MUZEJ ZA UMJETNOST I OBRT NAJAVIO VELIKU IZLOŽBU POSVEĆENU ŠEZDESETIMA U HRVATSKOJ

Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost  središnji je izložbeni projekt Muzeja za umjetnost i obrt u 2018. godini koji će prikazati presjek jednog turbulentnog razdoblja hrvatske povijesti

U Muzeju za umjetnost i obrt najavljen je središnji izložbeni projekt Muzeja u ovoj godini, izložba Šezdesete u Hrvatskoj: Mit i Stvarnost koja već sada nosi epitet velikog kulturološkog projekta. Izložba, koja će dati  jedan od najcjelovitijih uvida u ključno razdoblje novije hrvatske povijesti od 1958. do 1971. godine za javnost će biti otvorena punih šest mjeseci, od travnja do listopada i u širem kontekstu promotrit će i analizirati situaciju u Hrvatskoj u području umjetnosti, kulture, arhitekture, fotografije, dizajna, književnosti, kazališta, glazbe, filma i drugih područja.

Šezdesete – Fićo – Foto RJ

Izložba koja pokriva čak osamnaest tematskih dionica

Kroz ukupno osamnaest dionica izložbe i odabirom brojnih eksponata  od dokumentarne građe do umjetničkih djela, od fotografija do filmskih, televizijskih i glazbenih inserata, od predmeta svakodnevice do znakova vremena koji su u najdoslovnijem smislu mijenjali svijet, izložba će nastojati na što jasniji način prikazati Hrvatsku kao cjelinu jednog, po mnogočemu, turbulentnog, ali i blistavog vremena. Kroz presjek ovog važnog desetljeća izložba će prikazati kako su šezdesete godine u Hrvatskoj u ekonomskom smislu donijele do tada neviđeni prosperitet i pridonijele razvoju konzumerističkog društva, ali i na cjelovit i sveobuhvatan način nastojat će prikazati presjek prijelomnog desetljeća ne samo za Hrvatsku i njezino okruženje, već i trenutke kada se na globalnoj razini mijenjaju političke, ekonomske i kulturološke paradigme.

Tata kupi mi auto i fićo revolucija

Festivali zabavne glazbe, vinil ploče, šlageri, VIS-ovi, Fićo, Trst i rifle, mini- suknje, rock’n’roll i seksualna revolucija samo su neka od obilježja koja su snažno utjecala na razvojne procese u modernizaciji društva šezdesetih godina i koja će biti sastavni dio izložbe.

Na izložbi surađuju brojni istaknuti stručnjaci

Izložbeni projekt Šezdesete u Hrvatskoj: Mit i Stvarnost rezultat je višegodišnjeg autorskog rada tima istaknutih stručnjaka. To su Zvonko Maković, Ana Lederer, Ante Batović, Dunja Nekić, Hrvoje Horvat, Igor Duda, Inoslav Bešker, Koraljka Vlajo, Krešimir Nemec, Lovorka Magaš Bilandžić, Maja Đurinović, Marija Tonković, Marina Bagarić, Maroje Mrduljaš, Nada Zgrabljić Rotar, Nina Simončić, Seadeta Midžić, Tomislav Šakić.

Uz izložbu mnoštvo popratnih događanja

Kroz cijeli period održavanja, izložbu će pratiti brojne popratne aktivnosti: edukativni programi, okrugli stolovi, predavanja autora pojedinih tematskih cjelina, koncerti s glazbom iz tog razdoblja, filmovi i predstave šezdesetih, bogat suvenirski program itd.

Idejni koncept izložbe postavio je dr. sc Zvonko Maković u organizaciji Muzeja za umjetnost i obrt uz ravnatelja Miroslava Gašparovića i voditeljicu i koordinatoricu projekta Vesnu Ledić.  Vizualni identitet i postav izložbe Numen / For Use i Oaza.

Izložbu prati opsežna monografija koju MUO izdaje u suradnji sa Školskom knjigom, te bogat suvenirski program u Museum shopu.


