Kad je sjela na svoje mjesto u parteru Koncertnog zavoda, sve je još bilo u redu. Osjećala se, zapravo, super, sretna što je stigla na vrijeme, u zadnji čas, ali ipak na vrijeme. Utonula je u sjedalo, osmi red, broj osam, u sredini, i odahnula s olakšanjem. Već je blijedio osjećaj nelagode što su zbog nje morali ustati ti ljudi, dva stara para i dvije studentice, vjerojatno studentice, svečano obučene kao da same nastupaju, i neki prištavi mladić koji na njih nije obraćao pažnju. Druga strana reda bila je popunjena, suhi likovi penzionerske pretplate, namirisani prošlim vremena, svaki sa svojim škripanjem i hripanjem, već ih je čula kako kašlju između stavaka.

Evo što je sve ona u stanju učiniti, što je sve učinila danas dođe ovamo, da malo uživa u glazbi, drugi bi na njenom mjestu već bili u krevetu, mrtvi umorni, a ona  od osam na nogama, i tako svaki dan, od ponedjeljka do petka, i na kraju evo je na koncertu, tu će se opustiti, tu će se odmoriti, odmoriti dušu, kako lijepo kažu.

Foto AJ

Prožeo ju je osjećaj zadovoljstva, dok je iz sigurnosti sjedala gledala one koji su još ulazili, uvijek ima onih koji dođu još kasnije, ulaze uznemireni, nesigurni, s kosom s koje je u brzini skinut šešir, s haljinom zalijepljenom uz bokove, pokušavaju se dovesti u red dok prilaze sjedalima, svaki čas mogu se ugasiti svjetla i oni će ostati ukočeni, u mraku, osjećala je uzbuđenje zbog toga, ona je došla prije njih, a mislila je da će zakasniti.

Dvorana je bila puna. Na programu Mozartov klavirski 20. koncert, siguran izbor, a poslije Šostakovič, pod temom Klasici i suvremenici, tako nekako, ali ovi starci došli su zbog Mozarta, Mozart je njihov ljubimac. ‘Malo živosti, mladenačkog poleta, kao da se pomladim kad slušam Mozarta’, šuška gebisom starica s frizurom od pola metra u redu ispred nje, kome to govori? Sreća, nije odmah ispred, već malo ulijevo, onaj prištavac neće ništa vidjeti! Hahaha!

Raspoloženje joj se širilo, kao miris kave u ljetnoj kuhinji. Život je lijep. I smiješan, ako malo pogledaš oko sebe. Svi ti slatki starčići… Sve je zapravo kako treba biti, zašto se neki ljudi stalno uzrujavaju… Uživala je u kriještanju instrumenata u očekivanju dirigenta. Bilo je to gostovanje iz inozemstva, poznati pijanist, snima televizija.

***

Onda pomisli kako to ipak predugo traje. Sve te pripreme. Koncert je već trebao početi. A ako još nije počeo, ona i nije došla u zadnji čas. Nije ni trebala žuriti! Ono što joj se činilo kao podvig, sve one pripreme, taxi poslije posla, ručak na brzinu, blitva i trilja, jogurt da poništi miris češnjaka, savjet s interneta, tuširanje i  presvlačenje, trk na šesticu, pa kroz pothodnik do parka za druženje pasa, pa dijagonalom po parku, u novim cipelama, nije se usudila ni pogledati u garderobi kako izgledaju, nije bilo vremena, nešto je čudno mirisalo s poda, sve to sad se činilo nepotrebno. Zašto je žurila kad sad mora čekati? Nije bila ni na WC-u, kao što čini uvijek prije koncerta. Mislila je da neće stići, a evo, sad je jasno, mogla je to obaviti. Tko zna kad će pauza? Možda je zapelo sa snimanjem.

Osjetila se kao gubitnik prema onima koji su došli poslije nje, evo ih i sad ulaze, dokle će to trajati? Osjetila je ogorčenje, kao i svaki put kad je shvatila kako se njeni napori umanjuju, kako se drugi snalaze, kako je dostižu, oni bez sposobnosti i strategije, bez odricanja, jednostavno tako dobiju, kao na tanjuru, a ona se toliko trudi. Zašto je to tako? To nije pravedno.…

Ali, neće ona sebe sažalijevati. Ne ona. Drugi se žale i kukaju, a ona šuti i trpi. Tako se pokazuje karakter. Uvuci bol, progutaj gorčinu. Nitko ti neće pomoći. Uzdaj se u se… Kao što je i do sada činila. Ništa je neće slomiti. Ne da se ona!

Možda da sad ode, možda bi stigla, ne treba joj više od pet minuta. Ali ako počnu! Što ako počnu baš kad iziđe? Ne bi bilo prvi put da je tako što pogodi. Trebala je odmah otići. Da je odmah otišla, već bi to obavila i vratila se na mjesto, da je otišla prije nego je došla, ne bi morala još jednom izlaziti. Zašto ne počinju?

