Već na parkiralištu pomislila je da odustane. Obuzeo ju je poznati osjećaj ugode u povlačenju i izbjegavanju napora, a pisanje pritužbe, znala je, predstavlja napor, iako je taj dopis već gotovo sastavila dok je čekala pred blagajnom, trebalo je samo ispisati tih par rečenica koje su joj brujale u glavi i poslati ih Službi za pritužbe korisnika.
‘Poštovani, dajem pritužbu na ponašanje vaše djelatnice na blagajni broj 8 u poslovnici Trgofor, Barska bb, gdje sam u subotu 9. siječnja 2016., u 16h i 40min, tijekom kupovine, morala izaći zbog urgentne fiziološke potrebe. ..’
Predah u prirodi ; Foto AJ
Baš će staviti tako, ‘urgentne ‘ i ‘fiziološke’, da vide da se radi o obrazovanoj osobi, akademski obrazovanoj, da budemo precizni, ako to uopće uspiju razaznati, tko zna kakvi su ti koji čitaju te pritužbe, radi se, draga gospodo, o respektabilnom kupcu, iako kupuje u vašem dućanu… Ha ha, to joj se svidjelo, ova ironija, ali nije sigurno da će shvatiti.
‘… osjetila urgentnu fiziološku potrebu i bila prisiljena hitno napustiti prodajni prostor i uputiti se u sanitarnu prostoriju . ..’
Pa oni će se nasmijati kad to pročitaju. Nema tog čovjeka, ni službe za pritužbe, uostalom, kojima nije smiješan čovjek koji trči u zahod, čovjek koji trči ‘u nuždi’ smiješan je baš zato što mu nije do smijeha. ‘Hehe…’ kao da je vidjela članove tog povjerenstva u radnim kutama okupljene oko njenog maila kako se cere, kao da sami to ne obavljaju, kao da sami to nisu obavili poslije gableca, napuhani kalorijama onih pečenih polupilića i krumpir salate ‘iz vlastite proizvodnje’.
Kako dostojanstveno iznijeti pritužbu kad se radi o takvom slučaju, kako naglasiti ozbiljnost situacije koja je postajala sve ozbiljnija dok je, ne vjerujući svojim ušima, slušala kako joj ta žuta žena u crvenoj bluzi govori kako je neće pustiti kroz prazan prolaz, već mora proći kroz nešto što se zove ‘Info pult’, kako se samo nešto može tako zvati? Jedna blagajnica! Žena srednjih godina, srednje škole, zasigurno, zapuštena, gojazna, dobro, nećemo sad o izgledu, ne možemo sve biti lijepe. Ali možemo biti ljubazne, što kažu u reklamama, naše ljubazno osoblje…
‘A zašto?’, još pokušava svesti zabranu na razumnu podlogu, otvorena za pomirljivi ishod. ‘Zašto samo preko tog posebnog prolaza, a ovo je bliže?’ U glavi brzo računa, koliko će vremena trajati ova rasprava, možda je brže poslušati što joj se kaže, bolje da krene, nema vremena za gubljenje.
‘Takva su pravila ‘, kaže blagajnica polako, ni jedan kupac nije čekao u njenom redu. ‘…gospođo…’ , ono ‘gospođo’ zvučalo je ironično, koliko god je to blagajnica mogla sastaviti, stajala je mirna kao stijena iza svog metalnog oklopa pokretne trake, njeno krupno tijelo uspravilo se u pravedničkom položaju zaštitnika tvrtkinih interesa pred sumnjivim kupcima, a to su kupci koji pokušavaju izaći a ništa nisu kupili, ma kakvi su to kupci ako nisu ništa kupili…
Ali ona će kupiti, kupit će hrpu stvari, samo da to obavi…, evo ima cijeli popis koji je sastavila kod kuće, čekala je da gužva prođe, sad je došla kupovati na miru i kupovala bi i dalje da je nije neočekivano i naglo uhvatilo to…, ta nužda da hitno izađe na trenutak do toiletta koji je na raspolaganju kupcima i da se začas vrati i nastavi kupovati…
Ponovo je obuzme žudnja za odustajanjem. Pustiti da prođe, otići kući, odložiti stvari, popiti kavu, zaboraviti. Kao i svaki put kad se uzruja. Prvo plane, osjeća ubode uvrede kao injekcije u srce i očekuje da će joj srce puknuti kao izbodena lopta, ali još nije, kako može biti tako izdržljivo? I sve poslije prođe i sve se smiri, sad se i ne sjeća onog zbog čega noćima nije mogla zaspati.
