Na otvorenju Filmskog festivala o ljudskim pravima (Human Rights Film Festival, 5. prosinca 2016., kino Europa, Zagreb) prikazan je dokumentarni dugometražni film Wernera Hercoga o internetu i utjecaju novih tehnologija na čovjekovu prirodu i budućnost.
Film je podijeljen u desetak cjelina koje se bave pojedinim aspektima teme, nekoliko se odnosi izravno na fenomen interneta, njegov početak, razvoj, posljedice i prognoze, osobito rizike ovisnosti društvenih i tehničkih struktura o njemu, a nekoliko dionica odnosi se na klasične preokupacije SF-a, napose potpune automatizacije i umjetne inteligencije.
Teme su fascinantne, kao i sugovornici koji ih razmatraju, pretežito vrhunski (američki) znanstvenici, priznati stručnjaci ili vizionari koje čak ni akademska zajednica (još) ne razumije, ali i kontroverzne osobe, koje su imale problema sa sustavom, primjerice bivša zvijezda hakera, koja otkriva svoje metode i ‘trofeje’.
- Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta ; Ustupio HRFF
Jedna od sitnica koju sam zamijetila je da svi ti genijalci govore brzo, kao u onim obavijestima o nuspojavama u reklamama za lijekove, kao da im bujica misli izbija u nepresušnom verbalnom izvoru. Zbog toga, a ne samo zbog složenosti sadržaja, teško ih pratimo (mi, ‘obični smrtnici’) , zbog brzine kojom iznose svoje teze (ne vjerujem da ih je Herzog potaknuo da govore brzo 🙂 , uostalom, film ima dovoljno vremena, u standardnom cjelovečernjem opsegu, a mogao je trajati i duže).
S obzirom da dostupnost materijala, vizualni aspekt filma oscilira, od tehnički vrhunskih snimaka, do arhivskih i prenesenih materijala. Interesantnu dimenziju pristupa ‘cutting edge’ tehnološkoj tematici je činjenica da je prezentira čovjek starije generacije, s osobnim iskustvima u predkompjuterskoj eri.
U konceptu kojim Herzog ostvaruje film, uzima osobno dosta učešća, ali ga ne vidimo, već samo čujemo. Svojim dubokim švarcenegerovskim engleskim daje uvod u temu i provodi interviewe s najavljenim sugovornicima. Netko bi rekao, pa tako radi i Michael Moore, ali Hercogov stav nije provokativan u odnosu na sugovornike. Naprotiv, čini se kao da je u odnosu na te velikane informatike, fizike, matematike, mehanike, zauzeo povučeni stav, kao što bi ga zauzeo bilo koji laik svjestan privilegije kontakta s ljudima koji su već zauzeli mjesto u povijesti. Povremeno, Herzog ne odolijeva iskušenju da te velikane stavi u duhoviti kontekst, da ih ne prikaže kao malo ‘udarene’, u najmanju ruku, manje pritisnute konvencijom konverzacije (primjerice, dvojicu predstavnika prestižne znanstvene institucije koji na njegovo pitanje dugo, i čini se konačno, šute, bez uobičajene nelagode koju pokazuju oni koji ne znaju što bi rekli). Ti veliki umovi, iako izgledaju i ponašaju se kao skromni ljudi, ni po čemu vanjski prepoznatljivi, ipak su na neki način svjesni svoje posebnosti i posebnih (ljudskih 🙂 ) prava u komunikaciji s običnim ljudima. Herzog nije ‘običan čovjek’, Herzogovi sugovornici su, sigurno, svjesni njegove svjetske filmske reputacije, ali čini se da u tom ‘arciznanstvenom’ kontekstu nije ostvarena umjetnička samouvjerenost, ona društveno priznata ‘ravnopravnost’ umjetničkih i znanstvenih vrhova, po kojoj ne postoji hijerarhija između Beethovena i Tesle.
