Museum Joanneum – Izložba – Michelangelo Pistoletto ‘Selbstporträts, Spiegel, Minus-Objekte / Autoportreti, zrcala, minus-objekti’ [Press]

OPĆI PODACI

Michelangelo Pistoletto smatra se jednim od najutjecajnijih suvremenih umjetnika u Europi. Njegovi radovi od 1956. do 1974. daju uvid u to kako su se u umjetnosti toga razdoblja reflektirale sociokulturne i estetske promjene u Italiji i drugim dijelovima svijeta. Pistolettova umjetnička praksa pritom je uvijek povezana s fenomenima koji se pojavljuju u tom razdoblju kao što su pop-art, minimalizam, procesna i konceptualna umjetnost.

Retrospektiva Pistolettova stvaralaštva u Neue Galerie Graz prikazuje njegov umjetnički razvoj polazeći od samopromatranja 50-ih godina prošloga stoljeća preko proširenja prostora slike zrcalnim objektima sve do akcija u 60-im i 70-im godinama koje su temelj njegova današnjeg participativnog shvaćanja umjetnosti. Konceptualno shvaćanje umjetnosti učinilo je Pistoletta jednim od najvažnijih začetnika i eksponenata Arte Povera.

O autoru:

Michelangelo Pistoletto (*1933., Biella) za umjetnost se počeo zanimati od svoje 14. godine. U to je vrijeme radio u očevoj radionici kao restaurater slika; uskoro je i sâm počeo slikati. Sve se više počeo zanimati za materijal, strukturu i bît slika, fascinirale su ga površine i njihovo djelovanje.

Početkom 50-ih godina 20-godišnji Pistoletto već je dobro upoznat s aktualnim događanjima u europskoj i američkoj umjetnosti – zahvaljujući živahnoj aktivnosti različitih galerija u njegovu Turinu upoznao je umjetnost Lucija Fontane, Alberta Burrija, Alberta Giacomettija i Francisa Bacona, koja će ga trajno obilježiti. Počinje kombinirati slikarske tehnike koje je naučio od oca sa suvremenim postupcima informela ili apstraktnog ekspresionizma i isprobava ih u nekoliko autoportreta (Autoritratti). Bavljenje Francisom Baconom – potaknuto izložbom u galeriji Galatea u Turinu 1958. godine – na koncu će Pistoletta dovesti do objektivizacije sadržaja slike, pri čemu je u prvom planu bavljenje odnosom između figure i podloge. Prikazana figura, vremenski i prostorno udaljena, većinom biva izolirana a autoportret umjetnika – potpuno depersonaliziran – stvara osjećaj vječne sadašnjosti (Il presente).

Autoportreti pokazuju Pistolettovo intenzivno bavljenje površinom slike, pri čemu eksperimentira koristeći boje čvrste i reflektirajuće strukture kao što su lak za čamce, zlato ili srebro. Aura koja pritom nastaje oko figure u prirodnoj veličini u frontalnom, zatvorenom stavu otvara promatraču prikaz u prostoru i istovremeno figuri daje ikoničko djelovanje.

Zrcalne slike

Već je u svojim ranim autoportretima Pistoletto otkrio slikarske mogućnosti reflektirajućih površina. Od 1962. godine počinje eksperimentirati s poliranim čeličnim pločama i zrcalima kao podlogama za slike i spoznaje da se slike mogu namjenski generirati samo za zrcala. Pistoletto angažira fotografa Paola Bressana, koji je već bio radio za njegova oca snimajući u svom studiju fotografije njegove obitelji i njegovih prijatelja. Objektivirane fotografije koje nastaju u Bressanovu studiju omogućuju Pistolettu insceniranje modela prema vlastitim zamislima i njihovu izolaciju iz snimljenih konteksta. Pistoletto povećava figure koje teatralno poziraju slikajući ih vrlo detaljno na svileni papir, da bih ih zatim kolažirao na sjajnu zrcalnu podlogu. Nastavlja kontinuirano raditi na poboljšanju svojih zrcalnih slika, koje će mu donijeti međunarodnu slavu. Pistoletto odbija da ga zamijeni Leo Castelli kako na njega ne bi utjecao američki pop-art. Umjesto toga na zrcala stavlja boju, oživljuje ih i pretvara u tableaux vivantes golema formata, poigravajući se dramaturškim efektima i aspektom aktivnog sudjelovanja promatrača. Oko 1970. ponovno razmišlja o novim tehnikama i idealno rješenje pronalazi u sitotisku, koji mu omogućuje vrlo neposredno nanošenje slika na podlogu bez dugotrajnog procesa slikanja. Godinu dana kasnije potpuno odustaje od slikanja i počinje fotografije prenositi izravno na zrcala, proizvodeći pritom, usprkos tome što koristi tiskarsku tehniku, samo unikate. Promatrači bivaju sve više uvučeni u sliku, oni ne postaju samo neugodni uljezi, nego i svjedoci, žrtve ili zarobljenici – oni ne samo da ulaze u prostore Pistolettovih slika, nego istovremeno i u zrcalo talijanskoga društva 70-ih godina prošloga stoljeća

Pleksiglas

Pistoletto 1964. godine izrađuje seriju od sedam radova od pleksiglasa koje prvi puta izlaže iste godine u galeriji Serpone u Turinu. U tim transparentnim objektima nastavlja se baviti prostorom, reprezentacijom, temom odraza i varke. Pistoletto pritom stapa nekoliko razina stvarnosti, dokida granicu između materijala i koncepta i povezuje je s realnim prostorom koji prožima sliku. Svojim radovima Pistoletto uspješno nastavlja diskusiju o pomicanju značenja od objekta na njegov odraz, koja je započela s readymade-radovima Marcela Duchampa, ističući pritom da „… ‚stvar‘ nije umjetnost, ali to može biti ideja koja se izriče istom tom ‚stvari‘.“ („A ‚thing’ is not art: but the idea expressed by the same‚ thing‘ may be“).

