje je sad izišlo iz tijela i stoji točno pred nama. Materijalno. Nije smiješno. Grubo. Evo, uhvati značenje, stvarno je, otvoreno, uhvati ga, golemo je to oružje; i dok se raspada, prikladno će ozlijediti glavu. Zato ovo pišem. Zbog Stanislasove sposobnosti da sve to učini.
Pišem za Audrey Bonnet. Ona, odnosno lik koji utjelovljuje, pola je sata nijemo slušala kako Stanislas Nordey rukama, ustima i prsima objašnjava zaštoje napušta (zatvaranje ljubavi), a sada ona duboko udiše i odgovara mu. Pišemza Audrey. I tose veoma razlikuje od načina na koji pišem za Stanislasa. Pišem za Audreyjino tijelo, za to vitko i nježno zaobljeno tijelo koje nijemo sluša. Audreysluša. Pišemza to razdoblje slušanja, a onda za to vitko tijelo koje je šutjelo,a sad počinje govoriti. Srednje duboko intoniran glas izgovara teške, izravne riječi. Ponekad se glas neočekivano digne do visokih tonova i u sekundi naglo spusti u dubinu; ona opet sluša. Tišina. Tijelo iščekuje. Diše. Od samog je početka disalo, nedvojbeno. Ali čeka. Bolje od ikoga drugoga Audreyjino tijelo zna kako stvoriti tišinu, kako nijemo pitati: ‘Pa što onda?’, i ono znade djelovati iznimno aktivno u apsolutnoj tišini. Izgleda gotovo glupo. Ovdje sam. (Svojom tišinom) ispunjavam tvoj prostor. Čekam. A onda nastavljam. Riječi su okrugle. Plosnate. Riječi su plosnate i trnovite. Ponekad potpuno napuštene leže pred njom jer je značenje prožela nesigurnost. Značenje je preplavila sumnja. Značenje izgovorenih riječi mora se provjeriti. Riječi su poput mrtve ribe na tezgi, čija se svježina mora provjeriti pregledom oka. Značenje? Jesi li tu, jesi li živo? Što je druga strana medalje?
A koja je prava strana? Heeej?! Gdjeje sve počelo? Kamo ide? Svega toga ima u igri Audrey Bonnet: nevjerice, poraza. Ona sluša grub, izravan, konkretan, ubojit govor, i kaže: ‘Ma da, stvarno? Je li?’ I borba opet počinje, i ne prestaje; Audrey Bonnet, nepomični borac, lovi izravne, grube, metalne, neugodne riječi; lovi ih i proučava kao da su mrtva riba, da vidi jesu li prave, žive riječi i je li ljubav nedvojbeno mrtva.
Pascal Rambert
Par svoju ljubav okončava kroz dva monologa u kojima iznose svoje najdublje misli; kroz dvije duge rečenice koje ne trpe prekidanje. Njihova je svrha poravnati stare račune, namećući svoju tjelesnu prisutnost usred krajnje nemilosrdnih jezičnih napada.
Naravno, ‘Zatvaranje ljubavi’ je svršetak priče; o rastanku, razdvajanju para koji nešto pokušava okončati: ponajprije njihovu zajedničku priču, koju bi htjeli zauvijek zatvoriti. Pokreće ih bijes i krajnja nužda da se raziđu. Ali Zatvaranje ljubavi moglo bi biti i početak, jer zatvaranje također znači ograđivanje, a ovdje se ograđuje prostor posvećen duši, prostor koji pojedinca definira kao teritorij mesa i kostiju koji valja braniti; definitivno organski, pa i koreografski jezik, u kojem Audrey i Stan, dvoje likova koji stoje na rubu pozornice, između sebe grade bodljikavu žičanu ogradu od riječi, neprestano i opsesivno ponavljajući izraze koji kao da im vrtlože u tijelima. Dva monologa koji se međusobno nisu mogli prekinuti, dvije odvojene struje riječi koje ne bi prestale teći da nije bilo iznenadne provale djece. ‘Duboko u sebi osjećam da je riječ o plesnoj predstavi’, kaže Pascal Rambert. Na neki način to je duševni ples, koji na vidjelo iznosi nevidljive pokrete duše i živaca na pozornici. Osim toga, možda je i točno da se tijela zapravo ne pomiču, no napustivši kazalište, čini nam se da su cijelo vrijeme činila upravo to – kretala se i vodila unutarnju borbu, no borbu koja se gledatelju otkriva kroz njegovu vlastitu sposobnost projekcije – gotovo holografske sposobnosti, da se iz govora izgradi pokret; da; iz čistoga jezika, kao da je pozornica namijenjena isključivo toj virtualnosti i kao da su njezino jedino značenje i smisao oni koje u nj sami uložimo.
Tanguy Viel
Théâtre de Gennevilliers
Ansambl Théâtrea de Gennevilliers otisnuo se u profesionalne vode 1. travnja 1968. godine. Njegova je misija bila promicati kazališnu djelatnost u sve intenzivnijem procesu decentralizacije francuske umjetničke scene. Novostečeni status skupine značio je da će uz pomoć općine morati iznaći nove načine financiranja. Godine 1968. potpisan je sporazum kojim se općina obvezala ansamblu isplaćivati potporu za jedan projekt godišnje, a sljedeće je godine Ministarstvo umjetnosti i kulture umjetničkom ravnatelju ansambla Bernardu Sobelu dodijelilo subvenciju. Izvedba Brechtova komada „Čovjek je čovjek“ 1970. bila je prvi profesionalni projekt skupine, no tek je sezona 1975./76., prvi put nakon dvanaest godina, redatelju donijela profit. Osnažen uspjesima ansambl godine 1977. podnosi zahtjev za dodjelu statusa državnog dramskog centra (Centre Dramatique National), jer je takvo iznimno visoko priznanje značilo stalan pristup sredstvima i jamstvo da će se skupina moći održati i nastaviti stvarati.
Institucionalizacija ansambla, međutim, povlačila je i pitanje njegove političke odgovornosti; dobiti navedeni status značilo bi izgubiti pravo na potpunu kreativnu slobodu. Tek je 1981., kad je ansamblu Théâtre de Gennevilliers bilo već 15 godina, novi ministar kulture Jack Lang zatražio od Bernarda Sobela da se počne pripremati za proglašenje ansambla nacionalnim kazalištem 1983. Ta odluka bila je dio nove strategije promicanja decentralizacije kazališne djelatnosti.
Théâtre de Gennevilliers je nacionalni status dobilo 22. siječnja 1983. godine. Devetnaest godina nakon preseljenja u Gennevilliers, Bernard Sobel konačno se pridružio pokretu za kulturnu decentralizaciju. Godine 2006. funkciju umjetničkog ravnatelja kazališta preuzima redatelj Pascal Rambert.
[izvor informacije Festival svjetskog kazališta]
