Jedan od najboljih, zapravo, jedan od dva filma koji su ove godine na mene ostavili najjači dojam (uz spektakularno ‘Putovanje vremenom: Put života’ Terrencea Malicka (LINK!). Ali dok Malickov film ima za predmet ‘sva čuda svijeta’, cijelu prirodu, ovaj je film o ljudskoj prirodi samoj. Iako su likovi i radnja smješteni u točno određen prostor i vrijeme (nordijske suvremene civilizacije), ‘Kvadrat’ govori o univerzalnim pitanjima, o ljudskosti i razlikama među ljudima, o razumijevanju i odgovornosti te zastrašujućim mogućnostima razvoja opasnosti iz naoko bezazlenih okolnosti. Iako se odvija u sofisticiranom kontekstu umjetničke institucije, film se ne zatvara u usko estetsko područje, već ulazi u društveno relevantna pitanja i pojave.

O visokim temama ne govori se teoretski i ‘katedarski’, već živom napetom pričom u kojoj pratimo protagonista koji sve dublje gubi osjećaj sigurnosti, dok mi gubimo osjećaj za vrijeme. Kad sve više filmova duljinom nastoji postići veličinu (kako to da se u području filma ne primjenjuju ‘marketinške mjere’, dakle, manje minuta projekcije za istu cijenu?), malo je filmova koji ‘zaslužuju’ vrijeme koje im je na raspolaganju. Međutim, ‘Kvadrat’ ispunjava svojih gotovo stopedeset minuta koje su me u početku zabrinjavale 🙂 , i pored autorskih i festivalskih referenci (dobitnik Cannesa). Zapravo, ostalo je još toliko mogućih smjerova radnje i likova koji bi mogli voditi do ‘prirodnog’ nastavka filma, za razliku od nastavaka koji se smišljaju kako bi iskoristili popularnost prethodnika.

http://zff.hr/wp-content/uploads/2017/12/jhg.jpg
Kvadrat ; Ustupio ZFF

Film počinje rušenjem konjaničkog spomenika! pred historicističkom zgradom muzeja, postavljanjem kvadratne instalacije na pločniku i pripremom kustosa Christiana (Claes Ban) za intervju američkoj novinarki (Elisabeth Moss, iz cijenjene ‘Mad Men’ TV serije). Opuštena poza protagonista na radnom mjestu (leži na kožnom trosjedu, s čarapama istaknute boje, kao upadljiva kravata) ukazuje na to da se radi o sredini koja ne podliježe konzervativnim konvencijama. Muzejski prostor čini ugodan radni ambijent bez hijerarhijske rigidnosti, a kolegijalni odnosi potvrđuju se i nakon isteka radnog vremena (u promijenjenim okolnostima, međutim, aktiviraju se, obzirne ali neumoljive, hijerarhijske ingerencije).

U interviewu neuobičajene strukture i trajanja razvijaju se prvi nagovještaji napetosti u komunikaciji. Napetost raste u sceni Christianova dolaska na posao u kojoj protagonist doživljava test čovječnosti. Pratimo njegove reakcije na neočekivani ishod svog angažmana, u gradaciji od početne euforije do rasta embrija užasa, kao u Hitchockovom ‘Sjeveru sjeverozapadu’ ili ‘Obučenoj da ubije’ Briana De Palme (ovi klasični žanrovski filmski podsjetnici ne znače da ‘Kvadrat’ uzima nešto njihovog sadržaja, već postiže njihovu atmosferu). Atmosferu napetosti, opasnosti, straha.

Otkud pojam straha u kontekstu najuljuđenije društvene strukture i visoke tehnologije, u zemlji najviših standarda tolerancije, u dobro pozicioniranom, čak institucijskom umjetničkom kontekstu! Kako se pripadnik kulturne elite, kustos Muzeja suvremene umjetnosti (smještenog u Kraljevskoj palači, a ne posebno dizajniranoj betonskoj konstrukciji koja odgovara laičkoj percepciji ‘suvremenog’), visok i vitak, elokventan, elegantan, šarmantan, samouvjeren (ipak uvježbava spontanost nastupa pred ogledalom), može postupno, gotovo neprimjetno, naći u divljoj opasnosti? Potvrđuje se nelagodan osjećaj da instrumenti civilizacije ne mogu zaštititi čovjeka od atavističkog straha. U jednom od antologijskih kadrova kamera prikazuje iscrpljenog muškarca u dizajnerski uređenom interijeru i prati ga u ogledalu s leđa, gotovo poraženog brigom, dok osluškuje glasove izvana, kao spiljski pračovjek u Kubrickovoj ‘Odiseji’.

Opasnost kojoj je film bio izložen bila je da baveći se ‘tezama’ ne dospije u kategoriju filmova s tezom. Testiranje granica izdržljivosti nekog stanja dolazi do ruba. Scena s agresivnim performerom na muzejskoj zabavi čini se ide predaleko, poruka je čitljiva i prije nego dosegne konačnu fazu. Scena s kidanjem vreća za smeće, također. Izgleda da je taj kadar iz ptičje perspektive, kao apstraktna slika Pollockovog action paintinga, bio neodoljiv, ali bilo je dovoljno nekoliko gadljivih vreća (nerazvrstanog!?) smeća po kojima čovjek kopa za efekt pokore i poniženja. Ali, koliko povjerenja može imati autor u gledatelja da će ga razumjeti? Ili da ga neće razumjeti krivo? Pitanje razumijevanja i mogućnosti krivog tumačenja u komunikaciji između različitih ljudi i kultura eksplicitno je u filmu. I provjera deklariranih načela. Lako je izjaviti da volimo ljude ili da u njih imamo povjerenja. Koliko smo spremni uložiti u vlastite stavove? Kao u nekoj psihološkoj operaciji, kirurški se izdvajaju i preispituju sastavnice ljudskog. Osjećaš se humanim? Hoćeš li pomoći nekome tko je u opasnosti? Ako prosjaku daš milostinju, očekuješ li njegovu zahvalnost?

