La mort de Louis XIV | The Death of Louis XIV (2016.)
Redatelj: Albert Serra
Glume: Jean-Pierre Léaud, Patrick d’Assumçao, Marc Susini, Bernard Belin, Irène Silvagni

Nakon filma o smrti, o smrti (osobitog) pojedinca ali i univerzalnoj i neizbježnoj ‘ljudskoj’ pojavi, u diskusiji s redateljem koja je, kao i projekcija, bila upriličena u okviru ovogodišnjeg Festivala mutacija: Festivala nevidljivog filma XII u zagrebačkom Kinu Europa, nisu se postavljala pitanja o temi filma. Na otvorenju Festivala (20. siječnja 2019.) prikazan je još jedan film Alberta Serre koji u naslovu ima smrt (Priča o mojoj smrti’, 2013.), a i druga njegova djela pokazuju fascinaciju relativno mladog autora (rođen 1975.) smrću kao činjenicom i nepoznanicom, stvaralački reflektirajući njenu kompleksnu strukturu. Ali za njega je smrt i ‘demokratična’ činjenica koja poništava statusne razlike ljudi i izjednačava ih u konačnom rezultatu, a s time bi se mogli složiti i oni koji se time tješe i oni koji su pogođeni tom jednakošću.

Pitanja o Filmu

Poslije ‘Smrti Louisa XIV’ u gotovo dva sata krupnih planova bolesničke scene i likova stiješnjenih u njoj, pitanja su se odnosila na okolnosti snimanja filma, napose odnos s protagonistom, glumačkom zvijezdom francuskog novog vala Jean-Piere Léaudom (počeo kao trinaestogodišnjak u ‘400 udaraca’ F. Truffauta, omiljeni Godardov glumac, ostvario opus od stotinjak filmskih uloga), pa smo saznali kako je njegov osobni stil života, a to je dugi boravak u krevetu (ne u spavanju ili bolovanju, već aktivnostima koje obavlja ležeći), dobro došlo tijekom snimanja, to jest njegovom kontemplativnom i introspektivnom pristupu položaju samrtnika na postelji.

Smrt Luja XIV. ; Fotografije ustupile Filmske mutacije

Saznali smo da su u sobi u kojoj se praktički odvija radnja, kao u neke vrste instalacije koncepta jedinstva vremena i prostora, bile postavljene tri kamere koje su onemogućavale nesvjesno upravljanje glumčevih nastojanja prema jednom očištu.

Saznali smo da je snimanje obavljeno u dva tjedna (trinaest dana) i da se snimalo u jednom dvorcu, ali da je kompletno unutrašnje uređenje sobe u kojoj se snimalo bilo izrađeno za potrebe filma (ostali su dijelovi namještaja, a redatelj je bio sklon krevet pokloniti glavnom glumcu).

Na pitanje o poznavanju protokola u odnosu na kralja, saznali smo (što smo i vidjeli u filmu), da se Albert Serra nije obazirao na faktografske pojedinosti ‘etikete’, već je ostvario atmosferu koja ukazuje na ključne pokazatelje odnosa.

Postavljeno je i pitanje odnosa sluga i gospodara, to jest podređenih i onih kojima služe, to jest Serraine interpretacije društvenih odnosa u ovom i drugim njegovim filmovima.

Autoru je postavljeno čak i pitanje o preferencijama unutar vlastitog opusa (koje inače izaziva oklijevanje ili izbjegavanje odgovora ili odgovor frazom ‘Sva su mi djela jednako draga’), ali redatelj ga je dočekao spremnim stavom. Najdraži su mu oni filmovi koji su primili najmanje priznanja, neki koji su čak odbijeni s prestižnih festivala. Film koji može biti odbijen u Cannesu, može dobiti zadovoljštinu u Locarnu…