Predgovor

Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost

U jesen 2004. u Domu Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu održana je izložba Pedesete u Hrvatskoj, koju sam osmislio te povjerio nekolicini stručnjaka da zajedno sa mnom obrade pojedine njezine segmente. Bio je to presjek i nova interpretacija jednoga važnog razdoblja u kojem je naša zemlja, unutar veće državne zajednice, stvarala svoje društvene, gospodarske i kulturne strategije. Cilj je izložbe bio zahvatiti što širi spektar događanja kako bi se to prijelomno razdoblje novije povijesti moglo bolje razumjeti i vrednovati. Međutim, vidjelo se kako su pedesete godine bile tek uvod u desetljeće u kojem će se do kraja razviti svi oni važni ciljevi koji su tada bili zacrtani te se početi dobro artikulirati. Radeći na toj izložbi, počeo sam razmišljati o dolazećem periodu, šezdesetim godinama koje su mi iz mnogo razloga bile većim izazovom s obzirom na to da su tada u praksi zaživjele mnoge pozitivne ideje koje su definirane tijekom prvih desetak i više poratnih godina, u vremenu potpuno novoga političkog, društvenog, gospodarskog i kulturnog poretka u kojemu se našla naša zemlja. Naravno da je Hrvatsku trebalo vidjeti kao sastavni dio veće zajednice, kao republiku koja je dijelila ključne strateške ciljeve s federacijom kojoj je pripadala. Međutim, Hrvatska je, kao i sve druge republike, imala i svoje specifičnosti koje će osobito doći do izražaja baš u šezdesetima, a napose nakon 1966. i smjene Aleksandra Rankovića, uz Tita najmoćnijeg političara tadašnje Jugoslavije. Micanjem toga šefa policije dolazi do jačanja federalizacije u zemlji, štoviše, u Hrvatskoj se težilo znatno većoj autonomiji saveznih jedinica, nekom obliku konfederativnog ustroja, što je do izražaja došlo na samom kraju šezdesetih i osobito 1970. i 1971. Težilo se i smekšavanju jednostranačja, pa su se unutar same Partije javile ideje o transformaciji krutoga jednopartijskog sustava, a usto i paralelne opcije jasnih političkih namjera. Tu reformatorsku liniju unutar Saveza komunista Hrvatske predvodili su Miko Tripalo, dr. Savka Dabčević-Kučar i njima blizak krug ljudi koji je ideološke transformacije vidio u gospodarskim reformama vodeći pritom računa o činjenici da je Hrvatska u mnogim aspektima bila republika s najviše zdravih, ne samo gospodarskih potencijala.

Novi smjer u Partiji prepoznaje se već u zaključcima Sedmog kongresa SKJ održanog 1958. kada je stvorena platforma koja će omogućiti gospodarski prosperitet zemlje pa se u tome aspektu, osim proizvodnje, poticala i potrošnja, što u drugim socijalističkim zemljama nije bilo tako eksplicite iskazivano. Nadalje, nastupila je i liberalizacija u ideološkom pogledu, iz čega se artikulirala i nova kultura svakodnevice. Od sredine pedesetih prosječni su godišnji rast proizvodnje i osobne potrošnje iznimno brzo rasli, a privrednom reformom (1965.) smanjena je uloga države u gospodarstvu uvođenjem elemenata tržišnog socijalizma. Izvještavajući o raspravi posvećenoj toj privrednoj reformi s jedne sjednice Centralnog komiteta SKH, održane u rujnu 1965. u Zagrebu, beogradski dopisnik glasila Socijalističke partije Italije »L’Avanti« Michele Lubrano istaknuo je kako se hrvatski komunisti zalažu za to da se »ostvarenje socijalizma događa u situaciji ekonomskog blagostanja, a ne u situaciji stalnih lišavanja na teret radnika«. Oni traže, kaže Lubrano, »povećanje minimalnih plaća u mjeri u kojoj su povećane cijene artikala najšire potrošnje«. Tu je reformatorsku liniju unutar Saveza komunista Hrvatske, istaknuo je dalje, predvodio predsjednik zagrebačkoga Gradskog komiteta Miko Tripalo i krug oko njega. »Hrvatski Centralni komitet prvi je od regionalnih centralnih komiteta u Jugoslaviji koji cijelo jedno zasjedanje posvećuje gospodarskim problemima. On time potvrđuje funkciju avangarde koja se ovdje u Jugoslaviji i pripisuje hrvatskim komunistima, koji su se potrudili ›pomladiti‹ Centralni komitet, osiguravajući i na taj način brže odgovore na konkretne i realne probleme društva«. (»L’Avanti«, 30. rujna 1965.)

Mnogi će pozitivni elementi zaista doći do izražaja novim petogodišnjim planom (1966. – 1970.), pri čemu se prepoznaje poticanje osobne potrošnje. No to je i vrijeme odljeva radnog stanovništva, koje odlazi u zapadne zemlje, Njemačku prije svih drugih. Tijekom pedesetih godina nastavlja se intenzivna izgradnja ratom uništene zemlje, ali i podizanja novih stambenih četvrti u koje se naseljava novopridošlo stanovništvo sa sela i gradskih periferija koje se zapošljavalo u tvornicama. Arhitektura je bila u punom uzletu, a nastavit će se još većim intenzitetom šezdesetih kada su se počele primjenjivati nove graditeljske formule koje su pospješile brzu i ekonomičnu izgradnju stambenih objekata i cijelih gradskih četvrti. To su također bile godine kada je turizam postao važnom gospodarskom granom, pa su se gradili veliki hotelski kompleksi, među kojima su neki dosegli visoke funkcionalne i estetske vrijednosti.

