Bila je između treće i četvrte autobusne stanice poslije okretišta, s desne strane, između natpisa Kompletna adaptacija, dizajniranje i opremanje prostora i Tisuću proizvoda po sniženim cijenama. Najljepša kuća u nizu ružnih kuća i drugih nakaznih objekata u ulici kojom vozi bus 1415 za Marenicu, u neopisivoj mješavini stambenih zgrada, poslovnih prostora, skladišta i parkirališta kraj kojih prolazim svaki put kad idem na posao i kad se vraćam, od kad smo kupili veći stan u predgrađu, s centralnim grijanjem.

S jedne strane ceste je željeznička pruga, desno kad se vozim u grad, a s druge strane su te kuće, uz tanki pločnik bez drveća, razbacane po svojim prilazima i prolazima, nisu poredane kao u normalnoj ulici, jedna uz drugu ili na odmjerenoj udaljenosti ili jednako odmaknute od ceste ili bilo kako usklađene jedna s drugom, već svaka za sebe, ne obazirući se na druge, svaka strana susjednoj i neočekivana, s ostacima građevinskog materijala u dvorištu i starim autima pokrivenim ceradom.

Kuća – Foto AJ

Novije zgrade bile su isturene naprijed, koristeći svaki metar prodajnog stambenog prostora, a one manje okrenute u stranu, neke slijepljene jedna uz drugu, lijeva dva kata viša od desne s kojom je slijepljena, neožbukani dijelovi zida vrištali su kao ogoljela koža, nezaštićeni od zime. Bilo je  i po tri-četiri kuće nizu, sve različitih boja, visine etaža i prozora, višekatnice ravnih krovova kraj trokutastih prizemnica s vrtovima, autopraonice uz spavaonice, kućice s ostakljenim verandama, zarasle parcele na prodaju, sve zapušteno i natrpano, s praznim prostorima za gradnju. Sve sam to gledala dok sam se vozila autobusom.

***

U početku sam mislila da neću moći izdržati, nisam vjerovala da ću to moći gledati svaki dan, bar radnim danom, bar dva puta dnevno, kad idem na posao, mislila sam da to nije moguće, a evo, deset godina to još uvijek gledam, uvijek isto, a ako se što i promijenilo, postalo je gore. U one prazne prostore  između  tih kuća i skladišta i spremišta, u doba potražnje za nekretninama izgradile su se neke druge kuće, sve nezamislivo ružne i neuredne, iako nove, a onda su, u doba krize, ostale prazne i napuštene, pa se počele zapuštati iako ih nitko nije napustio. A na praznim prolazima uz cestu, kraj neuseljenih interpolacija i propalih investicija, s platnenim natpisima na ogradama balkona s krupnim uzaludnim ‘Za Prodaju’ ili ‘Za najam, povoljni uvjeti’, prkoseći zdravom razumu, nicali su novi objekti, s novim breskvinim fasadama i suženim ulazima, sniženim katovima i prodajnim sloganima.

Kakvo rasipanje u toj sirotinji, vidi se kako su nastajale te novogradnje, kakvi krediti su bili u pitanju, kakva utrka vremenom, dok traje potražnja (a ipak su zakasnili), kakve uštede na materijalu, da se isplate kamate, kakvi porazi u obliku i izvedbi i ishodu. Kad god sam prolazila tom ulicom, bilo mi je kao da sam bolesna i kao da se sprema nešto ružno i kao da se nešto loše već dogodilo i ničim se više može ispraviti.

***

Prvih par godina pokušavala sam se oduprijeti tom prizoru. Smisliti nešto. Naći neko rješenje. Nisam ja slabić da se odmah predam, ne dam se. Ima načina. Ne moram  gledati kroz prozor, na primjer, mogu čitati nešto.  Uzela sam Tolstoja, uzela sam Sofokla, nikakvi krimići u busu. Mora to biti nešto što oni ne čitaju, ali su čuli za to. Mislit će, profesorica, osim onih koji me vide na šalteru osiguravajućeg zavoda kraj Gradske knjižnice. Pokušala sam čitati. Ali mučno mi je kad čitam dok se vozim, ne samo u autobusu.  Onda sam pokušala žmiriti. Neću gledati ni lijevo ni desno, samo ću nagnuti glavu, kao mislim nešto romantično, sjećam se nečega lijepog, oni misle Valentinovo, romantično se događa na Valentinovo. Ali glupo je žmiriti u busu, mislit će da sam zaspala. Ako gledam u pod i to ne valja, mislit će da nešto nije u redu sa mnom.  A ni njih nisam mogla gledati, najmanje što sam htjela gledati bili su oni sami, putnici u busu, bijednici zajedno sa mnom, izazivali su u meni jednaku mučninu kao te rasparene kuće kraj kojih smo prolazili, onako loše obučeni i umorni već na polasku kamo god idu, neki nisu mirisali kao da imaju toplu vodu, žalosno.