Herzog koristi duhovitost kao način prevladavanja razlike u znanstvenoj kompetenciji, on postavlja duhovita pitanja i umeće duhovite upadice (najeksplicitnija je ona kad stručnjak za robotiku spekulira o mogućnostima robota u filmskoj produkciji, pa kaže da će oni moći snimati filmove, ali je pitanje hoće li ti filmovi biti bolji od Vaših (obraća se izravno Herzogu), a ovaj to odlučno odbije 🙂 .
U astronomski dubokim dilemama o smislu i granicama ljudskosti, Herzog barata klasičnim SF određenjima kriterijima kao što su emocije ili sloboda izbora, ali ostaje zabrinjavajuća površina neodređenosti i neizvijesnosti u perspektivama ireverzibilnog tehnološkog razvoja, čak i kad se isključe katastrofični scenariji. Nema opcije povratka (iako nam je prikazan primjer oaze bez interneta i mobitela), pa je svijest o rizicima alternativa strahu.
Zanimljiva, i u odnosu na fundamentalna pitanja, gotovo zabavna crtica iz pregleda istraživanja, ona je o robotima igračima nogometa. Uz iste početne postavke i mogućnosti učenja iz svih pojedinačnih iskustava, neki od ‘igrača’ pokazuju se kao uspješniji, a jedan od njih postiže najbolje rezultate. Robotska inačica Ronalda, ljubimac je istraživačke ekipe. Pitanje je (nije postavljeno u filmu) da li bi igra uopće bila moguća kad bi svi bili savršeni igrači? Kad bi savršeni golman branio sve golove, napadači uvijek zadavali golove, a braniči savršeno branili?
Još jedan zanimljiv aspekt iznesen je u pogledu odnosa između robota i ljudi, kojima je Asimov davno postavio temelje. Naglašavaju se principi kojima se štite ljude, ali robote ne programira ili koristi čovječanstvo, već konkretni ljudi, odnosno, interesi, pa čak ako se izravno ne prekrši Prvi zakon robotike, neki neposredniji zadatak koji robot izvrši u nekom konkretnom interesu, može naškoditi ljudima u općem i većem opsegu (naveden je primjer, odnosi se na financijske probitke). Uostalom, u nizu filmskih SF-a vidjeli smo što roboti mogu učiniti čovječanstvu, sva sreća da se SF predviđanja ne pokazuju pouzdanim. Spominje se činjenica da se neki futuristički SRF rekviziti nisu (još) ostvarili (primjerice, leteći tanjuri za zemaljske potrebe), dok se pojava interneta nije predvidjela.
Herzogov film još je jedan od onih filmova za koje kažemo da potiču na razmišljanje, i to djelo filmskog velikana ogromnog akumuliranog znanja o životu i čovjeku, čovjeka koji želi zaokružiti svoju spoznaju svijeta i utisnuti (dok može) trag za budućnost. Fantastična je mogućnost spoznaje ovih uznemirujućih pitanja, ali i paradoksalno da ‘normalno življenje’ ovisi o mogućnosti da ih smetnemo s uma. Kao što zebre, nakon lavljeg napada, nastavljaju pasti. Kad vidimo što bi se dogodilo da sunčani ‘flare’ sprži naše internet veze, možemo li isključiti mobitel?
Festival ljudskih prava upravo nas izlaže tim osjetljivim, teškim ljudskim temama o kojima treba znati, bez obzira na životnu rutinu, i empatiju kao jednu od temeljnih, ako ne jedinstvenih ljudskih obilježja.
Ada Jukić, U Zagrebu, 5.12.2016.
Informacije o filmu:
Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta
Lo and Behold, Reveries of the Connected World (2016.)
Saville Productions, 2016. / 2016., Restart Label
Trajanje: 98 min.
Format: 1,75:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Werner Herzog
Sudjeluju: Werner Herzog, Lawrence Krauss, Kevin Mitnick, Elon Musk, Sebastian Thrun, Lucianne Walkowicz
Tko bi rekao: Fantazije umreženog svijeta – Movie Site
Lo and Behold, Reveries of the Connected World – IMDb