Šezdesete su i godine velikih kulturnih projekata. U Zagrebu se 1961. pokreću Nove tendencije, vrlo važan međunarodni umjetnički pokret koji je imao dobru referenciju u djelovanju grupe EXAT-51 iz protekloga desetljeća i koji se uključio u europske tjekove. Štoviše, riječ je o europskom pokretu, a Zagreb se pokazao kao iznimno važno mjesto zbog otvorenosti prema dvama blokovima snažno podijeljenog svijeta. S druge strane, prepoznati su i drugi potencijali koje je Zagreb tada imao, od vrlo dobre infrastrukture do tradicije. Umjetnička djela koja nastaju u sklopu Novih tendencija podrazumijevala su izmijenjenu ulogu promatrača. Od njega se tražila aktivna participacija, što se najbolje vidi na Reljefometru (1963.) Vjenceslava Richtera, objektima Ivana Picelja, na mobilnim objektima i grafikama Miroslava Šuteja, ambijentima Aleksandra Srneca, Ljerke Šibenik i Mladena Galića. Poetika Novih tendencija nije bila jedini oblik povezivanja hrvatske umjetnosti s europskom. Te 1961. godine, kada je održana prva izložba Novih tendencija, priređena je i izložba Slikarstvo – skulptura 61 na kojoj se prepoznaju nevjerojatni inovacijski potencijali koji tada nisu mogli biti adekvatno pročitani i prihvaćeni, a puno će značenje dobiti tek poslije. Dvije godine prije počela je djelovati grupa Gorgona, koja je u sebi nosila elemente protokonceptualističkih poetika koje će na općoj umjetničkoj sceni biti relevantne deset godina poslije. Tu se začinju ideje o umjetničkom djelu oslobođenom predmetnosti, a u kojem je težište na procesu, na onome što će kasnije vrijeme definirati kao koncept, ponašanje, fluxus…. U kontekstu tih anticipirajućih poetika treba istaknuti i Tomislava Gotovca, koji je tada nizom akcija u duhu fluxusa i happeninga nagovijestio jednu od osebujnih umjetničkih osobnosti koja će ostaviti velik trag u novijoj umjetnosti. Dragocjeni su bili i doprinosi na području enformela, koji su također podrazumijevali redefiniciju umjetničkog djela. Kada je riječ o skulpturi, ona se u pojedinim slučajevima transformirala u specifične objekte gigantskih dimenzija s izrazito ritualnim funkcijama. Riječ je o spomenicima kojima su se memorirali događaji vezani za narodnooslobodilačku borbu, a osnovno im je obilježje bilo »uprostoravanje ideologije«. Ti su spomenici specifičan tip socijalističkog modernizma koji u tom obliku nije postojao izvan granica tadašnje države, pri čemu treba osobito izdvojiti neka djela Vojina Bakića i Dušana Džamonje.

Godine 1961. počinje Muzički biennale, međunarodni pokret suvremene glazbe koji je od samog početka bio važna međunarodna manifestacija na kojoj su gostovala najistaknutija imena svjetske glazbene scene, kao što su John Cage, Karlheinz Stockhausen, Luigi Nono, Maurizio Kagel, György Ligeti i brojni drugi kojima je ova sredina gdjekad služila kao platforma za širu afirmaciju. S druge strane, hrvatski su se glazbenici, kao Ivo Malec i Milko Kelemen, potvrdili kao ravnopravni protagonisti. Živa, vrlo dinamična plesna scena pratila je sve inovacije s glazbenog područja, a tako je bilo i u kazalištu. Pobuna protiv konvencija dovela je do novih dramskih i kazališnih ideja, osnivala su se nova kazališta, grupe i festivale. Najvažniji je takav projekt bio Teatar &TD u Zagrebu, koji se u svojoj prvoj fazi od 1963. do 1972. smatra jednim od najbitnijih događaja u novijoj povijesti hrvatskog kazališta. Bogata filmska produkcija, kako ona na području igranog i dokumentarnog filma tako i osobito crtanoga, dosegnut će u tome desetljeću svoje blistave trenutke. Uspjeh što su ga postizali autori Zagrebačke škole crtanog filma okrunjen je nagradom Oscar koju je 1962. osvojio film Dušana Vukotića Surogat. U književnosti toga desetljeća javio se niz velikih djela koja će obilježiti hrvatsku kulturu druge polovice stoljeća, primjerice Krležine Zastave, roman Kiklop Ranka Marinkovića, pjesničke zbirke Slavka Mihalića i Danijela Dragojevića te brojni kvalitetni književni časopisi. Na kulturnom planu sve je, dakle, bilo u uzletu, a to se prepoznaje i na području popularne kulture i kulture svakodnevice. Od kraja pedesetih javio se nov fenomen popularne kulture preuzet izvana, prije svega iz Italije, a to su festivali zabavne glazbe na kojima su se afirmirali mnogi autori i izvođači koji su stekli veliku popularnost. Na tim su festivalima gostovali poznati strani izvođači, a i poneki su hrvatski u inozemstvu stvorili uspješne karijere.

