The Favourite (2018.)
Redatelj: Yorgos Lanthimos
Glume: Olivia Colman, Rachel Weisz, Emma Stone

Koliko na gledatelje utječu medijske najave o filmu, odnosno, koliku vrijednost imaju prestižne filmske nagrade, ilustrira i razgovor pred blagajnom kina. Jedan par bio je u nedoumici koji će film pogledati. ‘Ovaj je nominiran za deset Oscara’, uvjeravala je žena, ‘a onaj samo za osam!’ Pretpostavljam da su se, ‘matematički’ odlučili za film koji sam upravo pogledala. ‘The Favourite’ nominirana je za ovogodišnje Oscare u najvećem broju kategorija, ali bilo je i prije favorita koji su izgubili većinu ili ‘najvažnije’ Oscare. Ali u periodu ‘neizvjesnosti’, broj nominacija za nagrade već djeluje kao ‘mjerilo vrijednosti’ filmova. U tom mjerilu i film s osam nominacija (Vice; 2018.; režija Adam McKay) čini se manje atraktivnim od ‘favorita’ koji ih ‘ima više’. Ipak, nadam se da će par pogledati oba filma i sami zaključiti koji je njihov ‘favorit’.

Miljenica : Fotografiju ustupio Blitz Film i Video

Pored značajnih glumačkih ostvarenja te ukupnih nastojanja autorske ekipe koje traži povijesni, kostimirani film, ‘Miljenica’ se ističe kao redateljsko ostvarenje. Redatelj ‘proudly presents’ svoj rukopis, svoj stil, on želi biti drugačiji i način na koji će nešto prikazati bitniji mu je od onoga što prikazuje. Lanthimos deformira sliku kao što maniristički slikari ‘ribljim okom’ zakrivljuju renesansne linearne ili zračne perspektive. Film počinje kadrom zaobljenog  prostora koji sažima širinu u konkavu, a taj ‘riblji pogled’ ponavlja se i kad potroši potencijal  iznenađenja. Širokokutnim objektivnom ‘komprimirane’ slike efektne u predočavanju monumentalnih, reprezentativnih razmjera upotrebljavaju se i za ‘komorne’ prostore (luškinjina sobica u koju ulazi zavodnik). Redatelj koristi i druge ‘specijalne forme’ izražavanja, primjerice, izrazito duge kadrove ili pretapanja. A uz i izražavanje povijesne priče posebnim filmskim rječnikom, redatelj se ne odupire ni iskušenjima površne vizualne atraktivnosti i metaforičnosti (gađanje golog muškarca voćem).

U filmu u kojem je način prikaza bitniji od predmeta prikaza mi zapravo ne saznamo ‘istinu’ o likovima niti o događajima u kojima sudjeluju. Do kraja filma nismo sigurni da li Lady Marlborough (Rachel Weisz) inzistira na produženju rata u kojem je njen muž vojskovođa zato što je odana mužu ili doista misli da je to u interesu zemlje ili zato što je to u njenom interesu kao ‘moćne spletkarice’. A ako je sklona mužu, to nije prikazano u filmu, jer ga gotovo i ne zamjećujemo (ne samo stoga što izbiva ‘u inozemstvu’). I odnos Lady Marlborough s kraljicom Anom nije samo složen, već nečitak. S jedne strane doista se radi o manipulaciji neuravnoteženom ženom na vlasti, ali po nekim potezima (ili suzdržavanjem od njih), čini se da joj je lijepa vojvotkinja i privržena. Ona se ‘duri’ kad je ova otpusti i oklijeva s pismom pomirenja, a i kad ga pošalje, učini to na način koji ne bismo očekivali od nekog upućenog u dvorske spletke. Rastrojenost Kraljice koja je izgubila brojnu djecu objašnjava se tim njenim gubitkom, ali može li to objasniti njene seksualne sklonosti? A kad junakinja Abigail (Ema Stone) kaže za sebe da se bori samo za svoje interese, to djeluje prije kao anegdota nego opis karaktera. U jednom trenutku čini se lojalna svojoj nadređenoj meceni, a onda bez dovoljno argumentacije za to, promijeni ponašanje. U nekim okolnostima gestikulira gotovo parodično, a na granici karikatura prikazane su i neke visokopozicionirane povijesne osobe. Ali inkonzistencije likova ne čine njihove karaktere složenim, već se mehanički nižu segmenti njihovih karaktera.

