FILM: FANTOMSKA NIT, drama [osvrt Ada Jukić]

Phantom Thread (2017.)
Redatelj: Paul Thomas Anderson

O filmu sam čula oduševljenu kritiku i složila bih se sa svim pohvalama u području namjere, ali ne svih ostvarenja filma. Neke vrijednosti su neosporne. Gluma, glazba, fotografija, na primjer. Režija, P.T. Anderson autorski je beskompromisan prema filmskom materijalu koji kroji, kao i njegov lik, engleski modni dizajner za aristokratsku i novčarsku elitu pedesetih godina prošloga stoljeća.

Glazba, naravno, uz original J. Greenwooda, tu su Berlioz, Fantastična simfonija, Brahms, Debussy, među ostalim, te osobito Schubert, njegov famozni Trio Op. 100 (Allegro, prije Andantea s fantomom Barryja Lyndona, za one kojima je to najbolji Kubrickov film :).

Fotografija, umjetnička filmska fotografija, s finim konturama vremena i prostora, ‘psiholoških interijera’ i idealizirane prirode (scene branja gljiva kao prenesene iz bajke).

Fantomska nit ; Ustupio Editus

Gluma, osobito. Daniel Day-Lewis kao Reynolds Woodcock doista je postigao hipnotičku interpretaciju osobenjaka, u jednoj od antologijskih uloga koje će analizirati na kolegijima glume. On nije samo postao taj zahtjevni čovjek (najzahtjevniji čovjek na svijetu, povjerit će nam njegova partnerica), već jest takav, potpuno posvećen svom unutrašnjem svijetu i svom cilju, svojim kreacijama, bila to izrada odjeće ili gluma. Nedavno sam ga ponovo gledala u ‘Doba nevinosti’ (The Age of Innocence, 1993) i ta uloga u Scorseseovom filmu fantastično se povezuje s ovom ulogom, u rasponu dvadeset pet godina. Dojmljiva je i Vicky Krieps, kao Alma, žena koja ga želi promijeniti i osvojiti i Lesley Manville (vidi je u filmovima Mikea Leigha) kao njegova sestra i suradnica, ključni uvjet svijeta u kojem funkcionira.

Ali baš zato što uđemo u svijet tog ekscentrika i razumijemo zašto je (mora biti) takav, postajemo svjesni da drugi poticaji predstavljaju rizik tom osjetljivom sustavu. Njegove partnerice su s njim ne zato što je lijep (lijep je glavnoj junakinji, ali Alma zapravo vidi ono što on predstavlja, a ne kako izgleda), zbog njegova ‘trade’-a (zanat, posao, životni poziv, u smjeloj derivaciji ‘smisao života’).

Internalizirajući njegov determinizam koji ga odmiče od konvencija, pa čak i nekih obilježja ‘ljudskosti’, plašimo se intervencija u postojeće stanje, očekujemo posljedice koje bi promjene mogle učiniti tom krhkom stvaralačkom okviru. Ostvarenje osobne sreće za artističke usamljenike ostvaruje se u principu (i većini umjetničkih interpretacija) po cijenu gubitka stvaralačkog napona, a to ne želimo ovom čovjeku koji živi za svoje personificirane haljine.

Stoga nemam razumijevanja za nastojanja Andersenove junakinje da čovjeka ‘s darom’ privede sebi, to jest, privede sebi samoj, da od njega učini ‘normalnog ljubavnika’ i privoli ga na banalne izraze svoje privrženosti, primjerice ‘večeru iznenadjenja’ ili drugi ‘must have’ ritual kojim današnje prijateljice zadivljuju jedna drugu na netu. To što je ona ‘žrtva’ Woodcockove hladnoće i stvaralačke introvertiranosti, ne daje joj pravo da ga izvuče iz tog konteksta i pokaže kako ‘treba živjeti’.

Današnje emancipirane gledateljice zamjerit će Woodcocku (zamijeti igru riječi spojenih u njegovom imenu :)) njegov odnos prema ‘svojim’ ženama (još više bi to mogle zamjeriti Picassu, ali on kao ‘neprimijenjeni umjetnik’ muzejske vrijednosti i milijunskim cijenama djela možda bi dobio više razumijevanja :)). Naravno, nisu svi ljudi koji stvaraju ugodni ljudi, ali više je neugodnih ljudi koji nisu sposobni stvarati. Kreativci kao rijetkost imaju pravo na svoju autonomiju, trebamo ih pustiti na miru, a ne otežavati im život svojim (i dobronamjernim) očekivanjima.

