Ada Jukić: Animalne priče

Miš

Slušala ga je kako struže iza kauča. Prvo nije znala što je to. Što to šuška, kuća je bila puna neobjašnjivih zvukova, kao da je šuplja, izbušena nekim kanalima kroz koje su se provlačili mirisi prženog luka i glasovi, stenjanje i pucketanje, kao da netko od onih zapuštenih muževa onih zapuštenih žena koje su je pozdravljale na stubištu podmeće požar pred susjedovim vratima. Danju je bilo lakše izdržati neprestano bušenje i bubnjanje, šištanje usisavača, kočenje lifta, loptanje s igrališta. Najteže je bilo noću, kad je svaki zvuk dobivao pojačanje, neko samostalno značenje, poslije ponoći, i još kasnije, kad prestanu raditi vešmašine. Kako mogu spavati ti ljudi dok šišti centrifuga, kako mogu živjeti u te dvije sobe tih sitnih stanova, cijela obitelj s djecom nezaposlenih roditelja, brat i sestra do srednje škole u dnevnoj sobi, zimnica na balkonu, jelovnik socijalne pomoći, sirotinja.

Ona je bila sama. Mogli su joj zavidjeti na njenih sedamdeset kvadrata, uz vlasnički list bez hipoteke. O svemu tome Vilko se raspitao. On je sve znao o svima, uvijek je pričao nešto s nekome, dok je u sivoj kuti obilazio ulaze, najbolji domar u cijelom naselju…

Miš, Foto AJ

Bila je sama. I bojala se samoće. Bojala se smrti. I bojala se miševa, nitko nije vjerovao koliko se bojala, nije smjela ni reći koliko ih se boji. Nije moguće da sad sjedi u krevetu i sluša miša zalijepljenog na kartonu kako se koprca da se otrgne. I tako će  strugati dok ne ugine, dokle će se koprcati, tko zna koliko to traje, koliko traju mišje muke!

Čime je to zaslužila? Mora da je u prošlom životu bila neki zločinac, pa sad ispašta zbog onog što je učinila. Ovo kao da je izabrana kazna  za nju. Povezati je s nečim što je užasava. Nije ni slušala Vilka kako joj objašnjava za to ljepilo, za njega je to bio način da uhvati miša, a kad ga uhvatiš, gotova priča. On je uvijek uvjeren u ono što govori, uvijek zna što treba učiniti i kad je saznao za njen problem, odlučio je stvar uzeti u svoje ruke, ništa lakše nego riješiti se miševa. I što je dulje trajala ta borba, a sad je već bilo više od dva mjeseca, bio je sve uvjereniji da će pobijediti. To je postao njegov projekt, nju više nije ni pitao slaže li se s njegovim planovima istrebljenja, a miševa je  i dalje bilo.

Ni njemu nije mogla objasniti zašto se grozi tih životinja, niti bi on mogao razumjeti tu grozu, gađenje koje paralizira, stisak u grlu do povraćanja, on je rekao da će se obračunati s tim miševima u njenom stanu da dokaže svoju sposobnost, a ne da njoj pomogne. On rješava probleme u toj zgradi.

I sama se pitala zašto ih se tako boji.  Nije bila kukavica i nije u svakoj opasnosti gubila glavu. Kad bolje razmisli, bila je jaka žena i izdržala gomilu gadnih udaraca u životu. Zašto baš miševi? Jesu li to sjećanja iz onih podruma u kojima su se skrivali za vrijeme rata, njena mati iscprljena djecom i njena sestra na majčinim prsima bez mlijeka i drugo dijete, bez oca. Zašto toliko djece u ratu? Kakav je to čovjek koji se razmnožava u tim okolnostima? A onda umre, još toliko krupan da potvrdi da nije gladovao. Od tada su se ta žena i ta djeca vukla po tim podrumima, a podrumski glodavci mogli su zagaditi ono malo hrane što su je dobili, mogli su zaraziti dijete. I ona je bila dijete. Ali nije se zato bojala. Grozila se samih životinja, a ne onoga što su činile. Grozila se njihovih brzih dlakavih šapica, njihovih izbočenih staklastih očiju i one kože pod kojim je tekao ubrzani životni pogon. A najgadniji su njihovi repovi, snažni i mesnati, nepodnošljiva gadost.  Nije to bila mržnja, već gađenje.

***

Struganje je čula tek kad je ugasila televizor, reklame su prekidale seriju, nije mogla dočekati kraj emisije, sutra će pogledati reprizu. Do tada ga nije čula, iako je sjedila na kauču pod kojim je postavljena zamka. Zgrozila se od pomisli kako joj je blizu. Od kad? Vilko je donio ljepilo oko pola pet popodne, da bude jasno da joj to čini izvan radnog vremena, on bi uvijek naglasio da to ne čini za novce, ali nikad nije odbio primiti kakvu naknadu. Uvijek bi nekako ispalo da mu još duguješ zahvalnost, to što si mu dao ne može vrijediti koliko on vrijedi, uvijek na usluzi, uvijek u korisnoj aktivnosti. Kao da nije domar, već upravnik zgrade kojemu je više stalo do nje od njenih vlasnika.

