LEKCIJE IZ ZADRA
‘Lekcije iz Zadra’, prvotni naslov knjige Nikice Simića, ‘Heraklit mračni u hrvatskome školstvu’, vizionarska je knjiga svih zbivanja koja su se dogodila oko reforme hrvatskoga školstva i još uvijek događaju. K tome ne trba zaboraviti kako je Nikica Simić pokrenuo među prvima dvije privatne škole, Osnovnu i Gimnaziju, i već radi po programima dugih niz godina o kojima se tek sada u naslutama govori, i već je neponištivo daleko ispred svog vremena, čemu je i povod ovaj razgovor.
Nikica Simić ; Ustupio NŠT
1. Uvijek u fajtu, u hodu po rubovima životnih vulkana, „učitelj protiv sustava“, riječima profesora Nikice Simića u najkraćim crtama tko je Nikica Simić? Biografija jedne sudbine.
Jostein Gaarder svoj Sofijin svijet započinje s istim pitanjem: tko sam ja? Tales misli da je to najteže (filozofsko) pitanje. Heraklit da je na pitanje nemoguće odgovoriti. Dakle, tko sam ja da mogu i pomisliti kako sam to otkrio. Knjiga koja je povod ovog razgovora bila je moja svojevrsna potraga za identitetom. I dalje ne znam, ali sam otkrio ponešto o sebi. Recimo odgovor na prvi dio pitanja.
Jedna novinarka je to dobro verbalizirala. Uvijek je plivao uzvodno! To mi se baš svidjelo, tako da mogu reći s nikim nisam u fajtu, i nisam protiv sustava, samo želim da sustav bude bar malo bolji.
2. Žalostite li se za pobjeglim godinama života u kojima ste se naslušali tlapnje o reformama hrvatskoga školstva, „Zemlji znanja“ koje i dan danas svrdaju mozak, a koje novine i druga glasila, javno mnijenje uglavnom (ne)zanimaju?
Naši životi u pravilu su obilježeni našim izborima i odlukama. Naravno, donosio sam i krive odluke, ali baš nikada nisam žalio – samo bih se poslije upitao: je si li što naučio? Postoje bolja i lošija razdoblja u našim životima. Meni ni jedna nisu pobjegla. Osvijestio sam svako, jer upravo je to moj (jedini) život. Najteže mi je bivalo kad nisam nalazio mogućnost izravnog djelovanja na okolnosti koje uvjetuju (i) moj život.
Osnivajući privatnu školu pokušao sam djelovati. I pišući knjigu pokušao sam djelovati. Sebe sam potpuno uvjerio kako sam učinio sve što sam mogaoi znao. Svjestan sam kako se društveni procesi odvijaju na dugoročnoj vremenskoj skali te da zbog toga neću doživjeti bolja vremena našeg školskog sustava.
Društva itekako zanimaju školski sustavi. I neulaganje u sustav šalje jasnu poruku kakav sustav društvo želi.
3. Kako sada kada se s ovom knjigom sve to događa Vama, zaviruje u lice… gledate na ovu novu na horizontu… Reformu hrvatskoga školstva?
U ljubavi je najvažnije ogoliti sebe ako se želi dosegnuti potrebne razine povjerenja koje će obilježavati budući (zajednički) život temeljen tada – na obostranom uvažavanju. To mi je bilo temeljno polazište pisanja. Ogolio sam sebe – da bi mi čitatelji možda povjerovali.
Reformu vidim kao djelovanje društva koje želi mijenjati stvarnost.
Logika mi kaže ovo: ako ne djelujemo tada niti želimo mijenjati postojeće stanje. A onda ide prirodno pitanje: zašto ne želimo mijenjati sustav?, koji je po svim kriterijima nefunkcionalan.
U knjizi sam pokušao objelodaniti ono čemu i drugi svjedoče, ali zbog nečega ne žele vidjeti.
Uspjeh reforme vezujem i uz: učini sve pa će ti i Bog pomoći!
4. Što ste prešutjeli i niste rekli Heraklitom mračnim u hrvatskom školstvu?
Prešućivanje je za mene svjestna radnja. Mnoge sam vjerojatno umorio detaljima u Heraklitu ne prešućujući ništa. Međutim, itekako sam svjestan prešućivanja Heraklita.
5. Svijet je danas više nego ikada raspršen. Ne postoje više središnje figure. Neprikosnoveni autoriteti oko koji se sve vrti, ni u znanosti, ni u politici ni u kulturi… Svatko od nas je središte svemira o čemu su govorili stari filozofi za kojima i sami rado posežete, pa ako hoćete i Heraklit mračni. Koliko nas je tragom književne kritike profesora Dušana Stojkovića prosvijetlio ovom Vašom knjigom Heraklit mračni…?
Dobro ste uočili problem s kojim sam se suočavao pišući. Odgovore sam pokušao naći u (mojoj nekakvoj) interpretaciji demokracije. Volio bih da to ostane samo pokušaj gledanja nečega iz drugog kuta. Jer tu uistinu nisam kompetentan.
Dušan je uočio dimenziju Heraklita koju nisam osvijestio. Naime, moje osvješćenje Heraklita, na kraju, bila je tuga, a ne svjetlo. Zato ga volim.
6. Što je prouzročilo brodolome hrvatskih obrazovnih reformi?
Mi smo zapravo imali samo jednu reformu školskog sustava. Posprdno je etiketiraju Šuvarica. Zanimljivo je – najglasniji su oni koji su „proizvod“ tog sustava. A nikada nitko nije proveo ozbiljnu evaluaciju.
