Halimin put
Halimin put (Halima`s Path) (2012.)
Arkadena Zagreb, koprodukcijske kuće Studio Arkadena (Slovenija), Produkcija F.I.S.T. (Bosna i Hercegovina), Hrvatska radiotelevizija, Radiotelevizija Slovenija, Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine, 2012.
Trajanje: 95 min.
Format: 1,85:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Arsen A. Ostojić
Glume: Alma Prica, Mijo Jurišić, Olga Pakalović, Daria Lorenci, Izudin Bajrović, Miraj Grbić, Mustafa Nadarević, Emina Muftić, Aldin Tucić, Miodrag Krivokapić, Gordana Gadžić, Dejan Aćimović
Halimin put – Facebook
Halimin put – IMDb
Osjetljiva potresna tema vezana za blisku prošlost na prostorima ex-Jugoslavije koja bi na velikom platnu trebala donijeti katarzu starijim i novim generacijama. Događaji koji su navedeni kao istiniti ili bi mogli biti istiniti (što je dovoljno strašno) akademski su uobličeni do forme grčke tragedije, bez stilske interpretacije sadržaja koja bi umanjila monumentalne i univerzalne pretenzije. Dakle, iako se govori o precizno određenom prostoru i vremenu, scenaristički i redateljski zahvat univerzalan je i bezvremenski, a težina koja se prenosi na gledatelja, bez autorskog stilskog rasterećenja, jedva podnošljiva. Svijet zna da je rat u Bosni (i Hercegovini) bio jedan od najkrvavijih sukoba u novoj povijesti, i da se i danas traga za izgubljenima i žrtvama koje se u mučnim situacijama pomoću DNK-a identificiraju pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, ali patetika nije jedini i kreativni način da se tragedija filmski reprezentira. To su pokazali i neki filmovi o Domovinskom ratu.
- Prizor iz filma ‘Halimin put’
Film počinje 1977. godine u bosanskoj seoskoj zabiti u kojoj načela ‘bratstva jedinstva’ ‘Titine Jugoslavije’ nisu zaživjele, u kojoj mlada Bošnjakinja zatrudni s mladim Srbinom, a njihova veza nije prihvatljiva njihovim obiteljima. Mala obiteljska tragedija u širem obiteljskom krugu nekako se sanira, a velika ratna tragedija koja slijedi redimenzionira povode i posljedice obiteljske etničke predrasude. Dvadesetak godina poslije rođenja vanbračnog djeteta svoje nećakinje, Bošnjakinja Halima (Alma Prica) traga za posmrtnim ostacima svojega sina koga su odveli Srbi. Nakon što joj u jednoj masovnoj grobnici identificiraju muža, ostaje problem oko identifikacije sina jer Halima ne želi dati uzorak krvi za DNK. Problem je u tome što ona nije njegova biološka majka, već nju treba pronaći i nagovoriti je da se podvrgne testu za DNK analizu.
Naslov filma upućuje na radnju vezanu za put nesretne žene koja traži drugu ženu (na drugoj ratnoj strani), kako bi našla (mrtvog) sina, ali taj put u filmu čini tako kratku i nebitnu dionicu (čak se ne pokvari ni stari Jugo kojim se voze), a prijelaz iz bosanskog na srpski teritorij (pet godina nakon krvavog rata) tako je jednostavan i bez prepreka (kao ulazak u Europsku uniju), pa preostaje teza da se radi o Putu u prenesenom smislu. A u tom smislu ne radi se samo o Haliminom Putu, već putu desetina žrtava sa smrtnim ratnim ožiljcima koje moraju ostati živjeti. Bez obzira koliko je u detaljima bazirana na istinitom događaju, Halimina tragedija na filmu dovedena je do takvih razmjera i koincidencija, koje njenu uvjerljivost, paradoksalno, stavljaju u pitanje. To, da li je ono o čemu govori istinito nije presudno za ocjenu filma, ali u ovom slučaju krajnosti mu ne trebaju ili djeluju kontraproduktivno. To da je izgubila dijete, dovoljna je tragedija za majku, koja se potencira okolnostima u kojima ga je izgubila, kao da postoje stupnjevi na nekoj tragičkoj hijerarhijskoj ljestvici. U svakom slučaju, monumentalni i reprezentativni, akademski Ostojićev stil djeluje kao teški zlatni okvir na skromnoj obiteljskoj osmrtnici.
Akademičnosti (kontra prirodnosti) doprinosi i casting u kojem su glavne uloge ostvarili hrvatski glumci (to jest, glumice), i to nije učinjeno loše, ali pitanje je da li se to moglo učiniti ekonomičnije, to jest autentičnije. S obzirom na regionalnu koprodukciju, bio je moguć, makar u protagonističkom krugu, angažman lokalnih glumaca. Nije problem samo casting, U radnji ima situacija koje ne odgovaraju ‘mogućoj realnosti’, pa čak i ako su se stvarno dogodile (dječak bez vozačke dozvole uputi se Jugićem u ‘neprijateljske krajeve’, majka posvojenog djeteta u čijoj blizini je bila dvije godine pita Halimu kako se dijete zove; majka triju djevojčica ostavlja ih usred noći s pijanim ocem i odlazi (pješice?) u rodni kraj itd…). Uz to, u tom uzvišenom scenariju, glavna junakinja propusti učiniti ono što bi prava junakinja mogla učiniti, a to je da prešuti najtragičniji detalj o odgovornosti za tragediju koji može dovesti do još veće tragedije. Završnica je podignuta na mitsko postolje, a mit i od filmske interpretacije traži Homera. U odnosu na tragičkog ‘Ničijeg sina’, kojeg je Ostojić držao ‘na zemlji’ (a ne u oblacima), u ‘Haliminom putu’ se izgubio u labirintu univerzalija. Međutim, publika dirnuta temom, može pokazati empatiju i prema autorskim (oportunitetnim) gubicima.
Ada Jukić, Pula, 26.07.2012.
