Napomena:
Tekst izvorno objavljen 29. travnja 2007. ponovo objavljujemo povodom projekcije Filma uz prisustvo Redatelja u okviru Festivala mutacija u Zagrebu (kino Europa), 31. siječnja 2017.
‘Sotonski tango’ prikazan je u Ciklusu filmova Bele Tarra u kinu Tuškanac u Zagrebu u subotu 21. travnja 2007. od 16 sati do 24 sata! Sedam i pol sati poetskog horora o postojanju, ne samo ljudskog, već ukupnog svemirskog grča postojanja. U bezvremenskom užasu neizvjesnosti i nesigurnosti ljudi nisu neka evolucijska ni božanska kruna hijerarhije stvaranja, već jednako podjarmljeni neobjašnjivim i neopisivim pritiskom okolnosti kao i oni koje sami podjarmljuju.
Ovo je metaforički horor u kojem nisu ugroženi pojedinci, pred nekim silama mraka ili poremećenim ubojicama, ovdje nema mogućnosti izlaza i najavljeni simbolični odlazak iz tog izoliranog mjesta ublaćenog beskrajnjim kišama, iz te prljavštine, gadosti i sporosti na neko bolje mjesto, u neku perspektivu, jedna je od krunskih laži i iluzija, a oni koji trpe ne zaslužuju izbavljenje. Ali, ako ne vjerujemo, kako ćemo živjeti, kaže jedan od gubitnika!
Béla Tarr i Tanja Vrvilo u kinu Europa ; Foto AJ
Postavljene na razinu sveopćeg trpljenja, žrtvama su na raspolaganju druge žrtve za transmisiju frustracije u agresiju. Pjesnik i manipulator riječi Irimiás, u kafkijanskom predvorju policijske uprave, govori o ‘vječnosti bespomoćnosti’. Ne radi se o konkretizaciji represivnog aparata kao komunističkog ili socijalističkog ili bilo kojeg drugog. Osim uniformi dvaju činovnika na kraju filma, nema izravnih referencija na socrealistički kontekst (zar je drugdje drugačije?). I pored tehničkih objekata koji upućuju na bližu povijest (dalekovodi, hladnjak, čak i pokvareni televizor), atmosfera djeluje bezvremeno i sveprostorno, a režimski aparat jednako bi mogao biti gestapoovski ili napoleonovski ili bilo koji orwellovski učinkoviti p(r)oredak birokratske budućnosti. Metafora užasa svega postojanja razrađuje se u nizu konkretiziranih alegorija pakla i plesnih koraka koji ga ritmiziraju.
Potpuno samostalan i samosvojan svijet Béle Tarra (i njegovih suradnika: pisac László Krasznahorkai, montaža Ágnes Hranitzky, glazba Mihály Vig i redateljeve glumačke konstante) hipnotizira kao svijet Tibora Déryja, mađarskog Orwella, iz romana ‘Gospodin G.A. u gradu X’. Svijet tjeskobe, neodređenosti, apsurda, košmara.
Užas periferne besperspektive svakodnevice nije dovoljan. Najstrašnije je ono što se najavljuje (zvona neodređenog izvora), ono što će se dogoditi. I u ovom filmu, kao i u novijim Tarrovim ‘Werckmeisterovim harmonijama’ (2000.) taj glas da nešto dolazi, da se nešto sprema, uz neobjašnjivu zvučnu najavu (zvono koje probudi Futakija, odnosno najava dolaska kita i patuljstog Princa u Werckmeisteru), prestravljuje sudionike više od onoga što vidimo (osim mučenja mačke). Izobličeni doktor alkoholičar, voajer koji prati svaki detalj ponašanja svojih susjeda, a sam se ne miče iz kuće i stenje dok diše pod pritiskom alkoholnog sala. On zna da oni hrču, leže na leđima i gledaju u strop i ne pokušavaju ništa promijeniti. Tu inerciju predbacuje im i manipulator Irimias (i sam upregnut u represivnu mašineriju) koji koristi tragediju jedne obitelji za realizaciju svog projekta. Ti jadnici imaju potrebu za promjenom, ali nemaju snage za to, pa je beskrajno odlažu.
