Ian Caldwell
Peto evanđelje

S engleskog preveo Dražen Čulić

Bestseler New York Timesa. Napeti triler o braći svećenicima uhvaćenima u mrežu zakulisnih igara Vatikana.

U Vatikanu 2004. godine, kada je papa Ivan Pavao II. pred kraj svog života poželio da se katolici i pravoslavci opet ujedine, otvara se izložba koja se priprema u najvećoj tajnosti. Svega tjedan dana prije otvaranja kustos izložbe ubijen je, a iste noći provalnici upadaju u dom grkokatoličkog svećenika, oca Alexa koji živi u Vatikanu s petogodišnjim sinom. Nakon što se istraga nađe u slijepoj ulici, otac Alex počinje sam istraživati, ali kako bi pronašao ubojicu, mora otkriti kustosovu tajnu povezanu s najpoznatijom kršćanskom relikvijom, ali i samim vrhom Vatikana.

Peto evanđelje drugi je, dugoočekivani roman američkog pisca Iana Caldwella. Radnja ovog uzbudljivog djela koje se istodobno čita i kao potresna obiteljska priča o žrtvovanju i oprostu u cijelosti je smještena u Vatikanu. Bestselerom New York Timesa postao je čim je izašao.

Ian Caldwell 2004. sa svojim srednjoškolskim prijateljem Dustinom Thomasonom objavio je debitantski roman Pravilo četvorice koji je postao izdavačka senzacija te je prodan u gotovo dva milijuna primjeraka samo u SAD-u i preveden na 35 jezika.

Ova sjajna knjiga postavlja standarde žanra. Peto evanđelje prava je rijetkost: eruditski roman koji se ne ispušta iz ruku i koji će promijeniti način na koji gledate na organiziranu religiju, čovječanstvo, a možda i na sebe same.
David Baldacci

Čudesan roman. Triler prepun ljudske drame i zabranjenog znanja.
Lev Grossman

Superioran triler religiozne tematike. Inteligentan i duboko kontemplativan stil, zajedno s nekoliko nevjerojatnih preokreta, izdvajaju Peto evanđelje od djela slične tematike, ali pomno osmišljeni likovi ono su što ovaj roman o iskupljenju čini toliko potresnim.
Publishers Weekly


Tom Rob Smith
Farma

Izniman psihološki triler o obiteljskim tajnama, zločinima, ali i tankoj granici zdravog razuma i ludila.

Novi, dugoočekivani roman izvrsnog britanskog autora Toma Roba Smitha koji je na književnoj sceni debitirao međunarodnim bestselerom Dijete 44.

Radnja prati mladog muškarca, Daniela kojeg iznenada naziva otac i kaže mu da mu je majka Tilde smještena u psihijatrijskoj ustanovi u Švedskoj, zemlji u koju su se preselili nakon mirovine. Ubrzo nakon oca javlja se i majka koja govori sinu da stiže u London i moli ga da ne povjeruje ni u što što mu otac govori. Tilde u britansku metropolu dolazi u potpuno izbezumljenom stanju očajnički pokušavajući sinu objasniti što joj se sve događalo od odlaska iz Londona i selidbe na švedsku farmu snova, a Daniel postaje nevoljki sudac majčine priče o tajnama, lažima, zločinu i uroti u koju je, navodno, umiješan i njegov otac.

Poznati britanski pisac u svom novom romanu, na iznimno inovativan način poigrava sa žanrovskim konvencijama skandinavskog trilera: izolirana farma, obiteljske tajne, okrutni zločin, moćna elita sklona zataškavanju i prešućivanju. No, maskirano u proces saznavanja istine i dokazivanja majčinog zdravog razuma, priča je o ljubavi, lojalnosti i vezama roditelja i djece: koliko se poznajemo, što prešućujemo, koliko smo spremni vjerovati, koliko smo se spremni žrtvovati i, na kraju, koliko nam je zapravo stalo.

Ovaj izniman psihološki triler čita se u jednom dahu, a Toma Roba Smitha na pisanje je inspirirala priča njegove vlastite obitelji.