Na području tiskanih medija, uz dnevne novine, javljaju se brojni magazini, od onih koji na relevantan način prate politička, društvena, gospodarska i kulturna zbivanja do revija kojima je cilj bio zabaviti čitatelje. Naklade koje postižu dnevne novine, kao i one revijalne, dosegnut će osobito potkraj desetljeća visoke brojke i biti iznimno utjecajne u oblikovanju javnog mnijenja. Dakako, televizija postaje sve moćnijim medijem i služi, s jedne strane, afirmaciji, štoviše učvršćenju političkog sustava, ali su podjednako česte u to doba bile i zabavne emisije.

Radeći prije više godina na izložbi posvećenoj pedesetim godinama u Hrvatskoj, vjerovao sam stoga kako imam čvrstih argumenata da zaokružim svoju priču ako na sličan način obradim šezdesete kao iznimno važno vrijeme na svim područjima. To bi, dakle, bili početci iz kojih se definirao projekt poslije nazvan Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost. Dakako, tek u suradnji s Muzejom za umjetnost i obrt i timom stručnjaka koji su obradili segmente buduće izložbe, pa i monografije, ona je dobila svoj konačni obris. Tijekom gotovo četiri godine radili smo timski u najboljem smislu te riječi i mijenjali mnoge prvotne ideje koje su tek u kontekstu cjeline dobile svoje puno značenje.

Ono što čini vremenski okvir razdoblja viđenoga na izložbi i u monografiji Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost donekle je pretrpjelo korekcije. Smatrali smo da je 1958. godina, kada je održan Sedmi kongres SKJ, dobar početak razdoblja u kojem će se naslutiti sva bitna obilježja nadolazećeg desetljeća, pa smo zakoračili u kasne pedesete. Tu priču o šezdesetima u Hrvatskoj iz mnogo razloga završavamo događajima iz kasne jeseni 1971. godine, točnije 21. sjednicom Centralnog komiteta SKJ koja je održana 1.i 2. prosinca u Karađorđevu te onim što je neposredno slijedilo, a to je micanje političkog rukovodstva u Hrvatskoj te čišćenjem protagonista pokreta poznatog kao Hrvatsko proljeće na svim područjima, s brojnim sudskim procesima i zatvaranjima istaknutih pojedinaca. Konačno, Centralni komitet SKH na svojoj 28. sjednici od 8. svibnja 1972. donosi odluku da se iz Saveza komunista isključe glavni nositelji reformske struje unutar stranke, a to su bili dr. Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker i Marko Koprtla. Ovu struju, koju je u njezinoj inicijalnoj fazi sredinom šezdesetih godina Michele Lubrano, dopisnik glasila Socijalističke partije Italije »L’Avanti«, prepoznao kao avangardu u korpusu jugoslavenskih komunista, novo je rukovodstvo SKH osudilo zbog prodora nacionalizma u partijske redove. Ta vrlo raširena etiketa puna proizvoljnosti, kojom su komunistički aparatčici svih zemalja čistili svoje redove, imala je preciznu težinu. Šutnju, koja je zavladala u političkom sustavu Hrvatske. Godine 1958. počeo se smekšavati politički sustav uvođenjem važnih inovacija u svakom pogledu, a odlaskom Aleksandra Rankovića 1966. te su inovacije dobile na snazi, no sve je drastično prekinuto 1971., što se najžešće odrazilo upravo u Hrvatskoj.

Šezdesete godine bile su prekretničke u mnogim aspektima kada je riječ o identitetu današnje Hrvatske. Potkraj šezdesetih artikuliraju se ideje o većoj nacionalnoj i državnoj suverenosti, jača samosvijest o nacionalnoj/državnoj posebnosti i nacionalnim/državnim vrijednostima na svima područjima – od jezika s Deklaracijom o hrvatskom književnom jeziku (1967.) do gospodarstva s kvalitetnom industrijom i turizmom kao sve snažnijim gospodarskim čimbenikom, od visoke kulture s nizom velikih međunarodnih manifestacija do one popularne i, konačno, kulture svakidašnjice. Ako je prema svim standardima Hrvatska šezdesetih pripadala srednje razvijenim europskim zemljama, ti su se standardi prepoznavali ne samo u kontinuiranome gospodarskom rastu nego i u sazrijevanju kulture u svim njezinim oblicima. Svi ti pozitivni procesi završit će početkom sedamdesetih naglim rezom i trebat će vremena da se stvari stabiliziraju. Međutim, jedan od važnih događaja u Jugoslaviji sedamdesetih godina bilo je donošenje novog Ustava 1974., kojim su stvoreni svi preduvjeti za kasnije procese osamostaljenja federalnih jedinica.