***

Krevet joj je bio u istoj sobi, pa ga je morala slušati i kad je legla. Čime je to strugao? Vilko joj je objasnio da se, kad se jednom zalijepi, što više čeprka, sve više priljepljuje. Zamišljala je kako se grči uz kartonsku podlogu, prvo noge, pa trbuh, dio repa, ako ima mjesta na podlozi, ostaje glava, glava je najizdržljivija, ona se odmiče i okreće, dok oči drhte u mraku. Dok joj je muž bio živ, on ih je hvatao. U mišolovku. Stavio bi komadić badema, to su voljeli više od slanine. Ona nije gledala, samo bi mu dala najmanji badem iz vrećice od deset deka, ostalo je bilo za kolače, volio je slatko. On bi s mačjim uzbuđenjem osluškivao hoće li se odmah uhvatiti, uživao je u uzbuđenju kao lovac, a onda bi zaspao uz televiziju, i tek bi ujutro našao miša, gotovo prepolovljenog, samo bi krznena kožica u sredini držala dvije mrtve polovice. Zvao bi je da dođe, ne bi joj rekao zašto je zove, inače ne bi došla, držao bi ga onako prepolovljenog žičanom zamkom i pokazivao, iako je znao koliko joj se gadi, bio je zadovoljan što ga je ulovio.

Onda su nabavili mačku. Čudo da se toga nisu sjetili prije. Ali, ona nije voljela mačke. Nikakve životinje nije voljela ni one nisu voljele nju, pudlice su se odmicale od nje kad bi prošla parkom ili su režale, kao da su osjećale u njoj nešto neprijateljsko i strano. Bojala se da će je ugristi pas ako mu priđe i da će joj mačka kandžama izgrebati oči, nije mogla podnijeti njihove fiziološke potrebe, jedva je i sebe podnosila kad je izlazila iz zahoda. Sve to, i s ljudima i životinjama, bilo je gadljivo, a opet, teško je bilo biti bez ikog. Dakle, ta mačka nije uhvatila ni jednog miša prije nego su je vratili na selo. A dok su je stavljali u kavez, Rudija je izgrebala do krvi, pa je rakijom dezinficirao ruke, a malo je i popio da se dezinficira iznutra.

Poslije je kupio mišolovku u kojoj bi miš ostao živ. Drvena podloga i žičana mreža kružnog oblika s otvorom u sredini i kad bi miš ušao kroz rupu, a i tu bi bilo malo badema ili sira, više nije mogao napolje, mogao bi trčati tim žičanim krugom i on je trčao, vjerojatno je mislio da će izići ako dovoljno dugo trči. Ujutro bi se Rudi igrao s njim prije nego bi ga utopio u kanti za pranje poda. A jednom se s njim tako sprijateljio, ili se napio, znao se gadno napiti, pa ga je pustio u travnjak iza zgrade. Zašto ih loviš, ako ih puštaš, ljutila se. Ali on se smijao, njemu je sve bilo smiješno, on je živio da se zabavlja i smije, i kad se prestao smijati, umro je, ozbiljno bolestan.

***

A kad je otišao…, dva dana prije svoga sedamdesetog rođendana, dok je još likovao u postelji jer je nadživio svoga brata, ostala je sama s miševima. U prvo vrijeme, kad je djeca i rođaci nisu ostavljali nasamo, gotovo je zaboravila da ima miševa u stanu, osim po sitnom izmetu na balkonu kamo je odlazila popušiti cigaretu, još je katkad pušila. Ali bilo je toliko gužve i događaja, bilo je i dosta teških trenutaka, među ostalim i to što nije znala reći od čega je Rudi umro, on se uvijek doimao zdravim, a ni kad je bio bolestan nije htio ići doktoru, umro je bez dijagnoze. I sad se ljutila na njega što joj nije pribavio tu informaciju kojom raspolažu svi normalni preživjeli supružnici. Kako reći svojima da ne zna od čega joj je umro muž? Ni to joj nije htio udovoljiti. Učinio je on njoj toliko takvih stvari, da mu je mogla zamjeriti do kraja života, ali nije ona takva, a sad ima drugih briga, sad mora sama o svemu voditi brigu. Njene brige nikad ne prestaju.

***

Sanjala je kako u smetlarniku (sad mora sama bacati smeće, još jedna od obaveza samoće), sanjala je kako u jednoj od kartonskih kutija koje su nabacali kraj kontejnera za papir vidi mišje gnijezdo, mišicu koja proizvodi miševe kao matica larve, i slušala ih kako skviče, zamišljala ih je kako gmižu po cijevima do njene smočnice i uvlače se u njene kutije s tjesteninom. Svaki put kad bi podigla poklopac zahoda, očekivala je da ga ugleda u školjki, mokrog i potamnjelog krzna, kako je odozdo gleda. Užas!

