OceanMore na Interliberu 2018

Dragi prijatelji, partneri i zaljubljenici u književnost,

nadamo se skorom susretu na interliberskom štandu OceanMora (paviljon 5, mjesto 12C), gdje smo od utorka do nedjelje (13. – 18. studenog) od 10-20h (a u petak i subotu, 16. i 17. studenog, sve do 21h).

Također, ako se želite upoznati s Kristianom Novakom, dođite nam u petak, 16. studenog, od 19-21h, na potpisivanje Črne mati zemle i Ciganina, ali najljepšeg, i druženje s autorom.

Srdačno, Naklada OceanMore

Naklada OceanMore pripremila je četiri nova naslova za studeni:

Karl Ove Knausgård: Zima

Knjiga eseja Zima drugi je dio kvadrilogije Enciklopedija godišnjih doba (Årstid encyklopedien) koju je Knausgård objavio 2015. godine dok je iščekivao rođenje svoje četvrte kćeri. Zbirka je to pisama, meditacija o davno viđenim predmetima, bićima i događajima koje autor ispunjava novim sadržajem i emocijama, bilo da piše o sovi, cijevi, božićnim darovima, plišanim životinjama, spolnoj želji, atomima… Ukratko, sve ima svoju čudesnu dimenziju koju smo u svakodnevici odavno zaboravili.

„Malo je gdje to neživo u zimi predstavljeno s većom neugodnošću kao u Danteovoj Božanstvenoj komediji, u kojoj je dno pakla opisano kao golema zaleđena voda iz koje mrtvima izviruju samo zaleđene glave. Ne mogu se pomicati, čak su im i suze u očima nepokretne, zaleđene.“

Iz medija:

Knausgård nije prvi koji razmišlja o svagdanjim, običnim stvarima, razlika je samo u tome što to njegovo razmišljanje o svagdanjem rezultira nesvagdanjom književnošću.
Dagen

Zima obasjava stvari na istinit i neočekivan način. Život je kratak, a zima duga i mračna. Rabi refleksnu traku. I čitaj Knausgårda.
Dagens næringsliv

Čitajući ove eseje, ponekad sam zastao i upitao se navlači li mi Knausgård paučinu na oči već samom ljepotom svoje proze. Ali nije tako… Zima doseže osjećaje i kolektivna iskustva koja u svima nama leže pod naslagama prašine.
Chicago Review of Books

Autor osvjetljuje svijet svetim sjajem iznenađenja i suosjećanja… Dobitno unutarnje putovanje u najintimnije godišnje doba.
Kirkus Reviews

Eseji u Zimi odlikuju se iznimnom profinjenošću promišljanja koja je privukla tolike čitatelje ranijim [Knausgårdovim] djelima. Šteta koju je njegov otac možda počinio može se ispraviti. Pišući za svoju kćer, Knausgård obnavlja plemenitu mogućnost da se civilizirani život provede istražujući svijet sa znatiželjom i divljenjem.
Los Angeles Review of Books

Karl Ove Knausgård (Oslo, 1968.) studirao je književnost i umjetnost na Sveučilištu u Bergenu. Njegov je prvijenac Ute av verden (1998.) dobio Nagradu norveških književnih kritičara (prvi put u povijesti osvojio ju je debitant), a drugi roman Ima vrijeme za sve (2004.) osvojio je niz nagrada i nominiran je za Nagradu Nordijskoga vijeća. Od 2009. do 2011. objavljuje heksalog Moja borba (Min Kamp) koji se u Norveškoj, zemlji od oko pet milijuna stanovnika, prodao u više od pola milijuna primjeraka.
Za Moju borbu dobio je brojne nagrade, a 2015. i Međunarodnu nagradu Die Welta te 2017. visoko cijenjenu Jeruzalem Prize, koja promiče slobodu pojedinca u društvu, a dobili su je samo najznačajniji pisci naše epohe.
Za mnoge kritičare Knausgårdova Moja borba najznačajnije je djelo skandinavske književnosti 21. stoljeća.

Lydia Davis: Ne mogu i neću

Lydia Davis (1947.) američka je spisateljica kratkih priča, romana, eseja i zapažena prevoditeljica s francuskoga i drugih jezika. Do danas je objavila šest zbirki priča i roman The End of Story. Prevela je mnoge francuske klasike, poput Prousta, Flauberta, Blanchota, Foucaulta. Jedna od tek troje živućih autora koji su se pojavili u prestižnim izdanjima The Best American Short Stories i The Best American Poetry. Godine 2003. primila je iznimno cijenjenu stipendiju MacArthur, 2005. izabrana je za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti, a 2013. dobitnica je Međunarodne nagrade Man Booker, i to za prozu koju obilježavaju „kratkoća i preciznost poezije“. Trenutno predaje kreativno pisanje na Sveučilištu u Albanyju, New York.