Tom Rob Smith britanski je scenarist i pisac rođen 1979. godine u Londonu. Njegov je prozni prvijenac Dijete 44 prvi dio trilogije smještene u sovjetsku Rusiju nomiran za čak sedamnaest međunarodnih književnih nagrada, a osvojio je njih sedam među kojima su nagrade Ian Fleming  za najbolji triler godine, nagrada Galaxy i Waverton. Ušao je u konkurenciju za nagradu Booker te Whitbreadovu nagradu (današnja nagrada Costa), britanska književna priznanja koji nisu sklona žanrovskoj produkciji.  Nemali broj kritičara ističe kako je Farma, roman koji nije zamišljen kao dio većeg serijala i u kojem je autor napravio zaokret od ranijih djela, najbolje što je Tom Rob Smith dosad napisao, bolje od romana Dijete 44 kojim je, kako se napominje, postigao nemoguće – oduševio i Bookerov žiri, ali i osvojio čitatelje diljem svijeta.

Superioran psihološki triler.
Publishers Weekly

Farma je još bolja od Djeteta 44. Zapravo, tako je dobra da ćete je brzo pročitati i onda biti ljubomorni na sve koje tek čeka ta avantura.
Independent

Jezovit, hipnotizirajuć i potpuno neodoljiv. Ove godine nećete pročitati bolji roman.
Mark Billingham


Paul Lever
Kako Berlin vlada Europom

Sir Paul Lever jedan je od najboljih britanski poznavatelja Njemačke. Šest godina – od 1997. do 2003. – bio je britanski ambasador u Berlinu, tamo je iz blizine upoznao njemačko društvo, političku scenu i ekonomiju, te shvatio kako Njemačka funkcionira, što ju pokreće, zbog čega je snažna. Prije toga bio je u britanskom ministarstvu vanjskih poslova šef odjela za Evropsku uniju, a bio je na čelu raznih britanskih delegacija u evropskim forumima, pa je tamo shvatio kako njemačka operira na međunarodnoj sceni, kako je koristila svoju ekonomsku snagu i ono što se naziva „meka moć“ da ovlada Evropom. O time je sada napisao knjigu, točno u dramatičnim i sudbonosnim trenucima kada se Velika Britanija priprema da napusti Evropsku uniju, što će – po njegovu mišljenju samo još ojačati njemačku evropsku poziciju.

U ovoj knjizi on ukazuje na dvije ključne stvari. Kao prvo, da su 1957. godine, kada je počeo proces evropskih integracija, Njemačka i Francuska po ekonomskoj snazi i političkom utjecaju bile podjednako jake, a da je sada Njemačka bitno jača, te na Francusku gleda kao na mlađu sestru. Uz to, njemačka formalna pozicija u europskim ugovorima nije drukčija od bilo koje druge države članice – u teoriji je na Europskoj komisiji da daje prijedloge, a Europsko vijeće i Europski parlament donose odluke. No u praksi je njemačko stajalište ono koje Komisija traži prije nego što djeluje, a druge vlade prije nego što donesu odluku.Bez njemačke potpore praktički je nemoguće u Europi osigurati bilo kakvu promjenu značajnije vrste. Autor u ovoj knjizi otkriva kako je do toga došlo.

Od samog utemeljenja Europske Unije (u početku Europske ekonomske zajednice – EEZ) 1957. Njemačka je bila, uz Francusku, jedna od njenih dvije najvažnijih članica. EU je proizišao iz francusko-njemačke pomirbe i razvijao se kroz francusko-njemačko vodstvo. Razumijevanje, često implicitno a ne eksplicitno, između Njemačke i Francuske bilo je podloga mnogih ključnih odluka EEZ-a. Početna kombinacija slobodne trgovine i potpore poljoprivredi bila je primjer takvog implicitnog razumijevanja. Podrška ponovnom ujedinjenju Njemačke i predanost jednoj valuti bile su drugi primjer.

U prvih četrdesetak godina postojanja EU-a francusko i njemačko gospodarstvo bilo je usporedivo po veličini. Iako je njemačko gospodarstvo imalo bolje pokazatelje rasta i BDP-a, razlike nisu bile tolike da bi dovodile u pitanje kredibilitet Francuske kao ravnopravnog partnera u vođenju Europe. Ponovno ujedinjenje Njemačke 1990. promijenilo je brojke. Njemačka je dobila još dvadeset milijuna stanovnika i trećinu teritorija više. Pa ipak, čak i tijekom prva dva desetljeća nakon ujedinjenja zadržao se dojam jednakosti statusa Francuske i Njemačke. Prijedlog Ugovora o fiskalnoj uniji zajedno su sastavili njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Pojam “Merkozy” bio je neko vrijeme popularan kao zajednički nazivnik europskog središta moći.