***

U provinciji u kojoj je živjela prije udaje takvoj osjetljivosti su se rugali. Naravno, nitko ne voli miševe, ali nisu oni najstrašnije što ti se može dogoditi. Strah od životinja bio je srazmjeran opasnosti koju su predstavljale, pa bojati se vuka ili zmije, bilo je normalno, ali za miša, molim te, lijepo… Bilo je smiješno da se netko boji životinje koja ga  ne može ugristi. Dobro, štakor, on bi mogao napasti dijete, ali miš, to je kao u onaj crtiću…

Zato je znala da nikoga neće dirnuti svojim strahom, pa ga je skrivala ili umanjivala, ali Rudiju je rekla odmah kad su se vjenčali, otkrila mu je to kao da mu povjerava tajnu, nešto što će ih vezati, nešto što će ga potaknuti da je kao osjetljivu osobu uzme u zaštitu, da se ražnježi prema njoj, govorila mu je dok ju je skidao, onako pijan, u postelji. Kad je to čuo,  on se nasmijao, rugao se svemu, šalio se i na svoj račun, zato je bio omiljen u društvu. A nju su podnosili zato što je s njim. Otkad ga nema, bila je sama.

Nije to značilo da joj je bilo lijepo dok su živjeli zajedno. Nije bilo ničega u čemu su se slagali, njemu se zapravo sviđalo biti sam. Sjedio je s njom samo dok su gledali televiziju, trebao mu je netko da ga sluša, glasno je komentirao vijesti i ismijavao ljude iz dokumentarnih emisija, nasamareni kupci, razočarani birači, prevareni ulagači, svi jadni, ružni i smiješni, sebe nikad nije vidio među njima. Kad su izgubili dijete, više nisu imali ništa zajedničko, osim stana. I stvari. Trideset godina namještaja, kutija, posuda, kaputa, namirnica.  Sve u čemu se mogu gnijezditi miševi…

***

Najbolje bi bilo prespavati. Preskočiti te zvukove. Izdržati noć. U početku, kad nije mogla zaspati, pila je kamilicu i neke trave, nije htjela postati ovisna o tabletama. A kad ih je probala, svidjelo joj se. Bio je dovoljan jedan Persen da spava do jutra, potpuno nesvjesna o tome što se oko nje događa. Biti nesvjestan. Ne znati, najbolje je ne znati. Poslije su trebale dvije tablete, izdrobila bi ih u mlijeku, teško je  gutala. Onda ih je stavljala i više, zaboravila bi koliko ih je zdrobila u čaši. Zaborav je dobar. U početku je pokušavala zaboraviti njega kako se smije i kako se dere.  Poslije je znala zaboraviti da je uključila plin.

Nije moguće da sad sjedi u krevetu i sluša miša. Tko zna dokle će se koprcati, koliko to može trajati? Znala je koliko čovjek  može izdržati. Kako je izdržala i njega, njegovo hrkanje, čulo se čak iz dnevne sobe, iz koje zadnjih deset godina nije ni izlazio, čulo se iza zatvorenih vrata kako zrak škripi kroz ždrijelo, kako se guši. Samo je malo trebalo… Prespavao je godine njene nesanice. I izdržala je, evo, tko je pobijedio?

***

Prije ljepljive trake pokušala je otrovom koji joj je donio Vilko iz podruma, kad su došli oni iz deratizacije. Ni sama ne zna gdje je sve stavila posudice od jogurta posute mišomorom, bojala se da  se susjedin mačak ne otruje ako dođe do njene strane balkona.

Samo brige, samo brige za druge, ne može prestati s brigama ni sad kad je zaslužila da se konačno posveti sebi. Ima li kraja njenim mukama?

Umjesto samosažaljenja, proradi nagon za održanjem. Mora pokušati zaspati, tako neće čuti nikakve miševe. Najbolje bi bilo pojesti nešto, jabuku, uvijek bi joj bilo lakše zaspati kad je bila sita. Ali sad je i košara s voćem bila prazna. I kad je bila mlađa voljela je jesti, a sad joj je hrana postala jedini užitak. Koliko se može uživati kad grizeš umjetnim zubima. Da vidimo, pojela je one okruglice od sira i pecivo sa sezamom za doručak, ne smije toliko jesti prije spavanja.

Sjetila se da je ostavila malo jogurta na noćnom ormariću, prije dnevnika umiješala je prašak za spavanje. Ili je to bila soda bikarbona?  Dok  je  oblizivala  plastičnu čašicu čudnog mirisa još je čula miša kako se koprca.

Ujutro, kad je Vilko zazvonio na vratima, u stanu nije bilo žive duše.

Ada Jukić