BUKA U KOMUNIKACIJSKOM KANALU

Uz predstavu Gospođa Bovary Dramskog kazališta Gavella (premijera: 16. 09. 2016.)

Predstava Gospođa Bovary Dramskog kazališta Gavella zamišljena je vrlo ambiciozno, kao sveopća kritika današnje ispraznosti i dosade koja vlada u životu suvremenog čovjeka. U tom smislu, u programskoj knjižici čitamo sljedeće riječi autorice teksta Ivane Sajko: Bilo je nemoguće ispisivati Gospođu Bovary bez suvremenih uvjeta u kojima živimo, a u kojima je žudnja za artiklima opasniji porok negoli žudnja za tuđim tijelom i spremnost na preljub.

Jest, vidjeli smo priču o gospođi Bovary koja je umjesto sentimentalnim romanima opsjednuta pop glazbom, no nema odgovora na pitanje o značenju te priče za nas danas. Mogu se uočiti žalci upereni prema potrošačkom društvu i praznini koju ostavlja usmjerenost na materijalno odnosno neki dijelovi priče koji su možda bliski suvremenom gledatelju, no predstava u cijelosti, od silnoga drveća nije uspjela prikazati šumu.

Gospođa Bovary ; Ustupio DK Gavella
Gospođa Bovary ; Ustupio DK Gavella

Predstava uistinu urla, da parafraziram autoricu koja citira Flauberta, no od sve te buke nisam uspjela čuti ono što je bila namjera Ivani Sajko i Saši Božiću. Redatelj se zaista koristi različitim izražajnim sredstvima kako bi progovorio o nesreći današnjeg čovjeka, pokretom, plesom, pjevanjem, kostimom, scenografskim elementima. No, uza sve to, predviđena poruka predstave izostaje. Cjelina ostavlja čovjeka prilično hladnim, a nametalo se i pitanje što nam se uopće želi poručiti.

Tekst Ivane Sajko napisan je upravo za režiju kakvu nudi Saša Božić. U njemu su vrlo zanimljive kombinacije pripovijedanja i dijaloga kojima se, pretpostavljam, želi postići efekt začudnosti i svojevrsna distanca prema samoj priči koja se pripovijeda. Glumci se također na upečatljiv način distanciraju od svojih uloga ulazeći u njih i izlazeći iz njih kako već nalaže određeni trenutak u čemu im puno pomaže scenski pokret (suradnica za pokret Petra Hrašćanec). Režija je u prethodno navedenim aspektima vrlo uspjela. Scenografija Zdravke Ivandije Kirigin očito se prilagodila redateljevim potrebama te potrebama glumaca, a kostimografsko rješenje Marite Ćopo teži za time da se gospođa Bovary kao središnji i jedini ženski lik u predstavi posebno istakne u odnosu na muške likove.

Jelena Miholjević odlično je protumačila gospođu Bovary, kombinirajući patetiku i ironijski odmak što je i prikladno s obzirom na zahtjeve teksta i režije. Svojom se pretežno pripovjedačkom ulogom istaknuo i Franjo Dijak koju je odigrao u dominantno ironijskom ključu.

Premda se ne može predstavu nazvati lošom budući da ima odlične elemente,  onanažalost nije uspjela prenijeti  svoju glavnu misao. Iako gomilanje efekata i proizvodnja „buke“ ne mora nužno biti promašen postupak, u ovom je slučaju proizveo suprotan učinak. Gledatelj, ni uz najbolju namjeru, ne može izbjeći pitanje smisla cjeline koje ga prati od početka do kraja ove kazališne predstave.

Ozana Iveković