Minus-objekti

Umjetnost Michelangela Pistoletta ne može se svrstati ni u jedan stil, izmjena formi njegova izražavanja je namjerna i u svojoj heterogenosti postmoderna – osobito u smislu kritičkog mišljenja. Taj nehomogeni umjetnički pristup, koji je lišen bilo kakvog individualnog rukopisa i koji čak zna biti konceptualno oprečan, naglašavaju njegovi minus-objekti. Pistoletto aranžira različite pronađene, sakupljene, načinjene predmete od različitih materijala kao što su beton, metal, drvo, karton ili tkanina te integrira čak i zrcala. Ti predmeti u svojoj redukciji na najbitnije upućuju na minimal art i približavaju joj se, osobito u svojoj težnji ka objektivnosti, jasnoći, logici i neosobnosti. Minus-objekti za Pistoletta nisu konstrukcije, nego objekti kroz koje se može osloboditi nečega. Iz beskonačnog fundusa mogućnosti on izvlači njih nekoliko i iz te umjetničko-teorijske igre stvara kulisu života. Iz minusa raspoloživih mogućih objekata nastaje plus za subjekt koji fungira kao pokretač tih različitih mogućnosti. Promatrač ulazi u prostor minus-objekata i postaje dio priče koja se iz međuodnosa aranžiranih predmeta neprestano iznova oblikuje

Video-radovi, akcije

Pistoletto je 22. prosinca 1967. godine – ponovno u galeriji Sperone u Turinu – napravio još jedan korak koji preispituje granice između umjetnosti i života. U središtu izložbe stajao je miljokaz, jednak onima kojima se uz rub ceste označavaju kilometri. Na njegovoj je gornjoj strani ugravirana godina 1967. U dogovoru s galerijom, Pistoletto je objavio manifest kojim najavljuje izložbu i istovremeno izjavljuje da je svoj atelje u potpunosti oslobodio od umjetnosti kako bi ga otvorio svim mladim umjetnicima koji tu žele predstaviti svoju umjetnost.

Taj je „Otvoreni atelje“ bio forum za mlade umjetnike i utjecao je na osnivanje Lo Zooa, trupe uličnog kazališta koja je 1968. počela sa svojim performansima i nastupima. Pistolettov je atelje nakon toga postao sastajalište kreativnih mislilaca, glazbenika, pisaca i umjetnika koji su zajednički provodili i različite akcije. Ovaj je interdisciplinarni način rada nastavljen u njegovu radnom projektu Cittadelarte, koji je 1998. godine započeo u svome rodnom gradu Bielli. Njemu će na štajerskoj jeseni 2012 biti posvećena posebna izložba u Kunsthausu Graz.

Krpena Venera

Nastanak njegove „Krpene serije“ i njegovih performativnih akcija vremenski je usko povezano sa izložbom Arte povera + Azioni povere, koju je Germano Celant u listopadu 1968. na tri dana postavio u jednom starom brodogradilištu u Amalfiju kod Napulja.

Krpe koje je do tada koristio za poliranje zrcala sada su postale umjetnički materijal, aranžirani prizori, proširujući spektar čak i krpenim orkestrom.

Krpena Venera, koja će kasnije postati ikonom Arte Povera, napravljena je od različitih materijala (gips, beton, stiropor) i u različitim veličinama. Ovdje možemo vidjeti božicu ljubavi, čije se slike i kipovi u mogu naći na mnogim trgovima u Italiji, izrađenu od bijelog mramora. Replika antičke božice sramežljivo gleda u golemu hrpu odbačene odjeće na podu koja više nikome ne treba. Krpe fungiraju kao socijalno zrcalo u koje gleda razodjevena žena koja se može vidjeti samo straga i koja evocira povijesni dijalog koji se ne tiče samo Italije. „Hrpa smeća koje je zapravo konzumirani konzum zatrpala je perspektivu europskog napretka“, govorio je Pisotletto još 1967. godine, tematizirajući sa stajališta kulturnog pesimizma civilizacijsku kritiku koja ne samo da je još uvijek aktualna, nego nam se sada čini preciznijom nego ikada.

Arte Povera

Pojam Arte Povera vezan je uz kritičara umjetnosti Germana Celata, koji je 1967. godine za jednu izložbu u Genovi spojio čitav niz umjetnika, među njima i Michelangela Pistoletta, Aligherija Boettija, Giulija Paolinija i druge. Umjetnici su se često koristili jednostavnim, „siromašnim“ materijalima i u svojim su radovima formulirali odgovor na američke minimaliste, pop-art ili francuske nouveau réalistes. Arte Povera odbija reprezentativnost umjetničkog djela i forsira spajanje umjetnosti i života koje dolazi do izražaja u brojnim akcijama ili procesno koncipiranim umjetničkim djelima. Protok vremena postaje integralna sastavnica umjetnosti, bilo kao promjenjiv odnos prema prostoru, bilo kao svjesno demonstrirana prolaznost.

Izvor

MJ PRESS