Na globalnoj razini šezdesete su bile godine bunta, nade i pokušaja da se radikalno, barem na Zapadu, korigira postojeći svijet i prevrednuju njegove norme i dogme. Bilo je to vrijeme hippie pokreta, ali i ratova, kaosa i terora… No i liberalizacije, doba u kojem su artikulirane potpuno nove političke strategije, nove ideologije, novo ponašanje, novi svjetonazori. Izložba Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost zahvaća sve segmente, a to se predočava vrlo širokim krugom izložaka, od umjetničkih djela i filmova, tiskanih i elektroničkih medija, od avangardne glazbe s Muzičkoga biennala do one popularne s brojnih festivala, od popularnog automobila fiće pa sve do antibaby pilule koja je izmijenila kulturu ponašanja, otvorila vrata za nove međuljudske odnose i osjećaje. Iako nismo pripadali liberalnim demokracijama Zapada, jugoslavenski je treći put nedvojbeno bio važan.

Od kraja pedesetih do početka sedamdesetih hrvatska se umjetnost konstituirala kao vrijedan segment europskoga kasnog modernizma s nizom neoavangardnih pojava. Promatrajući s vremenske distancije to razdoblje i iznimno pluralističku umjetničku scenu, stječe se dojam o zaista velikom dobu u kojem se njegovala i poticala različitost poetika te međunarodna suradnja, pri čemu je hrvatska umjetnost i sama ulazila na međunarodnu scenu i bila ondje prepoznata kao kvalitetan sudionik. Glavni je cilj izložbe Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost prikazati Hrvatsku u tom za nju važnom razdoblju kako bi se moglo bolje razumjeti i ono što je slijedilo. U tom su razdoblju nicale i gasile se neke ideje koje će se aktualnima činiti ponekad i mnogo poslije, što samo ide u prilog pretpostavci da su šezdesete godine minulog stoljeća važan segment naše novije povijesti, segment koji treba upoznati da bi se bolje razumjela i sadašnjost.

Zvonko MAKOVIĆ


Predgovor

Veliki kulturološki projekt: Šezdesete u Hrvatskoj Mit i stvarnost

Muzej za umjetnost i obrt već je sedamdesetih godina prošlog stoljeća prvi na ovim prostorima inaugurirao postavljanje sinteznih izložaba i velikih kulturoloških projekata na tadašnju hrvatsku, pa može se slobodno reći, i jugoslavensku izložbenu scenu. Gotovo je svaka od tih kompleksnih izložaba koje je MUO ostvario od tada do danas ostavila snažan trag te postala nezaobilaznom referentnom točkom i odrednicom u (re)valorizaciji odnosnog razdoblja te određivanju postignuća u kulturi grada Zagreba i Hrvatske. Od izložbe Hrvatski narodni preporod osamdesetih godina prošlog stoljeća, preko izložaba Bidermajer u Hrvatskoj i Historicizam u Hrvatskoj 1990-ih te Secesija u Hrvatskoj na početku novog milenija, do najrecentnije Art déco, postavljene prije nekoliko godina, zatvoreno je razdoblje tematiziranja i predstavljanja kulturno-povijesnih i umjetničkih razdoblja daljnje nam prošlosti.

Svim tim projektima zajednička je bila njihova sveobuhvatnost, nastojanje da se u mozaičnoj slici – kako muzejskom prezentacijom tako i pratećom publikacijom – da što preciznija, a ujedno što preglednija slika određenog vremena, stilskog razdoblja ili kulturno-povijesnog fenomena, osvijetljena na pozadini društveno-povijesnih zbivanja i ključnih čimbenika u gospodarskom, kulturnom i umjetničkom životu kao bitnih odrednica u razumijevanju razmatranog razdoblja. Ciljanu obuhvatnost osiguravali su stručni i znanstveni uvidi iz perspektive različitih područja – od vizualnih umjetnosti do gospodarskih, društveno-političkih prilika – koji su, sa znatnim vremenskim odmakom, od nekoliko desetljeća ili stoljeća, pružali mogućnost objektivnijeg sagledavanja, vrednovanja, a često i revaloriziranja razdoblja, pojedinih događanja i njihovih protagonista. Stvarao se tako temelj ne samo za bolje i kvalificiranije razumijevanje naše kulturne povijesti i povijesti umjetnosti već i za svako njihovo buduće proučavanje. Nakon izložbe Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata (2010./2011.), nekako nam se sama po sebi nametnula ideja o sljedećoj izložbi koja bi predstavila novu, prijelomnu epohu u političkoj, društvenoj, gospodarskoj, ali i kulturnoj povijesti i umjetnosti u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Ideja o »revolucionarnim«, »zlatnim«, »burnim« i mnogim drugim atributima koji se pridijevaju šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kao tema našeg sljedećeg velikog projekta, sjajno je korespondirala sa željom prof. Zvonka Makovića da realizira izložbu posvećenu upravo tom razdoblju.

Iako se odgovor na pitanje o izložbi o šezdesetim godinama prošlog stoljeća čini naizgled samorazumljivim, ipak je potrebno još jednom naglasiti izdvojenost ovog desetljeća kao u mnogočemu prijelomnog razdoblja u našoj novijoj povijesti, desetljeća koje je razdjelnica između poslijeratnog svijeta konsolidacije, obnove, izgradnje, osvajanja prostora i širenja sloboda, rušenja mnogih, dotad neprijepornih društvenih konvencija i tabua te naglog širenja društva konzumerističkog obilja i potrošačke kulture, uspona popularnih oblika zabave i kontrakulturnih pokreta.

