Trideseta obljetnica Eurokaza & izvedbeni projekt ‘Plac’

03/07/2017to05/07/2017

ENFANTS TERRIBLES NIKADA NE STARE

Trideseta obljetnica Eurokaza

Prošlo je 30 godina od inicijative koju je Gordana Vnuk predstavila kulturnom odboru Univerzijade: koncept Eurokaza, kazališnog festivala najsuvremenijih izvedbenih pristupa. Koncept je prošao kroz ušicu igle i 3. srpnja 1987. Eurokaz je otvoren izvedbom predstave Fiat Kozmokinetičnog gledališča Rdeči pilot iz Ljubljane.

Sve je upudivalo da de to biti događaj koji de trajati koliko i interes za Univerzijadu, dakle jednokratno. Međutim, grupe koje su tada „zapalile“ Zagreb u našoj su, kazališno prilično zapuštenoj sredini (u kojoj je od posljednjih Dana mladog teatra prošlo deset godina), svojim smionim estetikama izazvale pravi šok, narogušile kazališni establišment, ali i naišle na oduševljen prijem publike i na promodurnost financijera (ponajviše Centra za kulturnu djelatnost SSO) te je festival postao redovitom godišnjom manifestacijom.

La fura dels baus, Rosas, G. B. Corsetti, Soc. Raffaello Sanzio, Needcompany, Royal de luxe, Ilotopie, Jan Fabre, Survival Research Laboratories, Station House Opera i mnogi drugi sudjelovali su na prvim Eurokazima sa svojim ranim radovima prije nego što su ih „ovjerili“ mainstream festivali i institucije te ih učinili vrhovima današnje kazališne prakse. Možemo ponosno ustvrditi da je mala Hrvatska, k tome još u su-„mračno“ doba socijalizma, ravnopravno sa zapadnom Europom sudjelovala u stvaranju platforme za novu generaciju umjetnika koji su tada izvršili pravu revoluciju u europskom i svjetskom kazalištu. Novo kazalište okupilo je raznorodne estetike koje su, oslobađajudi teatar ideologije logocentričkih sustava, inovirale svoj prostor stvaranja usvajanjem tehnološkog i znanstvenog napretka, filma i videa, vizualnih umjetnosti, plesa i pokreta, a što de sve sljededih desetljeda postati dominantnom tendencijom u području izvedbenih umjetnosti. U ratnim i poratnim godinama Eurokaz u poticajima koji dolaze s europske periferije i iz izvaneuropskih kultura prepoznaje samosvojne kazališne i koreografske jezike kompleksne kulturne pozadine. Na Eurokazu se tako artikuliraju koncepti postmainstreama i vertikalnog multikulturalizma, a selekcija se širi na Aziju, Australiju i Južnu Ameriku, kasnije na i Afriku.


1990, La Fura dels Baus, ESP ; Ustupio Eurokaz

Eurokaz je bio i među utemeljiteljima organizacije IETM koja je nastala na krilima rađanja nove kulturne politike EU-a i u to vrijeme podržavala mlade kazališne profesionalce koji nisu željeli raditi unutar rigidnosti postojedih institucija. IETM je danas najbrojnija i najznačajnija mreža kreativnih producenata iz cijelog svijeta.

Prvi Eurokazi promoviraju tada nove generacije inovativnih redatelja s područja Jugoslavije, Francuske, Rusije i Danske, prati se fenomen novog talijanskog teatra, dok de se poratna festivalska izdanja redovito organizirati oko tematskih cjelina koje identificiraju suvremene kazališne fenomene kako bi se stvorio određeni predstavljački kontekst. Da spomenemo samo neke od njih: body art, novi cirkus, teatar i susjedstvo, inovacija u prostoru kazališnog konzervativizma, tradicionalne forme Azije, teatar trošenja vremena, teatar intime, nove forme političkog teatra, teatar i smrt, muzički gestus u teatru, site-specific projekti i mnoge druge. Posebna pažnja se posveduje fenomenu ikonoklastičkog teatra koji je na Eurokazu, na europskoj razini, prvi put teorijski artikuliran i koji je Eurokaz pratio kroz nekoliko generacija. Eurokaz je, govoredi u zamahu produkcijske vertikale, nastojao oko kompleksnosti umjetničkih rizika u rasponu od rubnih grupa do vrhunski etabliranih imena kao što su Robert Wilson, The Wooster Group, Achim Freyer, H. J. Syberberg, Nicolas Stemann, Sasha Waltz, Akram Khan…, od krhkih, gotovo autističnih produkcijskih sabiranja do produkcija velikih kazališnih kuda (bečki Burgtheater, berlinska Schaubühne, hamburški Schauspielhaus, pariški Théâtre Gerard Philippe de Saint-Denis).

Predugo bi trajalo da se nabroje sva imena i institucije koje su nastupile na Eurokazu (a bilo ih je preko tri stotine), ali dovoljno je redi, kako je istaknuto na jednoj od plenarnih konferencija IETM-a, da su svi koji su nešto značili u razvoju novoga kazališta od osamdesetih do danas bili dio Eurokazova programa, odnosno da je taj program živa povijest novog teatra.

