Volim domaće igrane filmove o situiranoj srednjoj klasi. Kad vidim nekog poduzetnika koji plače zbog ljubavi ili činovnika koji pati zbog nerazumijevanja okoline, zaboravim na nezaposlene na zavodu za zapošljavanje i ovršene u postupku ovrhe i dužnike koji vraćaju kredite do mirovine i umirovljenike koji od mirovine ne mogu živjeti, sve te teške stvari o kojima ljudi ne žele ni misliti, a kamo li ih gledati u filmovima. Fino iznijansirani kao u freudovskoj ambulanti poslužuju se domaći psihološki slučajevi u emocionalnoj pjeni ‘Cappuccina’ i sličnih filmskih napitaka.

To da ljudi ne žele gledati filmove o svojim problemima, to jest, osobito svojim problemima, pokazuju najgledanije emisije i serije. U zemlji tristotisuća nezaposlenih (možda ih je sad manje, kad su iselili :)) nema emisije o nezaposlenim ni na javnoj televiziji! Ljudima treba zabave, kvizova, talenata, kućanica, utakmica… Koga zanima kako ljudi žive? Uostalom, ima i ljudi koji ‘dobro žive’, a nije im lako. Zar o njima ne treba snimati filmove? Trebaju li biti žrtve neke nove diskriminacije? I oni imaju pravo puniti kinodvorane! Uostalom, nije tako samo kod nas! Svugdje su tražene romantične komedije, a i kad nisu komične, moraju biti romantične.

Comic Sans ; Ustupila Kinorama

Filmovi koji ulaze u romantičnokomičnu dimenziju ljudske psihe pokazuju kako nikome nije lako. To zapravo, može olakšati život onima kojima nije lako, a ne znaju da ni drugima nije. Kad se prikaže kakvi problemi mogu mučiti ljude koji imaju posao i stan u Dežmanovom prolazu (makar i unajmljen) i kad se vidi kako ih muči problem izbora životne partnerice u nadolazećoj krizi srednjih godina, do te mjere, da je naočitom modernom grafičkom dizajneru glazbena utjeha i ujedno leitmotiv filma šlager prošle generacije uz koji se razbijaju čaše, a ne neki broj aktualne top liste, onda možemo shvatiti kako je ljudska duša osjetljiva na čežnju više nego minus na tekućem.

U ovom filmu, koji je dobio naslov po nazivu fonta (to jest oblika slova u printu ili tisku i ima veze sa stripom), u tom filmu zgodni i traženi grafički dizajner (Janko Popović Volarić), sin rastavljenih roditelja (Zlatko Burić i Alma Prica), ne želeći završiti sam i bezbračan kao njegov otac (koji se, zapravo, odlično snalazi u bohemskoj slikarskoj samoći), nastoji se skrasiti s bivšom djevojkom (Nataša Janjić) koja nije bila zadovoljna njegovim dotadašnjim izljevima ljubavi (ne sjećam se da li je nedovoljno puta rekao da je voli ili joj nije dao cvijeće za Dan žena, a možda joj nije bio ni vjeran, neću otkriti, da bude napeto), pa je (možda) našla drugoga. Baš kad je postao siguran da mu treba trajna veza, glavni junak nailazi na komplikacije!

Da stvar ne bude samo sentimentalne prirode, pojavi se i problem na poslu, nešto u komunikaciji s naručiteljem (iz neposrednog inozemstva, to jest Slovenije). U marketinški posao uključen je i srpski partner, pa se time širi mogućnost plasmana na regionalno filmsko tržište. A onda se (odnosno, već na početku) pojavi i motiv smrti i nasljedstva na otoku, pa redatelj ponovo (vidi Vis-a-Vis) uputi filmsku ekipu na Vis i upozna nas s proširenim krugom otočkog turističkog potencijala i samim turistima.

U originalnom domaćem scenariju nađe se, dakle, sprovod i par vjenčanja, a to je, svi će se složiti, upola manje od ‘Četiri vjenčanja i (jednog) sprovoda’ (bar što se vjenčanja tiče). U tom dramatičnom okviru razvijaju se uzbudljivi prizori kao što su opijanje, razbijanje, drogiranje i seksanje (na četiri lokacije i četiri sudionice na jednog glavnog junaka). Ti specifični, otočni proizvodi scenarija bez klišeja i uvoznih komponenata dobivaju pojačavanja u formi anegdota i bizarnosti raspoređenih kao šlag po torti filma. Srednji prst na umoru, krvava košulja koju protagonist ne skida ni na spavanju, bacanje mobitela u more na pustom otoku… Sve što suvremena domaća publika može poželjeti u kinu.

Glumci su dali sve od sebe da prezentiraju ovu slojevitu i valovitu priču. Janko Popović Volarić nije se morao razgolititi kao u ‘Goranu’, ali   mora uvjerljivo razbijati namještaj i nositi zavoj na razbijenom nosu (čim ga je skinuo, mogao je šmrkati), a napose padati u trans pod neponovljivim refrenom Miše Kovača. Nataša Janjić mora biti poželjna i nedostižna, Alma Prica brižna i nježna, najopuštenije se osjećao Zlatko Burić u ulozi cool starca koji tolerira ponašanje neurotičnog sina, a sam koristi prigodne životne i otočne prilike, uključivo i intimne kontakte s turisticama. Pa tko računa ili ne računa s ovogodišnjim odlaskom na more, neka se uputi u kino.

Talentirani mladi redatelj profitirao bi proširenjem kruga suradnika, osobito u području scenarija. Četvrti igrani film Nevija Marasovića u odnosu na njegov prethodni film čini se kao korak postrance, a i ‘Goran’ bi bio uvjerljiviji uz manje pretjerivanja i krajnosti.

Još jedan detalj vezan uz ‘Comic Sans’. Novinarska projekcija na kojoj je predstavljen bila je simpatično koncipirana. U krugu Kaptol Boutique Cinema priređena je izložba rekvizita korištenih u filmu te omogućen razgovor s filmskom ekipom u ugodnom terminu kasne matineje.

Ada Jukić, Zagreb, 12.03.2018.

Više o filmu:

Comic Sans
Comic Sans (2018.)
Kinorama, 2018.
Trajanje: 103 min.
Format: 2.35 : 1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Nevio Marasović
Glume: Janko Popović Volarić, Zlatko Burić, Nataša Janjić, Alma Prica

Comic Sans – Movie Site
Comic Sans – IMDb

Film je pogledan u Cinestar Kaptol Boutique Cinema