Burno desetljeće od 1960-ih, obilježeno usponom znanosti i tehnologije (kibernetizacija, ARPA-net kao prototip interneta, prvi let na Mjesec, antibaby pilula itd.), istodobno su umnogome odredila turbulentna događanja na političkoj i društvenoj sceni kao što su vrhunac hladnog rata, Kubanska kriza, ubojstvo J. F. Kennedyja, eskalacija rata u Vijetnamu, studentski bunt i pokreti koji su se »prelijevali« iz SAD-a u Europu, a reformističke i liberalističke težnje 1968. dobivaju tragičan epilog slomom Praškog proljeća i okupacijom Čehoslovačke.

Popuštanje partijskih stega nakon 1958. godine, a posebno nakon pada Aleksandra Rankovića, oslobađa u Hrvatskoj, pa i cijeloj Jugoslaviji, kreativnu energiju koja se očitovala na mnogim područjima – ekonomskom, društvenom, političkom, ali i na kulturnom i umjetničkom. Osjećaj veće slobode i optimizma koji se javio nakon dugih poratnih godina strogog poststaljinističkog režima (1948./1958.) kao posljedice postupnog otvaranja granica, začetaka turizma te otvaranja domaćeg tržišta mnogim dotad nezamislivim dobrima zapadnog svijeta stvaraju u Hrvatskoj specifičnu situaciju koja se vrlo brzo osjetila na najširem području kulture – od oblika lake, masovne zabave koju promoviraju masovni mediji, osobito TV, do avangardnih umjetničkih pokreta (Gorgona, Nove tendencije, informel, naiva) i glazbenih manifestacija (Muzički biennale) koje su Zagreb i Hrvatsku tih godina snažno ucrtali na mapu važnih kulturnih događanja. Isti osjećajni prostor bio je poticaj za otvaranje mnogih tema koje su do tada bile tabu, kao što je to bilo pitanje položaja hrvatskog jezika, a time, naravno, i pitanje položaja hrvatskog naroda u SFRJ, što je dovelo do Hrvatskog proljeća potkraj šezdesetih te konačno i do drakonskih mjera njegova slamanja 1971. i traumatske »hrvatske šutnje« u sljedećem razdoblju.

Specifična politička situacija tadanje Jugoslavije kao međuprostora između dvaju svjetova, unutarnje političko otapanje dotad krutih partijskih stega i osnivanje pokreta nesvrstanih stvaraju u tom desetljeću privid slobode, dotad gotovo nezamisliv na ovim područjima. Otvara se prostor za prodiranje liberalnijih političkih stajališta, odnosno liberalnijih interpretacija pozicije Partije. Usprkos tomu, partijska kontrola i dalje je bila sveobuhvatna i sveprisutna, opuštenija nego prethodnih godina, ali ipak čimbenik koji je određivao mjeru svih stvari, ocrtavao granice slobode i područja kretanja, pa tako i otvaranje granica za izvoz radne snage u Njemačku i, naravno, priljev tako važnih deviza u državnu blagajnu.

Burne promjene koje se tih godina događaju u svijetu prodiru i do Hrvatske zahvaljujući masovnim medijima. Radio, TV te osobito tabloidni tisak stvaraju nov pojam zvijezda – iz svijeta glazbe, filma, mode. Na potki glazbenih festivala poput Sanrema niču brojni festivali lakih nota, a pop i rock-zvijezde postaju ikone glazbenih izričaja i stilova koji se rađaju u Velikoj Britaniji i SAD-u te se nezaustavljivo šire vinilskim nosačima zvuka i emitiraju danonoćno na frekvenciji iznimno popularnog Radio Luxembourga.

Glazba tog vremena postaje univerzalni jezik kojim se premošćuju granice zemalja i kontinenata, medij komuniciranja snažnih poruka i ideja koje udaraju u sâme temelje društva, kako onog Zapada tako i Hrvatske. Naravno, u manjoj mjeri i nešto usporenije jer je ipak postojao partijski filtar. Ali jednom otvorena brana nije se mogla samo tako zatvoriti i kontrolirati.

Tradicionalni se društveni odnosi mijenjanju. Položaj žene, iako deklarativno riješen još 1945., tek se u ovim godinama počinje zaista mijenjati. Uvriježeni patrijarhalni odnosi u obitelji, a posebno roditelja i djece, postaju sporni i upitni i predmet su bunta mladih generacija. Stvara se dotad gotovo nepoznat pojam generacijskog jaza i nastaje nova tinejdžerska supkultura koja negira cjelokupno naslijeđe odnosa prkoseći obrascima uvriježenog društveno »prihvatljivog« izgleda (duga kosa, brada, traperice) i ponašanja, što ubrzo počinje utjecati i na mainstream pravce društvenog kretanja, kako onog službenog, partijski sankcioniranog, tako i onog koje si je u to vrijeme ostvarilo određeni prostor izvan političke izravne paske.