Eurokaz, koji je oduvijek bio zamišljen kao projekt senzibiliziran na produkcijske transmutacije, a usuprot društvenoj i političkoj konjunkturi, obilježio je 2013. godine, u trenutku stupanja Hrvatske u Europsku uniju, svoje posljednje festivalsko izdanje te otada postaje produkcijskom kudom. Dugi niz godina rijedak hrvatski kazališni prozor u svijet, Eurokaz se od 2014. do danas sa sedam vlastitih produkcija sve više odmiče od prezentacijske funkcije koja je, ali tek kao radna premisa i podupiratelj produkcijskih naloga, zadržana u ciklusu gostovanja Eurijala, te želi u neposrednoj proizvodnji ostati vjeran svojoj inicijalnoj ideji odgovornog promišljanja kazališta, potičudi suradnje i temate koji ved poslovično nemaju mjesta u hrvatskom kazališnom establishmentu.

Promovirajudi prijeko potrebnu defestivalizaciju kulturnog života, Eurokaz je želio novac kojim su se do tada pladala sve skuplja gostovanja investirati u nastajanje predstava koje bi se ambicioznim standardima izdigle iznad financijski i produkcijski skromne paradigme uobičajene za nekomercijalna, ali estetski relevantna i za bududnost kazališnog jezika smjerodatna, izvedbena djela bilo unutar institucija ili na tzv. nezavisnoj sceni. Usto, želio se vezati za izvedbeni i produkcijski prostor u kojem bi se mogla odvijati sustavna programska struktura (propali pregovori s MSU-om oko dvorane Gorgona) i te je, 2013., sve svoje ideje za daljnje djelovanje obrazložio u opsežnom trogodišnjem strateškom planu koji ni jedna mjerodavna institucija kulturne vlasti ili savjetodavno tijelo, na žalost, nije prolistalo niti na njega u bilo kojem obliku reagiralo.

Eurokaz je bio i ostao prvenstveno ideja jednog drugačijeg promišljanja teatra, prostor duha koji brani inventivnost i invazivnost kazališnog jezika, a time je i obnovitelj kazališnih normi opreznog mainstreama (koji de inventivnost progutati i prilagoditi kao umivenu normu sa, za nas, redovitim zakašnjenjem od dvadeset do trideset godina), jedan kurikulum bududnosti koji se manifestira u mjeri vremena bilo kao festival ili kao produkcijska kuda, ali se formulira kao ideja u akciji.

Eurokaz je za takva stajališta bio kažnjen, rekosmo, lagodnošdu nadležnih institucija ved svoje prve „producentske“ godine 50-postotnim smanjenjem sredstava. Bivša ministrica Andrea Zlatar-Violid započela je svoj mandat upravo ovom odlukom, nova ministrica Nina Obuljen Koržinek prepisala je njenu odluku novim 50-postotnim smanjenjem također na početku svojega mandata. I Grad Zagreb u proteklih nekoliko godina smanjuje Eurokazovu dotaciju za oko 70 posto. Tako se ove godine topos Eurokaza kao platforme ideja sužava, i to jedva, na samo jedan projekt te su potonule dvije međunarodne koprodukcije koje su se pripremale dvije godine.

Eurokaz za svoj trideseti rođendan roni bez daha po dnu svoje materije. Tjera ga se da o sebi misli sebično i da nejasno usmjerenim financijama koje dobiva izmišlja i zadovoljava vlastite užitke, što de redi, svoje ambicije rasprostire bez daljine.

Naravno, o tome i o takvom reduktivnom tretmanu u Eurokazu se ozbiljno razmišlja, no zaključke tog mišljenja zadržat de za sebe.

EUROKAZ / ZAGREBAČKI PLESNI ANSAMBL / ZAGREBAČKI PLESNI CENTAR u suradnji s Living Dance Studiom (CHI) predstavljaju izvedbeni projekt

PLAC
CAI SHICHANG
菜市场

koreografija: Wen Hui (CHI)
izvode: Andreja Jandrić, Sintija Kučić, Petra Valentić i Kasija Vrbanac

U Zagrebačkom plesnom centru priprema se izvedbeni projekt Plac, koprodukcija Eurokaza, Zagrebačkog plesnog ansambla  i Zagrebačkog plesnog centra, u koreografiji jedne od najpoznatijih koreografkinja azijskog suvremenog plesa, Kineskinje Wen Hui, i izvedbi plesačica Zagrebačkog plesnog ansambla.


Plac ; Ustupio Eurokaz

Kroz prizmu kumica sa zagrebačkih i pekinških tržnica te njihova položaja nekoć i danas, projekt Plac istražuje i umjetnički predstavlja životna iskustva žena u neizvjesnim socioekonomskim uvjetima suvremenog društva, promjenu prirode njihova rada, način na koji promjene tržišta utječu na njihove živote te mijenjaju kulturni identitet lokalnih zajednica i društva u cjelini.

Premijera Placa održat će se u Zagrebačkom plesnom centru, Ilica 10/1, 3. srpnja u 21 sat, na dan kada je prije 30 godina održana prva predstava na Eurokaz festivalu. U foajeu će biti otvorena retrospektivna izložba Enfants terribles nikad ne stare, a nakon izvedbe u dvorištu ZPC-a i relativno skromno proslavljena tri desetljeća djelovanja Eurokaza.

Reprize: 4. i 5. srpnja u 21 sat

[izvor informacije Eurokaz]