Iz medija:

Davis je čarobnjakinja samosvijesti. Tek nekoliko suvremenih pisaca može riječima na stranici bolje izraziti bit. … Ona je skraćeni Proust…
Jonathan Franzen

Usprkos njihovoj kratkoći (a možda upravo zbog nje), priče [Lydije Davis] postavljaju životna pitanja, o nama i o svijetu… U središtu je knjige shvaćanje da priče možemo otkriti posvuda, da su sasvim uobičajeni i svakodnevni trenutci zapravo oni najnasilniji i posve autentični, a na nama je da ih primijetimo, ponovno kreiramo, sačuvamo…
The Los Angeles Times

Neke knjige… ispadnu tako da nalikuju na elektroencefalogram samoga autora. Ne mogu i neću Amerikanke Lydije Davis jedna je od takvih.
Le Monde des livres

Moćna je poput Kafke, tankoćutna poput Flauberta i autentičan je predstavnik svoje epohe, na svoj način, kao što je bio i Proust… Ispunjava vas radošću. Ne postoji pisac poput nje.
Ali Smith, The Guardian

Ne mogu i neću tmurnija je i ozbiljnija od ostalih zbirki priča Lydije Davis. Propast i rasulo uvijek su blizu… Slučajna ljepota također je posvuda… kao da nas Davis želi podsjetiti da nas samo detaljno, intenzivno promatranje može spasiti, i to samo nakratko.
The New York Times Book Review

Najrevolucionarnija zbirka priča objavljena u zadnjih 25 godina u Americi.
The Boston Globe

U najboljoj tradiciji velikih majstorica američke kratke priče (Munro, Berlin) niz nastavlja Lydia Davis – magičnim komprimiranjem svakodnevice, neprimijećenih detalja, usputnih razgovora, spletom svojih i tuđih snova, iščitavanjem Flaubertovih pisama (tijekom prevođenja Gospođe Bovary), stvara začudne price neuobičajenih formi. Neke su poput aforizama, poput poezije u prozi, parabola, briljantno duhovite „priče-žalbe“ (Pismo proizvođaču smrznutog graška, Pismo direktoru hotela, Pismo predsjedniku Američkoga biografskog zavoda), i bolno potresne (Tuljani, Pseća dlaka, Pas i dr.). Mnogi bi pisci na temu ispisali čitav roman, ali njoj je dovoljno nekoliko rečenica, nekoliko stranica, jer priču možemo smjestiti bilo gdje, a najobičniji trenutci koje jedva zamjećujemo mogu nas udariti svojom nesmiljenom okrutnošću.

Szilárd Borbély: Tijelu

Zbirka Tijelu: Ode i legende hvaljenoga pjesnika Szilárda Borbélya kompleksna je poetska kompozicija koja preispituje osobni i društveni odnos prema ljudskom tijelu. Autor u 59 poglavlja nadahnuto pripovijeda o vlastitome metafizičkom poimanju tijela i jezika, ali i o misteriju samoga postojanja.
Prozne pjesme prepjevi su ispovijesti o rođenju, životu i smrti. Utemeljeni su na autentičnim životnim pričama žena koje su izgubile dijete, preživjele povijesne strahote ili iskusile druge nedaće. Ode su guste u sadržaju i raznovrsne u tonovima te strogom formom podsjećaju na srednjovjekovne kršćanske himne. Legende pripovijedaju o sudbini svetaca i običnih ljudi, a nude posve nov pogled na traumu i mučeništvo.
Ovaj zaokruženi poetski projekt daje glas dosad nečujnoj ženskoj traumi te uzdiže žensko tijelo u simbol mučeništva i Tijela, u izravnoj suprotnosti s religijsko-kulturnim mitovima zapadne civilizacije.

Iz medija:

Tijela o kojima (i kroz koja) pjesništvo Szilárda Borbélya govori ranjena su, iskorištena, potlačena, često upravo poništena tijela. Govori o nemilosrdnim iskustvima potresenim, izlomljenim jezikom koji je izgubio vjeru u iskazivo, a ipak je sposoban, tek rijetko izdaleka osvijetlivši mogućnost nade i katarze, tu izlomljenost pretočiti u liriku. Tijelu je duboko humanističko djelo koje govori o nesumnjivu porazu humanizma.
Műút

Tijelo koje propada i pati, koje u sebi nosi smrt, u vječnoj sadašnjosti fotografije postaje izvanvremenskim, njegova konačnost ne prestaje, već se širi u beskonačnost. Taj paradoks kao da je definicija poezije Szilárda Borbélya.
Magyar narancs