Ali nije sve te udarce primala šutke. Ne, nije vikala, već pisala. Imala je u računalu cijeli folder (kako se to kaže na našem jeziku?) započetih pritužbi, neke je i dovršila, ali trebalo je naći službeni naziv primatelja i odgovarajuću službu, a nekim je službama cijela rečenica u naslovu, neke rečenice nisu joj se činile dovoljno duge da izraze njeno negodovanje, neke ljutnje istopile su se prije nego ih je potpisala, neki postupci koje je mislila da neće moći podnijeti, neki udarci koje je mislila da neće moći otrpjeti… A otrpila je. Ne vrijedi na to gubiti energiju, Ništa se tu ne može, Ima i gorih stvari, Dobro da nije bilo još gore… I tako su se nepravde ublažavale i gubile u podnošljivo mučnom sjećanju. Ali neće sad!
Ovaj put neće popustiti. Neće se samo tako izvući. Ovaj put će im poslati pritužbu! Pa ona je bila izložena neugodnosti. I to pred drugim kupcima. Vidjet će ta…, Ne, ne, neće ona nikoga vrijeđati, neće je na to navesti ni ta blagajnica.
Osjeti ponovo udar ljutnje kako joj vraća energiju. Ma neće oni nju tako ponižavati, ti prodavači u tom dućanu, u to subotnje popodne, nije ni trebala dolaziti, ali eto, popust je vrijedio samo tijekom vikenda. A tko da propusti popust? I eto došla je, ne sluteći što može doživjeti, nikad ne znaš što te čeka… Nema ona vremena objašnjavati to toj ženi, kako se zove, što joj to piše na pločici s desne strane? Objašnjavati da je ona redoviti kupac, da ima i karticu za popuste, upravo je došla iskoristiti kupon za deset posto na ukupni račun, baš se trudila kupiti što više zbog tog popusta i evo liste namirnica koju namjerava nabaviti, tu, a ne negdje drugdje, kod konkurencije, zna se koliko ima dućana, a ona je došla baš tu, očekujući ljubaznu uslugu, a ako osoblje nije ljubazno, neće više tu ni dolaziti… Sve bi joj to ona rekla, ali nema vremena da joj to kaže, osjeća kako joj se ruke znoje i kako joj u glavi kucaju posljednji trenuci izdržljivosti.
‘Moram u WC’, kaže, misli da je došla do dna poniženja. Ako imaju pravila, u nuždi se mijenjaju…
‘Molim da odete na Info pult’, blagajnica je uočila novog kupca kako se približava i želi se pokazati revnom u svom poslu.
Unatoč muci, ona trenutak zastane da još jednom pogleda tu ženu. Krupna, žuta, ispijena neonskim svjetlom, umorna pred kraj subotnje smjene, ali s naglo probuđenom energijom incidenta, evo nekoga na kome se može iskaliti.
‘Gdje je Info pult ?’ Ovo je poraz, potpuni poraz, ali ne zadugo, samo dok se ne vrati. Pokazat će ona njima.
‘Tamo lijevo’, neodređeno mahne ruka s blagajne i dohvati detergent koji joj je prilazio trakom. Iza njega hrpa omekšivača ‘na akciji’. Kupac iza njenih leđa slao je nove stvari.
Neće ona njima ništa kupiti. Nikad više! Neka znaju. Napisat će im prvo u Knjigu žalbi, onda na Upravu, e mailom. Evo što će napisati. ‘Predmet: Pritužba…’ Ali zašto bi se ona odrekla tog popusta? Zašto bi ona to propustila zbog te blagajnice?
***
Pola sata kasnije, izašla je s punim kolicima. I dok je provjeravala račun, sve u redu, dvadeset kuna manje i kupon za popust kod sljedeće kupovine, obuzeo ju je poznati osjećaj ugode. U šest je Zaljubljena kućanica, a poslije dnevnika Najljepša vjenčanica. Nitko joj neće pokvariti subotu.
Ada Jukić, iz zbirke Neugodne priče, U Zagrebu, 10. studenog 2016.