Woodcockove partnerice su objekti. One su lutke, modeli za njegove haljine kao jedinstvena djela (da su umjetnička, pomogne mu shvatiti Alma, u jednoj od rijetkih vlastitih ‘kreacija’). Ali one su i postale njegove partnerice zbog spremnosti da budu objekti, one su pasivne po defaultu i dok se tako ponašaju, on se prema njima odnosi autokratski, ali kao gentleman. Ali ako te lutke (zbog dosade ili, kao u slučaju protagonistice, ljubavi, žudnje za ostvarenjem bliske, zapravo, konvencionalne veze) stave u pitanje njegovu rutinu, pitamo se kako će to utjecati na njegovo djelo. U sceni doručka utroje (Woodcock, njegova sestra i njegova ljubavnica), u tišini u kojoj se Dizajner koncentrira za novi radni dan, možemo li biti na strani zapostavljene ljepotice koja šuškanjem ili kuckanjem želi privući njegovu pažnju?

Redatelj, a ujedno scenarist, a to ujedno (directed by & written by) faktor je rizika za redatelje koji se ne zovu Chaplin ili Wells (šalim se, nisu samo oni, ali nema ih puno više :). Sam Anderson uspio je u toj ‘double indemnity’, ali njegove ‘Cigarete i kava’ (1993., iz iste godine kao Scorseseovo ‘Doba nevinosti’!) poslužene su u kratkom filmu, a kraće anegdote lakše je samom autoru obličiti od složene priče dulje od dva sata. I nije samo problem u duljini. Da je ostvario vlastite naznake u filmu, mogao je postići više, a to je problem oportunitetnog gubitka.

U jednoj sceni Woodcockova sestra, vrlo složen lik, koja inače podnosi  ekscentrične potrebe svog uspješnog brata, zaprijeti mu posljedicama svojeg odlaska ili napuštanja, nešto kao da ga može uništiti… To izaziva tračak dvojbe o njegovoj stvaralačkoj egzstenciji. Ovisi li uvaženi kreator samo o njenoj poslovnoj podrški ili je sestra njegov ‘fantomski suradnik’, bitna i za same njegove kreacije? Ništa u nastavku filma ne nastavlja ovu scenarističku nit.

Ili, naznaka promjene mode, gubljenje pozicije u modnim krugovima, što je pogubna izvjesnost za modne dizajnere. U jednoj sceni saznamo da je očekivana narudžba za neku prestižnu prigodu povjerena drugom dizajneru. Woodcock je zatečen. Očekujemo priču o razvoju događaja, o poslovnom padu ili usponu inovativnim rješenjem, a scenaristička opcija bila je na dohvatu ruke. U trenutku krize mogla je njegova partnerica, koja je inače uključena u projekte modne kuće kao dio krojačkog tima ili kuharica, a koja ima drugačiji ukus (nema ukusa, misli Woodcock) i zalaže se za ‘drugačije’, u trenutku u kojem dođu u pitanje ustaljene vrijednosti, mogla je naći priliku, pokazati potencijale ‘drugačijeg’ i potvrditi se u očima svog idola. Gubitak sigurnosti i postojanje alternative mogao bi protresti neprikosnovenog majstora i izložiti ga njenom jačem utjecaju. To se, medjutim, ne događa. Učinkovita se pokazuje samo njena upornost, a ne darovitost kojom bi stekla uvjete za ‘partnerski status’. Naznačen problem o promjeni mode ne razvija se ni rješava, već nestaje fantomski problem…

Reći ćete, pa to su sve primjedbe na scenarij. Ali tko kaže da ne trebaju primjedbe, ako bi dovele do scenarija za bolji film? Samo dobar film može se poboljšati.

Ada Jukić, Zagreb, 29.03.2018.

Detalji o filmu:

Fantomska nit (2017.)
Redatelj: Paul Thomas Anderson
Glume: Daniel Day-Lewis, Vicky Krieps, Lesley Manville, Brian Gleeson, Sue Clark, Joan Brown, Harriet Leitch…
Annapurna Pictures, Focus Features, Ghoulardi Film Company, 2017.
Trajanje: 130 min.
Format: 1.85 : 1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital

Fantomska nit – Movie Site
Phantom Thread – IMDb

Film je pogledan u Kinu Europa