‘Idem ja’, pomisli, ‘ovo neće tako brzo…’. Pogleda ulijevo prema kraju reda kojim je prošla i pokuša procijeniti koliko bi im trebalo da opet ustanu. Ona djeca bi brzo, ali starci, jedva su ustali kad je  došla, ljuti što moraju ustati, činilo se da je onaj s leptir kravatom nešto i proslinio u bradu, neku primjedbu,  ali nije imala vremena reagirati. S desne strane bilo je deset punih sjedala, ne može sve njih dizati. Idi! Ustani!

***

Svjetla su se počela gasiti. Još dvoje je ušlo na pokrajnja vrata prije nego je čula da su se zatvorila. Sad nema više razmišljanja o izlasku. Prva violina počela je pratiti obou, orkestar je iz ludnice zvukova ušao u umirujuću liniju G-a. Sad će…

A onda je nešto presječe, u utrobi, kao da ju je ona violinistica gudalom probola kroz jednjak, duboko, do dna, bol kao kad trebaš dobiti menstruaciju. Nije se odmah snašla. Nije razabrala odakle zapravo dolazi? Da nije srce? U njenim godinama? Slijepo crijevo? S koje je strane slijepo crijevo, mora pogledati na internetu. Žuč! Tako boli žučni kamenac, devet od deset poena na ljestvici boli…

A onda prestane. Ni traga. Ni ostatka. Dok je ulazio dirigent i grmio pljesak, oporavila se od šoka, nije to ništa, bilo pa prošlo. Dirigent se rukovao s prvom violinom, pijanist se poklonio publici.

U prvim akordima klavira bol se vratio. Sad manje jak, ali dulji. Grč. Oblio ju je znoj. Grč u želucu.

***

Prvo je obuzme ogorčenje. Zašto baš nju, zašto baš sad, na koncertu? I to na koncertu koji je toliko čekala, zbog kojeg se i pretplatila na ciklus petkom, bolje da je doplatila za Glazbeni doživljaj subotom, kad se odmori i naspava. Dok je razmišljala, bol se istanjila i udaljila kao zvuk hitne pomoći. Što je to bilo? Ništa, samo da joj pokvari Mozarta, to se njoj uvijek događa. Vratila se u muzici.

Prvi stavak, Allegro, ali ne veseo. Nije Mozart veseo, stari mozartovci, samo se pravio da je veseo, zbog vas. I onih koje je onda razveseljavao. Mladenački i živahno! Mozart je umro prije četrdesete, sve su njegove kompozicije mladenačke. I rekvijem.

Slušala je sa zanosom. Kako je moguće uz ove zvukove misliti na probavu? Kako uopće misliti na tijelo kad slušaš ove zvukove, koji te dižu, koji te nose, kako to opisati? Pitala se osjećaju li isto ovi oko nje, ove ostarjele uši, ove osušene nadlaktice na naslonjačima kao tipkovnice, sišu li te zvukove kao šišmiši afričke bambije, nisu kašljali, znači, primilo ih je.

Novi udar potrese joj tijelo, zakrivljena strijela prereže je napola, osjetila je kako se nešto miče, kako se gura u njenoj utrobi, nešto snažno i neumoljivo, pritisak se pojačavao, znala je da mora u zahod. Pogleda ulijevo i udesno, profili u onom prvom dodiru sa zvukom u kojem ih još ne žuljaju stolice i ne svrbe nosovi, u onoj početnoj koncentraciji slušača nesvjesnih okoline. Nema govora da sad pokuša izići.

Trbuh se ponovo smirio. Dakle, to ide u razmacima. U početku misliš da ne možeš izdržati, a onda prođe. Bitno je da znaš da će proći. Ako tako nastavi, može izdržati. Bar do pauze. Nije to tako dugo, čitav koncert ne traje dulje od pola sata, a sad je već prošlo, koliko, desetak minuta, eto, još dvadeset. Ali onda će bis, sigurno će bis.

Prekine je tišina, pa kašalj i nakon prvog stavka (već smo na polovici koncerta, još samo pola!), počeo je drugi, nježan kao hod na prstima, kao usne po vratu, kao ljubavna priča koja mora tragično završiti, ali bilo je lijepih trenutaka. Od svakog dodira tipke ježile su joj se ruke i stiskalo  joj se srce, obrve su se nagnule nad očima, gledala je usporene kadrove filmova s andantima i addaggima, oplakivala je Beethovenove kasne sonate, vidjela je slike Zelenog soilenta prije nego Edward G. Robinson umre, slike svemira da ti stane dah, da ne želiš disati, da ne želiš živjeti, da ne želiš živjeti više… A onda te prihvate i umire gudači i daju ti da dišeš, da se oporaviš od ganuća, i dok si još na rubu, još neodlučan hoćeš li se vratiti ili se prepustiti padu, grom udaraljki da ti transfuziju, Trgni se, ne daj se, ne daj se raznježiti, život je grub, opiri se gadovima, nemoj da te uhvate na spavanju, ne daj da te gaze zato što si osjetljiva, što si sama, Achtung!