Konzumerizam je praktički inauguriran kao legitiman još 1958. na Opatijskom festivalu šlagerom Moja mala djevojčica u izvedbi Ive Robića i Zdenke Vučković te refrenom »tata, kupi mi auto…« te je sjajno najavio novu potrošačku svakodnevicu u okolnostima iskazanog prosperiteta, gospodarskog rasta i životnog standarda u odnosu na početak i kraj desetljeća.

Ono što je bilo gotovo nezamislivo za prosječno kućanstvo na početku desetljeća – televizor, perilica rublja, hladnjak, električni ili plinski štednjak… – postalo je potkraj desetljeća uobičajena oprema gotovo svakoga gradskog, a dobrim dijelom i ruralnog kućanstva. Automobil iz spomenutog šlagera u obliku mitskog fiće postao je dostupan velikom broju građana, a počinju se graditi i vikendice na moru. Političkim rješenjem pitanja statusa Trsta ubrzo je otvorena još jedna linija dotoka robe, ali i ideja, koje su prodirale duboko u tadašnju socijalističku stvarnost, a čiji se utjecaj osjećao mnogo dalje od obližnjih zemalja Hrvatske i Slovenije, sve do južne Srbije i Makedonije.

Mit o šezdesetim godinama prošlog stoljeća u Hrvatskoj drugačije je strukture i obilježja od onoga u zapadnim zemljama, ali svakako je još jak i prisutan. Naravno da su viđenja, interpretacije mita, pa tako i razdoblja, različite i počesto suprotstavljene. Za neke je to zlatno doba Jugoslavije, za druge samo razdoblje boljeg maskiranja onog manje lijepog i nelijepog naličja istog režima. Činjenica jest da su se tih godina otvorila mnoga pitanja (odnos između nacija u SFRJ, centralistička politika i ekonomski odnosi itd.), na koja ni tada, a ni poslije tijekom sljedećih dvaju desetljeća postojanja SFRJ, nisu dani valjani i vjerodostojni odgovori, što je u konačnici i dovelo do kataklizmičkog raspada tadašnje državne tvorevine.

Naravno da istina nije ni u jednoj od tih krajnosti. Bolje razumijevanje toga ključnog razdoblja i njegovo predstavljane današnjim generacijama ono je što si je Muzej za umjetnost i obrt sa stručnim timom na čelu s prof. Zvonkom Makovićem stavio u zadatak. Naravno, svjesni smo da ni ova izložba i prateća monografija neće odgovoriti na sva pitanja, no vjerujemo da će ovaj veliki kulturološki projekt bitno unaprijediti opće razumijevanje razdoblja naše novije povijesti, bez uljepšavanja, ali i bez negiranja dosega desetljeća šezdesetih.

Miroslav GAŠPAROVIĆ, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt


TEMATSKE CJELINE IZLOŽBE

Ideja progresa – „bolja budućnost“

Izložbe Porodica i domaćinstvo

Enformel

Preko granice: gastarbajteri i Trst

Zagrebačka škola crtanog filma

Potrošačka revolucija i industrija – Tata kupi mi auto

Spomenička plastika

Gorgona

Naiva

Novi grad

Nove tendencije

Eksperimentalna kinematografija

Ambalaža i reklamna grafika

Slobodno vrijeme – vikendica

Djetinjstvo – pioniri maleni – Mendo i Slavica

Teatar ITD

Studentsko eksperimentalno kazalište

Muzički biennale Zagreb

Granice slobode – Cenzura u filmu


Opis tematskih cjelina izložbe

DRUŠTVENO–POLITIČKI KONTEKST – ANTE BATOVIĆ
KULTURA SVAKODNEVICE – IGOR DUDA
LIKOVNE UMJETNOSTI – ZVONKO MAKOVIĆ
GRAFIČKI DIZAJN – LOVORKA MAGAŠ BILANDŽIĆ
INDUSTRIJSKI DIZAJN – KORALJKA VLAJO
KERAMIKA – MARINA BAGARIĆ
ARHITEKTURA – MAROJE MRDULJAŠ
KNJIŽEVNOST – KREŠIMIR NEMEC
KAZALIŠTE – ANA LEDERER
FILM – TOMISLAV ŠAKIĆ
FOTOGRAFIJA- DUNJA NEKIĆ
PLES – MAJA ĐURINOVIĆ
MUZIČKI BIENNALE ZAGREB – SEADETA MIDŽIĆ
POP, ROCK I JAZZ GLAZBA – HRVOJE HORVAT
MODA – KATARINA NINA SIMONČIČ
MODNA FOTOGRAFIJA – MARIJA TONKOVIĆ
HRVATSKE NOVINE – INOSLAV BEŠKER
RADIOTELEVIZIJA ZAGREB – NADA ZGRABLJIĆ ROTAR


IMPRESUM IZLOŽBE

Muzej za umjetnost i obrt, Šezdesete u Hrvatskoj-mit i stvarnost,travnja – 30. rujna 2018.

