HRVATSKI NAKLADNICI U POTRAZI ZA IZLAZOM IZ KRIZE [piše Ozana Iveković]

Propast lanca knjižara Algoritam-Mozaik neki analitičari smatraju potresom u hrvatskom  nakladništvu i knjižarstvu koji je pandan slučaju Agrokor s njegovim implikacijama po gospodarstvo cijele zemlje. Jesu li takve ocjene pretjerane ili ne, pokazat će vrijeme, no činjenica ostaje da je nakladnički sektor pretrpio veliki udarac, a to se posebno odnosi na male i srednje izdavače koji objavljuju društveno i kulturno vrijednu knjigu. Stoga sam razgovarala s čelnim ljudima četiriju takvih izdavačkih kuća: Simonom Goldstein iz Izdanja Antibarbarus, Milanom Vuković Runjić iz nakladničke kuće Vuković&Runjić, Mišom Nejašmićem iz naklade Jesenski&Turk koji je ujedno i predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske gospodarske komore te s Josipom Pavičićem iz Naklade Pavičić. Na pitanje kakve će reperkusije po hrvatsko izdavaštvo proizvesti kriza u Algoritmu i je li to prijelomni događaj nakon kojega više ništa u tom sektoru neće biti isto, nakladnici imaju donekle različite odgovore.

Tako Mišo Nejašmić drži da je šteta nastala propašću lanca Algoritam-Mozaik po nakladnike višestruka i da će se preliti na sve dionike u lancu „proizvodnje“ knjiga. Po njegovu mišljenju osnovni je problem u drastičnom padu broja objavljenih naslova u zadnjih desetak godina. To je otežalo poslovanje knjižarima kojima je, uz iste troškove za hladni pogon, lakše napraviti promet s većim brojem naslova negoli s manjim. PDV na knjigu izvlači više sredstava iz nakladništva u državni proračun no što se kroz razne oblike poticaja u branšu vraća, a to je u direktnoj korelaciji sa smanjenjem broja naslova. Kakogod bilo, Nejašmić ne vjeruje da će  ikada više doći  do takve koncentracije knjižarske prodajne moći na jednom mjestu.

Simona Goldstein, pak, posebno naglašava težak položaj u kojem su se našli mali i srednji izdavači koji su u odnosu s knjižarskim lancima bili u vrlo nepovoljnom položaju. Njihovi su problemi komisijska prodaja, veliki rabati i jako duga odgoda plaćanja. Zalaže se za posve drugačiji poslovni model knjižarskih lanaca koji ne bi išao na štetu malih i srednjih nakladnika.

Štetnost komisijske prodaje i ogromnih rabata za izdavače ističe i Josip Pavičić rekavši da hrvatski nakladnik i ne zna za drugačije događaje osim onih prijelomnih jer ga takvi uvijek „mlate po glavi“. Propast knjižarskih lanaca, PDV na knjigu i tisak-izdavaštvo također su gorući problemi hrvatskog nakladništva. Ipak, hrvatski izdavač je nevjerojatno žilav  jer se sasvih strana (…) trude da ga dotuku, a on unatoč svemu vuče svoja kola s tovarom knjiga i ne želi stati.

Tu žilavost također spominju Nejašmić i Vuković Runjić istaknuvši da ova kriza nije ni prva, a niti zadnja s kojom su se hrvatski nakladnici susreli te da će je, sasvim sigurno, nekako preživjeti.

Što se tiče trenutne situacije Milana Vuković Runjić priznaje da ne zna kako će izgledati hrvatsko izdavaštvo nakon propasti Algoritma, ali glavni problem nakladništva i generator njegove krize vidi u krizi čitanja, te dodaje da prosječan Hrvat godišnje pročita manje od jedne knjige. Problemi nakladnika nemaju veze s javnim politikama, nego s duhom vremena u kojem čitanje kao zanimacija odumire, ne samo kod nas nego i u svijetu. Štoviše, ona smatra da je svaka garnitura u Ministarstvu kulture pokazivala elementarnu brigu za književnike i nakladnike. S knjižarstvom je druga priča jer su se knjižare dugo doživljavale kao «trgovine», mjesta koja «ubiru» profit prodajom svoje «robe», premda knjiga nipošto nije samo roba, aknjižare nisu samo trgovine već mala žarišta kulture. Nažalost, one su često propadale zbog iznimno visokih zakupa. Pozdravlja inicijativu Grada Zagreba koji u tom smislu nastoji pomoći posrnulom knjižarstvu pa je cijenu zakupa za knjižare skresao na jednu kunu. Nada se sličnim inicijativama i na državnoj razini.

Nasuprot tome, Simona Goldstein za postojeću krizu krivi izostanak javnih politika prema knjizi te nesnalaženje i nedostatak aktivnosti u samoj nakladničkoj branši. Kriza izdavaštva je počela s ekonomskom krizom i recesijom, a nikakve strategije niti mjera za izlazak iz nje nije bilo pa sesmanjila kako produkcija, tako i njezina kvaliteta. Posebno je brine što nije stasala mlađa generacija nakladnika i knjižara koja bi preuzeli vođenje sektora od pomalo umorne srednje i starije generacije.