I druga obilježja filma ne agregiraju jedinstvenu sliku vremena, prostora i likova (kao ‘Barry Lyndon’, da spomenemo najveći uzor 🙂 ), već čine pločice mozaika u kojem su mogući razni obrasci.

Ali sve što u ‘Miljenici’ radi Yorgos Lanthimos (Jastog, Ubojstvo svetog jelena) je razumljivo. Ako želi privući pažnju, mora biti drugačiji. Ni u povijesnom filmu ne smije slijediti konvencije povijesnog filma, u kojem ni vrhunska izvedba nije dovoljna da izazove dojam senzacije. Primjer je kostimirana i dobro odglumljena i producirana ‘Marija škotska kraljica’ (Mary Queen of Scots; 2018.; režija Josie Rourke) koja je, ako se vratimo paru gledatelja koji broje Oscare, nominirana ‘samo u dvije’ (sporedne) kategorije (kostimografija i maska(šminka). Bitno je biti drugačiji, pa čak i kad je natjecanje konvencionalno. Rizik je uvjet dobitka, ne samo mogućnost za dobitak.

Jedan od načina na koji ‘Miljenica’ nastoji biti atraktivnija od standardnih povijesnih prikaza je ubacivanje u strukturu povijesnog filma drugih žanrovskih dionica. Bez usklađivanja s ukupnim ‘tonom’ filma, u nekoj sceni odjednom dolazi do opuštanja ili podizanja napetosti korištenjem drugog žanrovskog alata. Udvaranje protagonistice i njenog budućeg muža prikazano je mješavinom akcijskog i komičnog sadržaja. U prizoru dvorskog plesa lady Sarah izvodi atraktivnu koreografiju koja više nalikuje na akrobatski tango nego varijaciju menueta. U dionici s padom s konja i zatočeništvom u svodničkoj organizaciji kao da ‘upadamo’ u pustolovni film u kojem se Lady Sarah mora izvlačiti iz škripca poput markize Angélique u filmskom serijalu. U sceni sa zecom pod nogom miljenice naježi nam se koža kao u horror prozoru… U cjelini, forsiranjem vizualnih atrakcija i konstrukcija više nego rekonstrukcije, svijet 18. stoljeća prikazan je krajnostima dvora i ‘blata’ (kanalizacije i prostitucije), bez prijelaznih stupnjeva i nijansi.

Koliko je redatelj beskompromisan (ne mareći za ugodu gledatelja 🙂 ) ilustrira i izbor agresivnih zvučnih efekata (srećom, samo u par navrata). Uz očekivanu baroknu glazbenu podlogu koriste se ‘slobodni’ zvučni izrazi koji kao kultno škripanje u Hitchockovom ‘Psihu’ izražavaju napetost i subjektivno stanje protagonistice. U jednoj osobito napetoj situaciji izmjenjuje se zvuk sličan zvuku koju proizvodi pila s udarcima bubnja. U neugodno dugoj dionici ta dva zvuka ponavljaju se od šuma do glasnog udaranja, što doprinosi percepciji stanja junakinje, ali nije jednostavno izdržati u ulozi gledatelja (slušatelja).

Neću predviđati koliko će od nominiranih Oscara ‘Miljenica’ dobiti. Olivia Colman kao nesretna kraljica Ana definitivno je ‘Favoritkinja’. Ali nastojanja redatelja u pogledu načina prikaza već su prepoznata u ‘akademskoj populaciji’ o kojoj ovise nominacije. Daleko od sigurnosti akademskih konvencija, i na komercijalnom filmskom tržištu virtualne stvarnosti, u vremenu stalnih promjena, honoriraju se inovacije.

Ada Jukić
Zagreb, 9.2.2019.

Informacije o filmu:

Miljenica
Element Pictures, Scarlet Films, Film4, 2018.
Trajanje: 119 min.
Format: 1.85 : 1
Zvuk: Dolby Digital
Scenarij: Deborah Davis i Tony McNamara
Glazba:
Još glume: Emma Delves, Faye Daveney, Paul Swaine, Jennifer White, LillyRose Stevens, Denise Mack, James Smith…

Film je pogledan u kinu CineStar Branimir

Miljenica – Movie Site
The Favourite – IMDb