Ravnatelj: Miroslav Gašparović
Autor koncepta izložbe: Zvonko Maković
Kustosi izložbe: Miroslav Gašparović, Zvonko Maković
Voditeljica projekta: Vesna Ledić
Kustosica za izložbe MUO: Adriana Prlić
Vizualni identitet i postav izložbe: Numen for use (Nikola Radeljković), Oaza (Ivana Borovnjak, Maša Poljanec); suradnici: Tvrtko Bojić i Karla Paliska
Izbor građe: Ante Batović, Igor Duda, Zvonko Maković, Lovorka Magaš Bilandžić, Koraljka Vlajo, Marina Bagarić, Maroje Mrduljaš, Krešimir Nemec, Ana Lederer, Tomislav Šakić, Dunja Nekić, Maja Đurinović, Seadeta Midžić, Hrvoje Horvat, Katarina Nina Simončič, Marija Tonković, Inoslav Bešker, Nada Zgrabljić Rotar
Obrada građe: Marta Kuliš Aralica, Antonia Došen, Snježana Jelovac, Marija Jurkić, Vesna Ledić, Petra Milovac, Maja Grims Nonveiller, Adriana Prlić
Urednica vremenske crte-Kratki rezovi 1958.-1971.: Jasmina Fučkan
Urednice tekstova na izložbi: Malina Zuccon Martić, Iva Novak, Maja Grims Nonveiller
Lektura i korektura tekstova na izložbi: Antonia Došen
Prijevod tekstova na engleski na izložbi: Zana Šaškin, Albion d.o.o.
Lektura engleskih tekstova: Sarah Ann Rengel, Dunja Nekić
Obrada fotografija za izložbu: Marija Matijašec, Maša Zoretić
Tehnički postav izložbe
Voditeljica tehničke službe: Katarina Bence
Tehnički tim MUO: Robert Brdarić, Zoran Ćulibrk, Branko Dujić, Dražen Kordej, Luka Kovačević, Ivo Lovrić, Marijan Muhić, Ljerko Rihter, Davorin Valdec
Voditeljica Odjela restauratorskih radionica: Maja Velicogna Novoselec
Restauratori: Robert Brdarić, Goran Budija, Iva Čukman, Antonina Srša, Ksenija Pintar, Jasminka Podgorski
Voditeljica Odjela marketinga i odnosa s javnošću: Vesna Jurić Bulatović
Odnosi s javnošću: Andrea Gerenčer
Suradnice u Odjelu marketinga i odnosa s javnošću: Vesna Validžić, Marina Lukić, Marija Jurkić
Voditeljica Pedagoškog odjela: Malina Zuccon Martić
Pedagoški program: Iva Novak, Marta Kuliš Aralica
Voditelj Informatičke službe: Zoran Svrtan
Administracija: Lada Bikić, Štefica Crnić, Snježana Jelovac
Izbor građe iz fundusa MUO: Jasmina Fučkan, Sandra Kandučar, Andrea Klobučar, Arijana Koprčina, Vanja Brdar Mustapić, Vesna Lovrić Plantić
Suradnica u prikupljanju građe za modu: Dženisa Pecotić
Autori aksonometrija: Irena Bakić, Sonja Halapir, Maroje Mrduljaš, Mira Stanić, Boris Vidaković
Izbor audio-vizualnog materijala: Ivana Borovnjak, Vesna Ledić, Zvonko Maković, Nikola Radeljković
Montaža audio-vizualnog materijala: Natko Stipaničev
Izbor iz filmova: Tomislav Šakić
Montaža iz izbora filmova: Filip Zadro
Redateljica snimljenih razgovora: Gordana Brzović
Snimatelj razgovora: Miran Krčadinac
Glavni ravnatelj HRT-a: Kazimir Bačić
Ravnatelj programa HRT-a: Renato Kunić
Glasnogovornik i rukovoditelj RJ Komunikacije HRT-a: Igor Ćutuk
Koordinator suradnje HRT-a i MUO: Krešimir Čokolić
Rukovoditeljica Odjela audio-vizualnog gradiva HRT-a: Jasmina Tunjić
Voditeljica projekata u arhivistici HRT-a: Deša Jović
Rukovoditelj Odjela notno, foto i multimedijalne građe HRT-a: Mario Koić
Stručna suradnica pri odabiru fotografija HRT-a: Lana Bubenik
Stručni suradnik za digitalizaciju arhivskog materijala: Daniel Boroša
Suradnica za odabir haljina iz arhive HRT-a: Vesna Šipušić Buljan

[izvor informacije Muzej za umjetnost i obrt]

Izložba 'Šezdesete u Hrvatskoj – Mit i stvarnost' u Muzeju za umjetnost i obrt, >http://film-mag.net/wp/?p=35648. Foto MUO i RJ

Objavljuje F.I.L.M.25. travnja 2018