KAZALIŠNA PREDSTAVA: POSLJEDNJA NOĆ [osvrt Ozana Iveković]

BITNO JE POBIJEDITI, A ONDA SE RASTATI U TIŠINI

Posljednja noć, najnovija je režija Branka Brezovca nastala prema romanima Ratka Cvetnića Kratki izlet te Johna Boynea Prigovor savjesti uz motive iz drame Posljednji dani čovječanstva Karla Krausa. Radi se o  koprodukciji EUROKAZ-a sa Queer Zagreb te u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem lutaka, Austrijskim kulturnim forumom i Kulturnim centrom Travno.

Budući da se Boyne i Kraus u svojim djelima bave Prvim svjetskim ratom, a kako ove godine obilježavamo konac toga Velikog rata, predstava je i na prvi pogled aktualna. No, dublja razina te aktualnosti proizlazi iz jukstaponiranja Boyneova sa Cvetnićevim romanom koji se bavi hrvatskim Domovinskim ratom. Poanta koja se iz toga očitava, čini mi se, ima veze s razbijanjem svih iluzija o pravednosti i moralnosti bilo kojega rata te kako čitamo u programskoj knjižici, s političkim pragmatizmom koji se rađa nakon svakoga od njih.

Posljednja noć ; Fotografiju ustupio Eurokaz

Zanimljiva je uporaba Boyneovog romana što progovara o homoseksualnoj ljubavi dvaju vojnika u Velikom ratu. Taj motiv s jedne strane, kao da želi još dodatno u očima običnog svijeta dezavuirati rat i ratovanje, a s druge strane, gledano na razini događaja u romanu, progovoriti o banalnosti zla. Prigovor savjesti, danas također društveno aktualna tema i pravo na koje se volimo pozivati, u ratu nije nikakvo pravo, već čisti kukavičluk dostojan streljačkog voda.

I ovdje Brezovec nastavlja raditi na projektu semioklazma odnosno razaranju znakova pa i mitova naše kulture – čast, hrabrost, pravednost rata i ubijanja. Sva ta opća mjesta naše civilizacije, redatelj propituje i podriva ne samo pričom, već i redateljskim postupkom.

Boyneov i Cvetnićev roman teku paralelno te se njihovi fragmenti isprepliću bez neke u prvi mah očite pravilnosti pa tako zapravo publici onemogućuju da se uživi u bilo koji od fabularnih nizova. Tu je Brezovec dosljedni brehtijanac jer on želi potaknuti publiku na razmišljanje, a ne na uživljavanje.

Tom efektu pridonosi i gestualna gluma koja je kod Brezovca sinonim za buku, viku, glasno pjevanje i naoko nekontrolirane pokrete. Pridonosi mu i zbor koji pjeva songove u brehtijanskoj maniri. Zanimljiva je i pojava Zdenke Kovačiček koja pjeva svoju poznatu pjesmu Žuta ruža što je u kontrapunktu s korištenjem ruža u predstavi (njima si vojnici, naime, brišu stražnjice koristeći ih kao toaletni papir).

Druga poznata medijska ličnost u ovoj predstavi je i Domagoj Zovak iz Newsbara iz čijih usta izlaze medijske parole koje se, naravno ironiziraju u samom kontekstu predstave. Glavna je, po mome mišljenju ova: Bitno je pobijediti, a onda se rastati u tišini.

Scenografija Tihomira Milovca u kombinaciji s projekcijama Ivana Marušića Klifa na poseban način protagoniste približava publici i udaljuje od nje, čime se odlično uklapa u opću ideju i redateljsku metodologiju predstave. Potonje vrijedi i za kostime Katarine Radošević Galić. Glazba Stanka Juzbašića odnosno glazbeno rješenje u cjelini efektno djeluje kao kontrapunkt zbivanjima na sceni.

U cjelini gledano, ova je predstava svojevrsni Brezovčev povratak na velike scenske spektakle, no u semioklastičnom ključu za koji se zanima posljednjih godina. Njegove predstave zahtijevaju od publike izvjestan mentalni napor pa će oni koji inače vole njegove režije ponovo doći na svoje. U svakom slučaju, ako tražite večernju razbibrigu i zabavu, ova predstava neće biti vaš prvi izbor.

Ozana Iveković