Kad bol izgubi oblike izražavanja.
József Tamás Reményi

Dragi Szilárde, nisam te shvaćao. Volio sam te.
LÁSZLÓ KRASZNAHORKAI

On je bio pjesnik koji je najviše obećavao u mađarskoj poeziji, koji je mogao računati na sjajnu budućnost.
IMRE KERTÉSZ, dobitnik Nobelove nagrade za književnost

Szilárd Borbély rođen je 1. studenog 1963. godine u Fehérgyarmatu, krajnje sjeveroistočnom predjelu Mađarske nedaleko od granice s Rumunjskom i Ukrajinom. Predavao je staru mađarsku književnost na Sveučilištu Lajos Kossuth u Debrecinu i prevodio s njemačkog i engleskog jezika, a 1998. godine primljen je u Mađarsku akademiju znanosti.
Prvotno je prepoznat kao pjesnik (prvu zbirku Adatok objavio je još kao student), no osim što se bavio poviješću književnosti i esejistikom, autor je i nekoliko kazališnih komada. Njegov prvi roman Nevoljnici — Zar je Mesija već otišao? (OceanMore, 2016.) pojavio se 2013. godine i odmah izazvao javnu polemiku.

Szilárd Borbély uvriježeno se smatra jednim od vodećih europskih pjesničkih glasova 21. stoljeća. Njegova pjesnička djela nagrađena su nizom priznanja poput Nagrade Attila József, Nagrade Tibor Déry i Nagrade Milán Füst. Za pjesnički rad ukupno mu je dodijeljeno dvadesetak književnih nagrada i niz prestižnih stipendija za umjetnike. Dana 19. veljače 2014. godine u Debrecinu je počinio samoubojstvo.

Virginie Despentes: Vernon Suboteks III

Krajem drugog dijela Vernon Suboteks odlučio je živjeti izvan Pariza, gdje je i dalje okrenut isključivo onome što ga ispunjava – potajice pušta glazbu na intimnim okupljanjima, takozvanim konvergencijama – a njegova vjerna družba brine o svemu ostalom. Sve više sudionika smatra ga svojevrsnim guruom jer svojim opojnim setovima uspijeva začarati cijeli podij. Glas o njegovim vrhunskim rave partijima, na koje se ulazi samo osobnom preporukom, proširio se čak i do glavnoga grada.
Legenda o DJ-u Vernonu Suboteksu raste, no partijanerska idila uskoro se slama. Novost o Vernonovu mogućem nasljedstvu unosi nepovjerenje i ljubomoru, a francuska se prijestolnica, kao i sama država, naglo mijenja: teroristički napadi izvršeni u petak, 13. studenoga 2015., šokiraju Francuze i utječu na svaku pojedinu sudbinu u družini.
Završni dio trilogije o šarmantnom DJ-u precizna je kronika našeg vremena i eksplozivni oproštaj od već amblematske književne figure. Virginie Despentes, nadarena i suosjećajna pripovjedačica, majstorski zaokružuje život Vernona Suboteksa – priču koja joj je donijela hvalospjeve svjetske kritike. Ova trilogija samo je u Francuskoj dosad prodana u više od milijun primjeraka, a prevodi se na preko dvadeset jezika.

Iz medija:

Tri inteligentna toma koji izazivaju ovisnost. Zafrkancija, pripovijedna tankoćutnost i sraz jezičnih razina prepliću se i čine Vernona neodoljivim.
Le Monde des livres

Malo je reći kako ovih 800 stranica obilježava književnu povijest. Zbogom, Vernone.
Les Echos

Izazovna i sofisticirana, ova uzbudljiva i smiona pikareska govori o Francuskoj, ali i o svima nama: koliko glasno vičemo, koliko jako nas boli. Ovo je priča o sada.
Irish Times

Posljednji nastavak trilogije još je eksplozivniji od prethodnih.
Les Inrockuptibles

Književni spomenik.
Neue Zürcher Zeitung

Virginie Despentes (1969.) nagrađivana je spisateljica i redateljica te ugledna francuska feministica i kritičarka kulture. Surežirala je filmske adaptacije svojih romana, kontroverznog Baise-Moi i Bye Bye Blondie, a napisala je i scenarij za filmsku adaptaciju vlastita višestruko nagrađivana romana Les Jolies Choses, u kojoj glumi Marion Cotillard.

U nizu dodijeljenih književnih nagrada ističu se prestižna Nagrada Renaudot 2010. za roman Apocalypse bébé, ali i pet nagrada koje su osvojila prva dva dijela romaneskne trilogije Vernon Suboteks: Nagrada Anaïs-Nin, Nagrada Landerneau, Nagrada Roman-News, Nagrada La Coupole i Nagrada Grada Deauvillea. Od 2016. godine članica je Akademije Goncourt.