Filmska Smrt

Čini se da sam iznenadila i autora i auditorij kad sam se vratila na temu smrti. Ovaj film prikazuje smrt ne kao činjenicu, kao kraj koji se označava datumom ili koji se u drugim filmovima obično prikazuje kao jednokratan tragični događaj, kao žrtva za više ciljeve, kao okrutno smaknuće ili junački čin. U tisućama filmova koje smo vidjeli i voljeli smrt je trenutak u koji stane neki dobro formuliran govor ili poruka, neki specijalni psihološki ili didaktički efekt, nešto što će publiku dirnuti i, po mogućnosti, rasplakati. Ali u svim tim ulogama, smrt je sredstvo. Smrt je alat kojim se nešto poručuje, smrt ostavlja tragove, obavlja neku funkciju, ima neku drugu (sporednu) ulogu. U ratnim filmovima vidimo leševe gubitnika i pobjednika, u ljubavnim filmovima zaljubljene mrtvace, roditelji se žrtvuju za djecu, djeca život polažu za roditelje i domovinu, svečane smrti imaju dimenziju i svrhu.

U ovom filmu prikazan je proces, postupak smrti. Kao ‘sat anatomije’, zapravo dva sata ‘anatomije smrti’, u kojem se vidi kako se fiziološki, biološki, raspada živo tkivo, kako umiru stanice i organi. Bez patetike, bez panike, radi se o starom (osobito za to vrijeme vremešnom) čovjeku, radi se o apsolutistu koji ne traži empatiju kao ‘mali čovjek’ i ‘nevina žrtva’, kao neki jadnik koji nije okusio životnih slasti.

Ali u filmu nema ni zluradosti zbog pada čovjeka koji se poistovjetio sa Suncem. Groznica ovozemaljskih interesa oko čovjeka-institucije, koji može toliko toga ostaviti svedena je na diskretnu mjeru. U knjizi Saint Simona (Dvor Louisa XIV) pristrani ali upućeni autor, i sâm sudionik dvorskog života i smrti, prikazuje s koliko su pritisaka bili ispunjeni posljednji dani velikog Kralja. Osobitu ulogu igrala je gospođa de Maintenon (njegova posljednja ljubavnica i možda supruga, bivša dadilja djece koju je imao s prethodnom ljubavnicom!) u korist svoga miljenika, kraljevog vanbračnog sina, vojvode du Maine. Ali ‘predatori’ su u filmu prikazani suzdržano, u pozadini, dosljedno kao epizode. Nema govora o poruci kao u sličnim prikazima smrti ili pada moćnika: Evo kako završavaju takvi silnici! Jer tako, to jest smrću (ako ne na ovakav način i uz ovakvu pratnju) završavaju svi. Svi koji ne govore o smrti i svi koji govore da se ne boje i svi koji se boje, a govore da se ne boje.

U jednom trenutku glazba nagovještava kraljeve posljednje trenutke, svečani ‘dolazak smrti’. Ali to se ne dogodi. I to što se ne dogodi ima funkciju, simbolizira nepredvidivost neizbježnog, timing neusklađen s ljudskim očekivanjima. U filmu nema mjesta ni za druge očekivane obrate i kontraste. Svi glasovi i zvukovi su prigušeni. Na dvoru se odvija život, dok se u kraljevskoj sobi odvija agonija smrti. Bez ukidanja jednog drugim, već kao paralele.

Nema tu uobičajene priče o uroti protiv ‘bespomoćnika’. Čak ni oni koji okružuju Kralja, koji obavljaju ‘najbliže’, a povremeno i gadljive radnje vezane za bolesni organizam, oni koji su eksplicitno podanici, ni oni se prema njemu ne odnose s nestrpljenjem ni pasivnošću. Oni doista čine sve što mogu da mu olakšaju stanje, druga je stvar što mu nisu u stanju pomoći. Njegov liječnik, famozni dr. Fagon, kojeg je A. Serra surfanjem na Internetu našao na ljestvici ‘najgorih liječnika svih vremena’ (kao drugog po redu!), ni on nije bahat. Iako je isključiv, na kraju popušta, priznaje svoju nemoć, ne opravdava se po svaku cijenu.

