Gabriel Garcia Marquez
Sto godina samoće

Originalni naslov: Cien años de soledad
1967.
Uvez: Meki uvez s klapnama
Broj stranica: 380
Format: 13,5*20
ISBN: 9789533049113
Izdavač: V.B.Z. d.o.o.
Godina hrvatskog izdanja: 2017.

Pred švedskim akademicima koji su mu uručili Nobelovu nagradu za književnost, Gabriel García Márquez, u lanenom odijelu, sa žutom ružom u zapučku, prisjetio se onog davnog poslijepodneva kad je rukopis ‘Sto godina samoće’ iz lokalnog poštanskog ureda bio poslan nakladniku. Taj je roman pisao dvije godine ne obazirući se ni na koga, a ponajmanje, čini se, na vlastitu obitelj. Roman je objavljen 1967. godine i odmah je doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike – prva je naklada iščezla s knjižarskih polica u samo nekoliko dana. Roman Sto godina samoće bio je uostalom i glavni razlog zašto je García Márquez 1982. dobio nagradu Švedske akademije za književnost. Mnogo godina nakon izlaska, romanu ‘Sto godina samoće’ „prišivena“ je oznaka magijskog realizma, iako je u Latinskoj Americi čitan kao najobičniji realistički roman koji na veličanstven način govori o njima samima, o njihovim obiteljima, ratovima, suzama, mukama i ljubavima. „Mislim da je ta čudovišna stvarnost zaslužila Nobelovu nagradu“ – rekao je sam García Márquez na svečanoj dodjeli. Pola stoljeća nakon prvog izdanja, hrvatski čitatelj ima sjajnu priliku da čitajući novo izdanje romana ‘Sto godina samoće’ – u izvrsnom prijevodu Nine Lanović – provjeri koliko je García Márquez imao pravo.

Gabriel García Márquez rođen je u mjestu Aracataca, u Kolumbiji. Odrastao je s djedom i bakom po majci koji su snažno utjecali na njegovo spisateljsko oblikovanje. Studirao je na sveučilištu u Bogoti. Živio prilično bijedno, priključio se književnom klubu “el grupo de Barranquilla”, te počeo čitati Hemingwaya, Joycea i Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu “El Espectador” a potom i kao dopisnik u Rimu, Parizu, Barceloni, Caracasu i New Yorku.

Zbog jednog novinskog članka život mu je bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Europi, Venecueli a za vrijeme jednog boravka u Havani, započeo je prijateljstvo s Castrom. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju. Konačno se skrasio 1959. godine u Mexico Cityju gdje je započinje njegova književna karijera. Prva uspješna knjiga bila mu je ‘Pukovniku nema ko da piše’, objavljena 1961., a slijedio je ‘Pogreb velike mame’ godinu dana kasnije.

Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti, svjetlo dana je ugledala u travnju 1969. Roman ‘Sto godina samoće’ (Cien años de soledad) prodan je u više od 10 miliona primjeraka osvojivši mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu “magičnog realizma” (sam Márquez se uvijek ograđivao od tog naziva).

Objavio je više romana i zbirki pripovijedaka: ‘Zla kob’ (1962.), ‘Patrijarhova jesen’ (1975.), ‘Kronika najavljene smrti’ (1981.), ‘Ljubav u doba kolere’ (1985.), ‘General u svom labirintu’, ‘Dvanaest hodočasnika’ (1992.), ‘O ljubavi i drugim nečistim silama’ (1994.), ‘Vijest o jednoj otmici’, ‘Sjećanje na moje tužne kurve’ (2004) ‘Živjeti da bi se pripovjedalo’ (2002.) i dr.

Godine 1982. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

[izvor informacije V.B.Z.]