Gazda
Gazda (2016.)
…, 2016. / 2016., …
Trajanje: 80 min.
Format:
Color: Color, CB
Zvuk:
Redatelj: Dario Juričan
Sudjeluju: Dario Juričan
Ove godine na Motovun Film Festivalu (MFF) održane su prve dvije novinarske, odnosno testne projekcije tada još nedovršenog filma Daria Juričana ‘Gazda – tranzicija, privatizacija, korporacije’. U pozivnici MFF-a bio je kratak opis filma u kojem se naglašava kako se to nije film o Ivici Todoriću, jednom od najvećih domaćih tajkuna. Autor u svojem filmu analizira uspon Ivice Todorića i pita se kako se to postaje gazda u Hrvatskoj. Intrigantna tema za intrigantan film privuklo je u petak, 28. srpnja 2016. u Malo kino na Motovunu ne samo novinare i filmske kritičara, već i ‘običnu’ publiku, tako da je mala dvorana Malog kina bila dupkom puna. Dario Juričan dobro je obavio filmski zadatak, počevši od činjenice kako su njegov otac i Ivica Todorić počeli iste godine raditi u Unikonzumu, tvrtki koja je kroz privatizacijske zakone postala leno jedne obitelji. Juričanov otac ostao je običan radnik sve do umirovljenja, a danas dobro znamo što je u Hrvatskoj postao Unikonzum,
- Gazda ; Ustupio KE
Koncern Agrokor danas ima cca 60 tisuća zaposlenih i poslovanjem ostvaruje solidne profite. A kako to izgleda ‘iznutra’, Juričan iznosi niz zanimljivih primjera sve to dokumentirajući činjenicama. Ima tu i stvari koje su zakonski upitne, ali to opet nije stvar filmskog autora, neke stvari jednostavno mogu prolaziti i pored institucija sistema koje nemaju interes i volje da se njima pozabave. Takav primjer je crpljenje industrijske vode a koja se prerađuje i prodaje kao prehrambeni artikl. Na testnoj – novinarskoj projekciji navedeno je kako je film nedovršen i da treba još financijskih sredstava kako bi se dovršio, a što je u međuvremenu i postignuto.
I onda je nastao problem, jer po autorima film se ne želi, odnosno odbija se prikazivati u multipleksima. Svečana premijera upriličena je u kinu Europa koju su posjetili i Novi Hrvatski Očevi, što su objavili razni mediji (malo su si priskrbili dodatne reklame), i što ne znači da je film bojkotiran od određenih struktura. I film je ‘dobio dozvolu’ (neznano od koga!) da se prikazuje u nezavisnim kinima. Dakle, nije baš točno da ‘Gazda’ ima nekakvu zabranu, kako su to iznosili neki mediji, film se može vidjeti na redovnom kino repertoaru, i onaj tko ga želi pogledati, taj će ga pogledati. Multipleksi imaju svoju repertoarnu politiku, i njihovo je diskreciono pravo koji će film staviti na svoj repertoar. ‘Gazda’ nije ni prvi ni zadnji film koji ne igra u multipleksima. A mnogo dobrih filmova nije igralo u multipleksima, i nitko zbog toga nije javno kukao. A da se Ivica Todorić bavi time da brani prikazivanje nekog filma, to ne vjeruju ni autori filma. To ga ne zanima i ne želi se time baviti, ima čovjek pametnijeg posla.
Dokumentarni film je takva vrsta filma koja u pravilu ne prolazi najbolje na repertoaru, čak i onda kada je u pitanju izuzetan film. ‘Gazda – tranzicija, privatizacija, korporacije’ korektan je film o nečemu o čemu uglavnom sve znamo, samo je to Dario Juričan stavio na jednu hrpu. Njegova intimna ispovijest o tome kako je ta situacija djelovala na njegov život može više biti zanimljiva onima koji ga poznaju nego nekom anonimnom gledatelju, a što je inače trend kod domaćih filmaša kada odluče progovoriti o nečemu, bilo posve intimno ili vezano za neko razdoblje. Sama tema je dobra kao podsjetnik na to kako funkcionira novi demokratski sustav. I koliko se može napraviti u ispravljanju nepravdi koje more običnog građanina.
Film sam pogledao na Motovunu, i ne namjeravam ga ponovo gledati jer autor je i tada ‘sve rekao’. A sumnjam da je dodao i nešto novo. Jer ništa se do sada nije promijenilo.
Robert Jukić, 08.10.2016.