A znakovito je to da Kralj, na granici snaga, kao patnik kojemu gangrena nagriza ne samo nogu, već utrobu, ne urla, ne žesti se, ne proklinje svoju sudbinu, ne jada se i ne samosažaljeva. On zadržava dostojanstvo i uljudan je prema onima koji mu se obraćaju, ne traži puno. Kralj je blag kao da ga je smrt spržila kao mraz, kao da mu je slomila staklene vladarske šiljke.

Izložen istoj tegobi (gangrenozna noga) Filoktet je urlao tako da su ga morali ostaviti na Lemnosu, a znamo kakav je bolesnik bio Henrik VIII zbog sličnog uzroka i boli. Louis XIV jeca samo kad ne može izdržati patnju. Ali on je takav u ovom filmu ne zato što to autori pouzdano znaju, već zato što to nije bitno, kao što nije bitna ni faktografska rekonstrukcija interijera i dvorske etikete. Sve je zasjenčeno da ne zakrili glavnu protagonisticu filma, Smrt. Ona je ‘glavna’, a ne onaj tko joj je žrtva. U žarištu nije specifična smrt jednog vladara, već prikaz tijeka smrti s umjetničkim rezom u povijesnu faktografiju.

Umjetnički portret smrti

Ne znamo je li Louis bio takav ‘na kraju’, ali detalji njegovog ponašanja nisu zasjenili pravi predmet filma. Ali i kad ne predstavljaju minucioznu reprodukciju, detalji nisu bez značenja. Ni perike nisu vjerne rekonstrukcije kraljevskih frizura već svojim izgledom odražavaju njegovo stanje. Zgužvani pramenovi na glavi iscrpljenog bolesnika izobličuju se na kraju njegovih snaga u paučinu dlaka, u neku silhuetu vlasišta, u skicu crteža koja će se oguliti s kraljevske lubanje…

Sudionik diskusije, stalni teoretičar i komentator Festivala mutacija, Jonathan Rosenbaum, komentirao je i citirao (druge teoretičare) da: Umjetnost tješi, umjetnost umiruje strah… Ali ovaj film ne izaziva strah od smrti. Upravo suprotno, on na neki način poništava strah od smrti kao nepoznanice, on pokazuje kako se ta smrt razvija, kako se širi, kao proces popuštanja tijela, s jedne strane konkretnog tijela, tijela kralja koji je svim svojim životnim gestama negirao nemogućnosti, a s druge strane konkretne i apstraktne činjenice smrti koja poništava sve mogućnosti. Ako postoji potencijal za neutraliziranje straha pred smrću, to bi mogla biti radoznalost. Kako to izgleda, kako se to odvija, kako protječe? Ovaj film dovodi nas do tog ogledala koji ne možemo prekoračiti, osim maštom.

Možda smrt najviše zastrašuje time što ne znamo što je, a ‘Smrt Louisa XIV’ prikazuje kakva bi mogla biti. Neočekivani efekt tog prikaza, uz zastrašujuće detalje, predstavlja olakšanje pristupa prikazanom predmetu. Iako ne možemo znati kako smrt ‘vidi’ onaj tko je doživljava, možemo joj se približiti na ‘sigurnoj udaljenosti’. Umjetnički portret smrti umanjuje strah od smrti kao nepoznate pojave. Time je Albert Serra možda ostvario i ono što nije mislio postići, ali to nije prvi put da autori ostvare neplanirane ‘specijalne efekte’.

Ada Jukić
Zagreb, 29.01.2019.

Informacije o filmu:

Smrt Luja XIV.
Capricci Films, Rosa Filmes, Andergraun Films, 2016.
Trajanje: 115 min.
Format: 2,35:1
Zvuk: Dolby
Scenaristi: Thierry Lounas, Albert Serra
Glazba: Marc Verdaguer
Još glume: Jacques Henric, Vicenç Altaió, Alain Lajoinie, Olivier Cadiot, Philippe Crespeau…

Festivala nevidljivog filma XII
Kino Europa