Nije jednostavno biti uljuđen, ‘neidealni’ korisnici dobrih djela stavljaju dobročinitelje na kušnju. I oni prema kojima imamo obzira, katkad su bezobzirni. Ništa nije sigurno, ništa ne isključuje rizik nerazumijevanja i krive reakcije. U tome se pripadnici marginaliziranih skupina snalaze bolje od dobronamjernih intelektualaca, nije lako izdržati ‘težinu slobode’, instinkt održavanja snažnija je životna smjernica. U odsutnosti konvencija, pa čak i predrasuda (koje, makar na ‘krivi’ način, usmjeruju ponašanje), razvijaju se nove konvencije koje pružaju iluziju zaštite.

Nemogućnost razumijevanja suvremene umjetnosti jedna je od dimenzija šireg gubitka orijentacije u svijetu vrijednosti, a tržište dovodi do totalne ‘neuračunljivosti’ vrednovanja umjetnina. Kako staviti ‘price tag’ na vrijednosti koje se (kao u reklami bankovnih usluga) definiraju kao ‘neprocjenjive’? Specifične žrtve tog ‘artističkog kompleksa’ su ljubitelji i sponzori suvremene umjetnosti koji nastoje dokazati svoju ‘upućenost’ i više nego na šti ih ih upućuje zdrav razum. Kako prepoznati umjetničko djelo kad slike i skulpture postane ideja, koncept, događanje? U jednoj gotovo komičnoj sceni kolegica obavještava Christiana da je došlo do oštećenja izloženog djela (o kojem se umjetničkom djelu radi, kako je do problema došlo i kako će se riješiti, saznat ćete u filmu, neću detaljima umanjiti komični efekt 🙂 ).

Film dotiče i pitanje odnosa emancipiranog muškarca i žene. ‘Slobodna ljubav’ XXI stoljeća (uz higijensku zaštitu koja poništava romantiku) ne traži emocionalni angažman partnera. U efektnoj intimnoj sceni muškarac i žena izmjenjuju se u ‘dominantnim’, zapravo, samo(ne)zadovoljavajućim ulogama, a naknadna interpretacija seksualnog odnosa odvija se sa suprotstavljenih aspekata partnera.

Među osjetljivim pitanjima koje film postavlja su granice slobode ponašanja i izražavanja. Razgovor s umjetnikom ometaju upadice bolesnika u publici. U marketinškoj kampanji Muzeja korištene su slike koje šokiraju javnost. S jedne strane, dolazi do osuda iz javnosti, a s druge (medijske) osuđuju se mjere koje uvažavaju ograničenja. Ni tu nema jednoznačnog rješenja. Marketingaši nastoje privući pažnju javnosti, koju privlače drastični sadržaji. Konačni stav o tome da li je prijeđena granica ne određuje se etičkim, već financijskim kriterijima. Kako će na skandal reagirati donatori? Duhovit je način na koji se razriješi tenzija na novinarskoj konferenciji. Kad se učini da će doći do eskalacije konfliktnih stavova, banalnom faktografijom dođe do divergencije interesa. Film sve preispituje, ne polazi od gotovih stavova i ostavlja ih uznemirujuće otvorenim.

Sličnu nelagodnu atmosferu propitivanja ljudskih vrijednosti i slabosti izražava prethodni film Rubena Östlunda ‘Force Majeure’ (kod nas ‘izgubljen u prijevodu’ kao ‘Turist’, 2014.), a prije par dana prikazana je na televiziji njegova ‘Igra’ (Play, 2011.) u kojoj, do nepodnošljivosti rastućom nelagodom pratimo skupinu dječaka iz marginaliziranih slojeva koji psihološki zlostavljaju vršnjake. U prikazu nepodnošljive težine suvremenog svijeta Östlundu je, svojim jedinstvenim autorskim opusom, blizak Michael Haneke (‘Funny Games’, ‘Amour’) čiji se ovogodišnji ‘Happy End’ upravo prikazuje u hrvatskim kinima.

Ada Jukić, Zagreb, 09.12.2017.

Informacije o filmu:

Kvadrat
The Square (2017.)
Plattform Produktion, Arte France Cinéma, Coproduction Office, 2017.
Trajanje: 142 min.
Format: 1.85 : 1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Ruben Östlund
Glume: Claes Bang, Elisabeth Moss, Dominic West, Terry Notary, Christopher Læssø, Marina Schiptjenko, Elijandro Edouard, Daniel Hallberg, Martin Sööder, Sofie Hamilton, Linda Anborg, Emelie Beckius, Peter Diaz, Sarah Giercksky, Kolya Hardy

Film je pogledan u Kinu Europa

Kvadrat – Movie Site
The Square – IMDb