Temeljni problem (uspjeha-neuspjeha) svih reformi ja vidim u konsenzusu svih dionika procesa.
Nakon brisanja prethodnog sustava nastupile su samo kozmetičke promjene. Tko god se usudi govoriti o reformama – upitajte ga samo, a što se to novo dogodilo u prethodnih dvadesetak godina. Zato brodoloma reformi nema – jer nije bilo ni reformi!
Ovih dana „lome se koplja“ po pitanju – želimo li ili ne (pravu) reformu. Nakon toga možda će i Vaše pitanje dobiti jasan odgovor.
Heraklit Mračni u hrvatskom školstvu
7. Koliko zvone Lekcije iz Finske u Lekcijama iz Zadra, prvotnom naslovu Heraklita mračnoga iz hrvatskoga školstva?
Prvi radni naslov bio je dijagnoza. Tada sam se bavio samo „analizom“ dokumenata na kojima su se trebale temeljiti nekakve buduće promjene. Nakon čitanja Hrvatskog školstva u okružju politike (D. Rosandić) shvatio sam da takva knjiga već postoji. Nakon čitanja Lekcija iz Finske (P. Sahlberg) osvijestio sam silnu društvenu uvjetovanost promjena u školstvu. Bio sam fasciniran (mnogim) sličnostima Finske i Hrvatske, ali i dramatičnim razlikama u načinima rješavanja problema. Tada sam se odlučio za Lekcije iz Zadra i vratio na početak pisanja. Problem koji sam uočio u jednom trenutku bio je banalan. Naime, osvijestio sam da sam zaglavio u područje u kojem – nisam kompetentan! Pitanje koje je uslijedilo bilo je također očito: a u čemu sam ja uopće kompetentan? Dugo sam se mučio s odgovorom. Našao sam ga jedino u svojoj životnoj priči.
Nisam skroman kad kažem: moje školsko iskustvo nema nitko u Hrvatskoj. Bio sam na mjestima na kojima nije nitko u Hrvatskoj. Nisam siguran da slično postoji i u svijetu.
I opet sam se vratio na početak.
Kako ispričati priču da bude zanimljiva čitaocima, ali i opaka (glasna) u porukama. Traženje i tog odgovora bilo je dugotrajno. Dok nisam „sreo“ M. Markovića i njegova Heraklita mračnog. I sve kockice su uklopile. Pronašao sam svog Vergilija krećući u svoj pakao.
8. Ova je knjiga dinamično putovanje obrazovnim pitanjima, djetinjstvom, osobnim iskustvom… i … jesam li i što propustio u ovome nizanome nizu?
Čini se da sam dinamiku uspio uspostaviti svojim „ogoljavanjem“ pričajući svoju životnu priču, počevši od „malih nogu“. Neki misle da je upravo to najzabavniji (i književno najupotrebljiviji) dio.
9. Djeca su nit vodilja Heraklita mračnoga u hrvatskome školstvu?
Svoj životni motto otkrio sam početkom svojih tridesetih u Seneke (živjeti za druge smisao je života). Motiv nije bio baš „svjetski“. Imao sam, naime, praktične probleme (roditeljstva). I trebalo je definirati neke prioritete. I micanje vlastitog ega bilo mi je ključno.
Djeca su od tog trenutka postala smisao mojeg života. Ne samo moja.
Iz te pozicije, pisanje Heraklita bilo je – lako.
10. Uz britku i konstruktivnu kritiku sustava, uvijek se vračate temelju svoje osobne filozofije, a to je ljubav prema djeci, prema profesorskome pozivu, prema društvu kao takvome.
Osobnom filozofijom ste dotaknuli rezonatnu žicu. S tim izborom, mislim, suočava se svaki čovjek. Jednom odabrana ne mora trajati vječno. Kod mene je izbor dosegnuo – da više nisam mogao nazad. A djece je bilo k’o u priči. I „fizičar“ u meni prepoznao je teoriju u kojoj ne postoji samo jedan Svemir.
To je bio i ključni okidač mojeg opredjeljenja za „dionizijski“ doživljaj svijeta.
11. Koliko prvo lice jednine daje hrabrost i snagu knjizi, autentičnost rijetko viđenu u pisanju o ovim temama?
U Predgovoru sam se jasno opredijelio za „ich form“. Razlog sam naveo. Zaključio sam da povjerenje dolazi nakon ogoljavanja. Neki put uspije.
12. Koliko je ova knjiga istovremeno osobna romansirana ispovijest?
Često naglašavam – nisam pisac. Upravo zbog toga, nakon što sam se odlučio za svoju potragu za identitetom, strahovao sam pitajući se mogu li ja to i izromansirati. Dobro ste primijetili – ovo je za mene, prije svega, osobna ispovijest.
13. I, profesore Simiću, koja je dijagnoza hrvatskoga obrazovnoga sustava i kako ga liječiti?
Kad je Tales, prvi od sedam antičkih mudraca, odgovarao na pitanja ljudi, u spektru što je najlakše, do što je najteže.
Najteže je upoznati samoga sebe, a za najlakše – odgovor je bio: davati savjete!
Ja sam ispisao ono što sam vidio boraveći u našem školskom sustavu. Ako je (moja) dijagnoza dobra, prepoznata su i mjesta koja treba mijenjati. Kako ih mijenjati ulazi u zonu davanja savjeta, a to ne želim.
Jedino što znam – ako ne budemo djelovali – ništa se neće promijeniti.
Nikola Šimić Tonin