Najeksplicitnije zlo u filmu čini najslabija jedinka, poremećena djevojčica, sama žrtva represije. Ima li goreg zla od onoga koji ne možemo osuditi? Mačka obješena u mreži, u cekeru iz kojeg se ne može izvući, više od bilo kojih konkretnih prikaza trpljenja i užasa (iz ratnih filmova ili horora) simbolizira užas univerzalne bespomoćnosti. Mreža iz koje se pokušava izmigoljiti mačka (iz najnepodnošljive dionice središnje komponente Sotonskog tanga) mreža je u kojoj se svi nalazimo. Čovjek je sam (nakazna provincijska skupina u blatnjavoj ravnici koja simbilizira čovječanstvo) trpi u ulozi odbojne žrtve. Ljudi ne mogu biti dovoljno zli, da ne budu nesretni. Nema tu moralne osude (iako je sotonski slatkorječivo implicira Irimias u posmrtnom govoru). Ples u krčmi izobličen je kao u delirijskim Gecanovim slikama.
U prvom monumentalnom, nijemom kadru ‘Sotonskog tanga’, kamera fokusira stado goveda na blatnjavom seoskom trgu (u dubini, u prvom planu je blatni brisani prostor) i neprimjetno, kao na usporenom vrtuljku, pomiče se ulijevo prateći njihov spori ali determinirani put, zatim zakreće u ulicu paralelnu s prolazom kojim se kreće stado. Kamera faktografski prolazi preko oronulih zidova kućica koje zaklanjaju pogled na stado i povremeno, u razmaku među kućama, u izdubljenom planu, uočava goveda kako se kreću, sama, bez ikakve pratnje, bez ikakvog poticaja, vraćaju se u staju (ili na livadu), vraćaju se u svoju funkciju podređenosti i iskoristivosti. I pobjegli konji (na trgu praznog grada, rijetka privlačna urbana slika u filmu) potvrđuju tu sklonost inerciji i nesposobnosti za slobodu. Oni se, doduše, ne vraćaju u klaonicu, ali oklijevaju pobjeći, neki neodlučno obilaze rotondu oko spomenika izlažući se opasnosti. Ta metafora ugrađenog sužanjstva može se primijeniti i na čovjeka, ali to nije dovoljno kao izraz potpunog poraza. Nema izlaza, ni u izlazu iz svoje prirode.
U Tarrovim dugim, promišljenim, umjetnički i tehnički pripremljenim kadrovima ostaje vremena za razmišljanje, stvari se pomiču u prirodnom trajanju, čini se da se ništa ne događa, ali onda nas zatekne promjena kao trik, kao mađioničarev zec iz crnog cilindra. Kamera je nadređena likovima i događajima. Ona nije slobodna (to pitanje slobode i reda pomno se obrađuje u sceni u uredu policijske uprave u koju pozivaju dvojicu agenata). Kamera upravlja događanjima, ona zna što će se dogoditi, ona čeka, statična i samouvjerena, prije nego likovi uđu u kadar, i ne prati ih kad izađu, ona zastaje i pušta ih da odu, pa ‘korača’ za njima ili ih napušta. Ona izostavlja likove koje slušamo (njihove riječi ili glasove, kad stenju, povraćaju, šuškaju). Ona im prilazi s leđa, kao nadglednik i upravljač, ona ih postupnim i jednolikim kretanjem unazad otkriva i definira u grupama i odnosima, u prostoru i značenju, ona se približava objektima do dodira s njihovom površinom.
U vlastitom determinizmu, izvan konvencija o primjerenom filmskom vremenu, izjednačena s duljinom radnog vremena ili dokolice u mehaničkom rasporedu stvarnosti, ni jedna minuta od sedam i pol sotonskih Tarrovih sati nije suvišna niti dulja nego što mora biti.
Ada Jukić
Podaci o filmu:
Naslov: Sotonski tango
Original: Sátántangó, Mafilm, 1994.
Redatelj: Béla Tarr
Trajanje: 450 minuta
Format: 1,66:1
Zvuk: Mono
Boja: Crnobijeli
Glume: Mihály Vig, Putyi Horváth, László Lugossy, Éva Almássy Albert, János Derzsi, Irén Szajki, Alfréd Járai, Miklós Székely B., Erzsébet Gaál, Erika Bók, György Barkó, Peter Berling, András Bodnár, Ilona Bojár