Onda sam pokušala obratno. Obrati pažnju na te kuće. Upoznaj ih, pronađi na njima ono što ih čini zanimljivim, izračunaj udaljenost između njih, koliko ih ima po jednoj stanici, koliko ih ima koje imaju dvorište, koliko ih je bez krova, koliko je napuštenih gradilišta među njima. Koliko imaju prozora u prizemlju. Koliko ih ima plastičnu!!! stolariju?  I onda sam primijetila tu kuću. S desne strane, kad sam se vraćala kući. Između treće i četvrte autobusne stanice od sedam stanica koliko ih imam od polazišta do kuće.

***

Katnica, povučena od ceste živicom i zavjesom breza, na kosini travnjaka, sa stepenicama i natkrivenim  ulazom punih greda, simetričnih prozora koja te gledaju kao čovjek, i malom drvenom krovnom terasom.  Savršeno mjesto za jednu obitelj, zamišljala sam da ih je troje i da se vole i da ne mogu jedni druge naljutiti. Zapravo nikad nisam vidjela da netko ulazi ili izlazi iz te kuće, ali  bila sam sigurna da su tu i da im je lijepo. Svaki put kad bih se vraćala kući, radovala sam se što ću je ponovo vidjeti.  Godinama.  U proljeće se polako povlačila od pogleda mrežom grana, ljeti se jedva razabirala iza tamnog zelenila, a kad sam se kasno ujesen ili zimi vraćala s posla, vidjela sam svjetla na prozorima i zamišljala kako iza zavjesa večeraju i kako čitaju poslije večere, nisu gledali televiziju.

Oko te kuće prodavale su se i napuštale parcele, rušile prizemnice, asfaltirali pravokutnici parkirališta i razmnožavale reklame. Po praznim postraničnim fasadama nacrtane su borovnice veće od bundeva i telefoni veći od automobila. Podignite su plohe na vlastitoj konstrukciji, jumbo plakati pod reflektorima koji ih osvjetljavaju kao celebritije, uvijek se pitam kako je to graditi nešto da bi na tome nešto pisalo, uvijek se pitam jesu li dovoljno čvrste ploče, može li ih iščupati vjetar?  A ta kuća ostala je na svom mjestu i znam da kad dođem do nje, imam još samo četiri stanice do svoje kuće, a tamo mogu sklopiti oči i mogu gledati u pod i mogu raditi što hoću i ne moram raditi ništa, sve dok sutra ne krenem na posao, ako nije subota.

Ne mogu opisati koliko mi je ta kuća značila, ne bi mi nitko ni vjerovao da sam im rekla, rekli bi da to nije …, tako nešto, kakva kuća, rekli bi da nisam …., rekli bi, kao što bi rekli da im i drugo kažem što im ne govorim, ne smijem ništa govoriti, najbolje je ne govoriti, ali moram reći da mi je ta kuća toliko značila kao da je moja. I ne samo kuća, već svi u toj kući, bili su to moji ljudi, ja sam ih tamo čuvala, ja sam se brinula za njih, ja sam bila odgovorna za njih, oni nisu ni slutili kako je vani. Kako je opasno. Kako je ružno. Kako je ružno i tužno vani. Ne znam kako su izlazili na kraj s tom rugobom kad su izlazili, ali nadala sam se da i ne izlaze kad ne moraju, da su većinom kod kuće, mogli su izići na terasu ako im treba zraka, ako su baš trebali.

I sve dok sam znala da je ta kuća tamo, bilo mi je dobro. Dobro, ono dvoje nisu više mladi, ali još uvijek se vole i ona djevojčica sad ide već u srednju školu, ali još je s njima i dobro im je, dobro im je  unutra, a i meni, dok prolazim kraj njih. Svaki radni dan. Osim kad mi nije bilo dobro i kad sam bolesna, ali kad sam na bolovanju, ne moram ići na posao, a to je dobro.

***

A onda, kad sam se početkom ožujka, prvi put poslije dvotjedne gripe, vraćala s posla, pred Kućom iza srušenih breza bio je parkiran bager, a na plakatu je, umjesto Tisuću diskontnih proizvoda, bila nacrtana zgrada s dvadesetak stanova, kako piše, uskoro useljivih, i telefonom agencije za prodaju.

U Zagrebu, 23. ožujka 2018.