U stvarnosti je Njemačka u to vrijeme već preuzela presudnu ulogu. Odnos između Njemačke i Francuske postao je poput odnosa starijeg i mlađeg partnera. Francuske bi ideje i inicijative bile saslušane te bi ih njemačka vlada, u onoj mjeri u kojoj su bile kompatibilne s njemačkim interesima, nastojala prihvatiti. No Francuska nije mogla progurati EU-politike kojima se njemačka vlada protivila.

Njemačka formalna pozicija u europskim ugovorima nije drukčija od bilo koje druge države članice – u teoriji je na Europskoj komisiji da daje prijedloge, a Europsko vijeće i Europski parlament donose odluke. No u praksi je njemačko stajalište ono koje Komisija traži prije nego što djeluje, a druge vlade prije nego što donesu odluku.Bez njemačke potpore praktički je nemoguće u Europi osigurati bilo kakvu promjenu značajnije vrste. To je postalo jasno u raspravama o tome tko treba naslijediti Joséa Manuela Barrosoa na mjestu predsjednika Komisije krajem 2014. Procedura za imenovanje novog predsjednika Komisije navedena je u Ugovoru EU-a neodređenom terminologijom. U prošlosti je Europsko vijeće – to jest, čelnici vlada država članica – radilo odabir konsenzusom postignutim unutar tijela. No prema najnovijem revidiranom ugovoru, verziji koja je potpisana u Lisabonu 2007., Vijeće kvalificiranom većinom donosi nominaciju “uzimajući u obzir rezultate europskih izbora”, koju onda obična većina u Europskom parlamentu treba prihvatiti ili odbiti.

Prema sadašnjim trendovima, Europa predvođena Njemačkom za 20 će godina biti karakterizirana onim što čini, ali i onim što ne čini.U eurozoni će biti više discipline i vjerojatno više članica. Postojat će stroža pravila za banke eurozone, kao i neki zajednički aranžmani koji im jamče solventnost. Bit će više zajedničkih i zajednički financiranih akcija kojima će se vanjske granice EU-a štititi od ilegalne imigracije. Bit će nešto bolja suradnja u vanjskoj politici koju će predvoditi Francuska i Njemačka. Bit će nešto više vojnih operacija niskog intenziteta koje će se provoditi u ime Europske Unije i postojat će stalni vojni stožer EU-a. Francusko-njemački Eurocorps možda će se pretvoriti u vojnu formaciju Unije.

No neće biti nikakvih novih prijenosa ovlasti na središte niti će EU biti odgovorna za političke segmente koji iziskuju velike troškove – socijalnu skrb, zdravstvo, obranu, obrazovanje.

U svom institucionalnom obliku EU će i dalje nalikovati Njemačkoj. No raspodjela moći u Uniji bit će radikalno drukčija. Ona neće imati značajke federalne države. Možda će se nazivati političkom unijom; ali to će biti pitanje terminologije, a ne pitanje biti.

Ako je to način na koji će se EU razvijati, to će značiti kraj mnogih snova. Ako Europska Unija unatoč krizama eura i imigraciji 2015. te unatoč izlasku Britanije bitno ne promijeni karakter, to se vjerojatno nikad neće dogoditi. Takav će EU itekako odgovarati Njemačkoj. Politička kasta te zemlje, ili barem njeni dijelovi, nedvojbeno će nastaviti povremeno lamentirati o potrebi za “više Europe”. No neće ništa činiti da to ostvare i bit će svjesni da ih javno mnijenje ne podupire.

U svakom će slučaju postati jasno da je njemačko vodstvo u EU-u ponajprije ugođeno tako da brani njemačke nacionalne interese. Njemačka pokazuje moć kako bi zaštitila njemačko gospodarstvo i omogućila mu utjecaj u svijetu. U svojoj pozadini nema druge vizije ili svrhe.

Za siromašnije članice Europske Unije ovakva Europa predvođena Njemačkom bit će neugodna sredina: bez prijenosa sredstava, bez zajedničkog zaduživanja, samo proračunska strogost. No one nemaju kamo. I za Francusku će to biti razočaranje. Čak ako se povremeno i bude pokazivala fasada francusko-njemačkog vodstva, u unutarnjim pitanjima EU-a bit će jasno gdje je stvarna snaga. No Francuska će barem biti ravnopravni igrač u vanjskoj politici Europske Unije.

[izvor informacije Profil knjiga]

Profil knjiga predstavlja: Peto evanđelje; Farma i Kako Berlin vlada Europom, >http://film-mag.net/wp/?p=36349.

Objavljuje F.I.L.M.Nedjelja, 1. srpnja 2018.