Zašto je redatelj dokumentarca trebao spasiti kravu?
Gruzijski film ‘Grad sunca’ dobio je na ovogodišnjem ZAGREBDOX-u posebno priznanje, koje je zaslužio ostvarenjem posebne atmosfere, priče i poruke. I mene se posebno dojmio, ali u njemu sam zapazila i jednu problematičnu scenu koja potiče pitanja o odnosu stvarnosti i onih koji je interpretiraju (ne samo dokumentiraju!) dokumentarnim filmom.
Grad sunca ; Ustupio ZagrebDox
Grad bez sredstava za život
Film predstavlja prorijeđene stanovnike rudarskog naselja koje je ‘prestalo raditi’ i funkcionira rubnim kapacitetima, rudari još ulaze u okna, još funkcionira javna rasvjeta, održava se amaterska kazališna i glazbena scena, pa čak je na raspolaganju i gradski bazen, ali sve pokazuje znakove dotrajalosti, zapuštenosti i propadanja.
Pratimo ljude koji se snalaze u postsocijalističkoj izdržljivosti oskudice, u začuđujućem prirodnom i urbanom prostoru monumentalnih arhitektonskih ostataka, devastirane javne zgrade i stambene višekatnice, ostaci industrijskih postrojenja koji se mučno demontiraju i recikliraju, iznenađujuće je kako još uvijek funkcionira rudarska žičara, potrebno je ravnodušnosti koliko hrabrosti za njeno korištenje. Za razliku od tipične gradske brzine i gustoće, u ovom gradu ima više prostora nego stanovnika, a asfaltiranom cestom egzibicira jedan automobil.
Kadar animal
Fragmenti ljudskih života povezuju se u donekle nedorečen mozaik gradskog života. A onda se u tu ljudsku priču, bez uvoda ili obrazloženja, kao neko trenutno nadahnuće, uključe životinje. Krave. Prvo ih vidimo kako pasu u dubokom srednjem planu. A onda drama, u nekoj napuštenoj zgradi krave su zbijene oko rupe u koju je upala jedna od njih, vidimo joj glavu kako viri iz rupe. Okupljene krave svjedoče njenim mukama. Onda odu, kao da odustaju, ne razabiremo da li ih je netko usmjerio, u kadru nema ljudi.
Ali znamo da je tamo filmska ekipa! Ja kao gledatelj znam da su oni tamo! Znam da je bar kamera tamo i da snima i to vrijeme dok se snima ta životinja dok riče, već je to dovoljno teško, to odlaganje da joj pomognu. Najgore bi bilo da su izrežirali tu scenu, da dobiju ’empatijske bodove’, pa je ostavili ‘otvorenu’. Sigurno su je izvukli odande, ali što ako su mislili da se kao oni koji ‘snimaju stvarnost’ ne trebaju u nju miješati?
Ako su htjeli ostati ‘neutralni’ i ne intervenirati, nije ljudski. A ako su nešto učinili, a mislili da ne treba (bar ishod) prikazati gledateljima, nije ‘filmski’. Gledatelji uhvaćeni u empatijske škare, do kraja filma očekuju kako će se kriza riješiti i nisu zaslužili ostati bez odgovora. Ja ne samo da hoću da ovi dokumentaristi pomognu toj životinji, već očekujem da to vidim. Neću da smetnu s uma prizor kojim su me emocionalno angažirali.
Osjetljivo je igrati se potresnim motivima. I u ‘filmskom smislu’. Ono što se iskoristi u podizanju napetosti, treba razriješiti. Ono što se prikaže treba imati vezu s onim što je bilo prikazano ili će do kraja biti povezano u cjelinul, čak i nepostojanje cjeline treba biti dosljedno.
Mladunci i komercijalni dokumentarci
Ako je sudbina te krave u ovom filmu trebala biti metafora ljudske sudbine, ona je nadilazi. Od priče o teškoj ali podnošljivoj egzistenciji ljudi, razvila se drama preživljavanja, s onom ubojitom empatijom koja se rasplamsava u satelitskim komercijalnim dokumentarcima kad prikazuju životinju u smrtnoj opasnosti, zebra u raljama ostarjelog lava, u onoj vrsti spore smrti koja se ne može skratiti drugim kadrom. Jedna od nepodnošljivih ljudskih principa u odnosu na divlje životinje koje prati filmska ekipa je da im ne smiju pomoći, da se ne upliću u zakone prirode. Snimatelji ne smiju spasiti lavlje mladunče jer će ono poslije pojesti zebru. Mogu li doista pustiti mladunče da umre od gladi ili ne smiju priznati da su ga nahranili?
Gradnja Grada sunca
Zašto je scena s kravama uopće u ovom filmu? Ona nije ni u kojem pogledu vezana za priču o tim ljudima i tom gradu, krave zapravo ne pripadaju tom kontekstu, ne znamo ni čije su. Njihova pojava nije determinizam prikaza stvarnosti, već filmska odluka. Ako je ekipa slučajno naišla na tu kravu u rupi, pa su to snimili, zašto su to uključili u film? Da podbodu empatiju? Ali empatija prema životinji može umanjiti empatiju prema ljudima jer ti ljudi nekako žive, druže se, nešto rade, povremeno se napiju, pa im je lakše, a ovoj životinji je gore, ona ne može sebi pomoći. Možda su računali s asocijacijama na ljude, evo, to je rupa nastala ljudskim djelovanjem, takvo je stanje stvari tu gdje ljudi žive, mogao je pasti i čovjek unutra. Ali, ako su gledatelje već ‘uvukli u tu rupu’, ne bi ih trebali u njoj ostaviti (ni u figurativnom smislu).
S jedne strane, taj prizor upitan je u pogledu odnosa snimatelja prema stvarnosti koju snima, a s druge odnosa unutar strukture filma u kojoj je prizor integriran ili suvišan. Stoga je redatelj odgovoran i za krave u ovom filmu. ‘Grad sunca’ zaslužuje posebno priznanje. Poseban je svaki film koji čak i kadrom koji nije trebao biti u njemu, potiče na razmišljanje.
Opisna pitanja
Da li dokumentaristi misle da trebaju ‘nešto učiniti’ pitanje je one objektivnosti koje zapravo nema kad se približimo objektu. Ako i ima izlike za pasivnost, nema mogućnosti za nju. Kad gledamo svijet, već ga mijenjamo. Osobito kad ga snimamo. Ili pišemo o onome kako su ga drugi snimili.
Ada Jukić
Zagreb, 04.03.2018.
Više o filmu:
Grad sunca
Mzis Qalaqi / City of the Sun (2017.)
Office of Film Architecture / OFA, 2017. / 2018, ZagrebDox
Trajanje: 104 min.
Format: 2.35 : 1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Rati Oneli
Sudjeluju: Archil Khvedelidze, Zurab Gelashvili, Mariam Pkhaladze, Irina Pkhaladze
