Kazalište: KATALONAC [osvrt Ada Jukić]

Odlična predstava bila bi ‘odličnija’, da je kraća.

Dva sata i 45 minuta, kako se spominje u predstavi (a ne na leafletu s podacima o predstavi; podaci o trajanju trebali bi ‘po defaultu’ biti navedeni), možda se nije ispunilo u minutu, ali nije bilo ni puno kraće od toga. Predstava u drugoj (ne boljoj) polovici uđe u uspavljujuću monološku kontemplaciju. Ne smijem priznati da sam vidjela kojeg, u početku euforičnog gledatelja, kako nakon dva školska sata krišom zijeva, ne stoga što bi predstava bila dosadna, već zbog fiziologije  i psihologije. Nakon postizanja određene razine atraktivnosti, jedino što održava pažnju je još više atrakcije. Još glasnije glazbe. Još više vike! S obzirom da se radi o tipu predstave interakcije, improvizacije, ‘parodizacije’, ‘situacije’ (da parafraziram nabrajanje iz spomenutog monologa o kojem će i poslije biti riječi), to jest otvorene kreativne strukture, možda će u svom razvoju i refleksiji doći do kraćeg izdanja, u kojem bih je izdanju mogla sa zadovoljstvom još jednom pogledati. ‘Kraće je više’.

Katalonac ; Ustupila Kultura Promjene – Foto Sanja Bistričić

Osjećaju duljine predstave doprinosi i redateljski postupak, to jest redoslijed točaka od startne dinamične izmjene sadržaja i sudionika. Umjesto da idu uzlaznom linijom, oni se uspore, i to kad se već aludira na konac (zaključkom o otkriću zabluda, spomenom na Shakespearea I Moliereove ‘zabludnjake’) i kad je publiku pomalo iscrpljenu senzacijama teže održati u koncentraciji. Predstava počinje visokom razinom aktivnosti koju je teško održati do kraja, osobito ako dugo traje, a početak je tako dobar, da pojačava očekivanja u odnosu na finale.

Koncepcijska kontura predstave (bar na premijeri na kojoj je publici posluženo sponzorsko pivo), da se radi o After partyju na kojem se gledatelji mogu opustiti, ‘ohladiti’, pa čak i izlaziti iz dvorane, mogla bi se u daljim izvedbama pojačati izravnom participacijom publike (primjerice, ako bi po pivo trebali doći na pozornicu).

Mladi glumci su izdržljivi, motivirani, talentirani i sjajni. Imamo više sjajnih mladih glumaca nego ih (kazališnom infrastrukturom koja bi ih mogla angažirati) zaslužujemo.Tekst je gusto asocijativan,  alegorijski, kritički, univerzalan i ‘lokalan’, scena je živa, horizontalno i vertikalno dosjetljivo razvedena i ispunjena sitnim i krupnim inventarom po principu horror vacui, glazba iznenadna i efektna, kostimi ‘casual’ i karnevalski slikoviti.

Osobito zadovoljstvo osjetila sam zbog izvedbe u  punoj dimenziji velike dvorane &TD-a , to jest u pravom gledalištu, umjesto tribine koja se postavlja na pozornici za potrebe komornih predstava. Kao u vrijeme pune slave &TD-a, kazališta, kulture, itd.

Ada Jukić
Zagreb, 15. lipnja 2018.

Informacije o predstavi:

Režija i tekst: Ivan Penović

Dramaturška suradnica: Franka Perković
Izvode: Matija Čigir, Domagoj Janković, Karlo Mrkša, Pavle Vrkljan, Bernard Tomić, Filip Triplat
Scenografija: Filip Triplat
Glazba: Karlo Mrkša i Filip Triplat
Oblikovanje svjetla: Elvis Butković
Video: Ivan Penović
Oblikovanje vizuala: 2Dizajnera
Foto i video dokumentacija: Damir Žižić
Producent: Danijel Popović