Začuje kruljenje, tiho, jedva se čuje, kao da joj se pričinilo, ali nije. Iznad one boli, u krilu, pod njenom rukom. Što ako se pojača, ako zakrulji preko ovog pianissima, kao preko pojačala? Pogledala je prema kamerama, dvije sa strane , dvije na pozornici, jesu li dovoljno daleko. Što ako je opet primi? Što ako mora van? Što onda! Pa će izići. Čudna mi čuda. Ni prva ni zadnja. To je nužda, nužda zakon mijenja, ne možeš birati, ne možeš odlagati, to jest, možeš odlagati neko vrijeme, ali ne možeš stalno odlagati.

Kako to da se drugima to ne dogodi? Kako svim ovim ljudima? Kašlju, ali ne … Kako to da ovog dirigenta to ne uhvati, na gostovanju, nije navikao na ovu kuhinju, nešto je pojeo u avionu, ili bez razloga, onako, samo ga uhvati? Baš kad treba izići, dok je u dvorani tišina, čekaju ga, a njega presiječe i ne može izići, kako to da se njemu to ne dogodi? Ili se dogodi? Sjećala se kako su katkad dugo čekali dirigenta.

 Prene je kašljanje, završen drugi stavak, starci su praznili viruse u ventilaciju. Još samo Rondo. Riješeno, postignut poen, svladana prepreka!  Sad joj se učinilo da je pretjerivala, brinula se nizašto, mali grčevi od ručka, evo i ovom mladiću krulji, od gladi vjerojatno, ti mladići ne vode računa o prehrani, misle samo…

Dakle, još malo užitka, šteta što joj je toliko toga promaklo. Ali Šostakovič je pred njom, nedirnut! Zna točno što joj je učiniti. Otići do WC-a prije nego nastane gužva, ove bakice ne mogu tako brzo niz stepenice. Pa se vratiti, prije nego drugi sjednu. Onda se pustiti, onako mirna, pustiti da je prodrma cijela filharmonija, da je opremi za otpor, za sudar s teškoćama, zna što je čeka sljedeći tjedan. Sve ću vas ja…. Svima ću… Nećete vi meni…

***

Onda osjeti da je to došlo do kraja. Da hoće van. Da je na izlazu. Svaki čas može izići. Još jedan rez kroz utrobu zaprijeti joj kao ultimatum. Mora ustati, mora dići cijeli red, proći kraj tih neprijateljskih poprsja, sad se već meškolje, leđa su im se ukočila, grla suha, sišu peperminte. Mora ustati odlučno i  bez oklijevanja, dok se još nisu snašli, dok još ne stignu protestirati, ostrugat će ih torbom u prolazu, nije je briga, neka je snime, eto je konačno na televiziji!!

A onda shvati da ne smije ustati. Što bi se dogodilo da ustane! Još se jače pritisne na stolicu. Ne smije se pomaknuti dok grč ne prođe. Mora izdržati. Nema druge. Novi znoj oblije je preko Chanel Mademoiselle i znoja s početka večeri. To je neizdrživo, to čovjek ne može izdržati. Što onda? Što onda kad ne može izdržati? Nekoliko srednjevjekovnih kadrova provuče se kroz usporenu snimku njenog poraza, ona popušta, ona tu ne može ništa, kao u snu kad se ne može pomaknuti… Onda opet olakšanje, jednako potpuno i naglo kao što je došlo, nikom ništa.

Pomisli kako je to priroda gadno složila, kako je čovjek bijedno biće, može slušati glazbu dokle hoće… Vidjela je te potiljke ispred sebe  kako se kvrče u zahodu, da, da i vi gospođo, i vi ste jutros to obavili. I vi uvaženi članovi orkestra, svi ste vi jutros, ili ručka, kako tko, a najkasnije popodne, prije finalne probe, u krajnjem slučaju pola sata prije priredbe, svi ste vi… Sjeti se one junakinje iz Maupassanta, užasnute što je otvor za užitak smješten tako blizu onim drugima. Je li se ipak poseksala? A. molim vas, je li sad čas da o tome razmišlja? Tipično! Uvijek misli na ono na što ne treba misliti. Bilo joj je zlo od sebe. Pritisak je počeo popuštati. Samo da izdrži. Do pljeska.

I onda se prolomio. Svi su oduševljeno pljeskali. Izgleda da je bilo stvarno dobro. Onaj mladić digao se na noge i pljeskao. Mogla je ustati bez opasnosti. Da ode? Ili pričeka. Bis. Tko zna kad će ponovo doživjeti ovakvu izvedbu?

U Zagrebu, 25 03 2018