Nakladništvo potkopava nekoliko stvari, ističe Josip Pavičić ponovo stavljajući naglasak na komisijsku prodaju koja je, po njegovu mišljenju knjižare posve demotivirala da kupuju i prodaju knjige, a njihove knjižare pretvorila u izložbene i koncertne prostore. Knjižnice pak  čekaju na otkup knjiga što ga provodi Ministarstvo kulture. Dakako, to vrijedi za većinu knjižara i knjižnica, ali Pavičić ističe da njegova izdavačka kuća posluje s nekolicinom knjižara zahvaljujući kojima nakladnici ipak uspijevaju preživjeti. Drugi je veliki problem u tome da u Hrvatskoj gotovo nema knjižara koje nisu u vlasništvu nakladnika, što najčešće implicira da u prodaji prvenstveno vode računa o svojim izdanjima. Propast knjižarskog lanca Algoritam-Mozaik možda je prilika da se stvori barem neki mali lanac knjižara u vlasništvu knjižara. Treća stvar koja ugrožava nakladništvo i knjižarstvo jest prodaja knjiga na kioscima. Jedini način da se nekako saniraju pogubne posljedice kiosk-izdavaštva bio bi da se privremeno zabrani prodaja knjiga na kioscima, a kasnije bi je trebalo strogo kontrolirati.

Problematičnost prodaje knjiga na kioscima komentira i Nejašmić. Korporativni upadi na tržište knjiga pogodili su nakladnike i knjižare u smislu cijene knjiga i adekvatnog vrednovanja ozbiljnoga nakladničkog rada. Mali i srednji nakladnici zbog toga trpe prilično veliku štetu, ali nekako preživljavaju jer imaju drugačiji sistem funkcioniranja od velikih i komercijalnih nakladnika. U javnom su djelovanju skromniji, ne polažu toliko puno na marketing niti osobno žive raskošno. Unutar tako skromnoga profesionalnoga i životnog  okvira, uz puno rada i uz racionalno raspolaganje sredstvima nekako se drže iznad vode. Ipak, financijske potpora Ministarstva kulture te Ministarstva znanosti i obrazovanja presudne su za veće i duže izdavačke projekte.

O toj se temi vrlo slikovito izrazila Milana Vuković Runjić pa je doslovno i citiram. Da biste bili mali ili srednji nakladnik i da živite samo od prodaje kvalitetnih naslova, trebate biti prilično ludi i prilično hrabri. Jedno podrazumijeva drugo. Mnogi su nakladnici zbog toga imali česte izlete u «šund», jer im se to isplatilo. Očito je da mali i srednji nakladnici uživaju u samoj spoznaji da su među posljednjim «stanarima» Gutenbergove galaksije, jer sigurno je da im stanje na računu rijetko ili nikada ne proizvodi neko zadovoljstvo. Radite častan i vrijedan posao za malo ili nimalo novca: ako ste na nuli smatrate da dobro poslujete.

Simona Goldstein ne vjeruje u šanse opstanka malih i srednjih izdavača bez radikalnih promjena njihovog položaja. Imaju problem plasmana i distribucije knjiga, smanjen je otkup knjiga za knjižnice, a osiromašeno stanovništvo kupuje knjige samo kad mora i to obično lektiru i kuharice. Rješenja su za njih fiksna a ne komisijska prodaja, niži rabati, otkupi za sve vrste knjižnica te distribucija i knjižarski sustav koji je prema njima korektan.

I Pavičić misli da se ozbiljni nakladnici vrijedne literature u postojećim prilikama teško mogu održati bez intervencije Vlade. Intervenirati se može izravno – sufinanciranjem i neizravno – otkupom. Ministarstvo kulture pomaže nakladnicima, ali nema dostatan budžet pa bi državna zaklada za podršku nakladništvu bila nadasve korisna.

Vuković Runjić također drži da je niski udio budžetskog financiranja kulture glavni krivac što Ministarstvo kulture nema dovoljno sredstava za nakladništvo i knjižarstvo. Zalaže se i za osnutak Agencije za knjigu i književnike, nakladnike i knjižare koja bi sustavno promovirala hrvatsku književnost u Europi i svijetute rješavala probleme nakladničke i knjižarske scene u Hrvatskoj. Naravno, važno je i donošenje strategije za poticanje čitanja koja je, kako doznajemo, pripremljena te bi trebala biti usvojena na Vladi RH.

Strategije revitalizacije nakladništva bi se, prema Simoni Goldstein, trebale temeljiti na analizi i procjeni potreba, razradi scenarija za svaki pojedini problem, te na izradi konkretnih mjera i akcija za oporavak izdavačkog sektora. To bi značilo pristupiti problemu na cjelovit način i shvatiti da dugoročne učinke može imati samo jačanje kulture čitanja. Zdravo društvo je samo ono koje knjigu čita, kupuje, posuđuje i poklanja, a ne tretira ju kao nužno zlo što se nažalost očituje u svim programima političkih stranaka i vladajućih struktura, u medijima te u obrazovnom sustavu.

Iako su intervjuirane nakladnice i nakladnici u nekim stavovima suglasni, a u drugima se razlikuju, svi oni stanje u svojem sektoru ocjenjuju teškim i kad mu ne vide iste uzroke. Mali i srednji nakladnici bore se za opstanak bilo zbog nedostatka učinkovitih javnih politika, bilo zbog knjižarskog sustava koji funkcionira na krivim temeljima,bilo zbog nerazvijene kulture čitanja. Pomoć od Ministarstva kulture svi smatraju nužnim i to u obliku potpora za objavljivanje društveno i kulturno vrijedne knjige i u obliku otkupa knjiga. Neki ističu i potrebu za posebnim agencijama ili zakladama za izdavače i knjižare kao i za državnom strategijom za spas nakladništva i knjižarstva. Problem su svakako i čitateljske navike stanovništva pa je njihovo intenziviranje, sugeriraju pojedini sugovornici, jedini put koji dugoročno rješava problem izdavaštva i knjižarstva. Ostaje nada da će pripremljena Nacionalna strategija za poticanje čitanja biti usvojena i da će rezultirati aktivnostima koje će povećati broj hrvatskih građana koji vole, kupuju i čitaju knjige.

Ozana Iveković