‘Prikazanje života Sv. Lovrinca mučenika’ Hvarskog Pučkog kazališta otvorilo drugi Festival kršćanskoga kazališta
Drugi Festival kršćanskoga kazališta otvoren je u petak, 3. lipnja 2016. godine, jubilarnom 250. izvedbom predstave Prikazanje sv. Lovrinca mučenika Hvarskoga pučkoga kazališta u zagrebačkoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga. Prema riječima izbornice FKK-a, prof. dr. sc. Sanje Nikčević, predstava je poseban fenomen hrvatskoga glumišta jer Hvarani izvode taj srednjovjekovni tekst (na čakavici) na izuzetan, kazališno dojmljiv način već 47 godina. Začetnik i predsjednik glumačke družine je Milan Lakoš, dok je na mjestu umjetničkog voditelja biopok. Marin Carić. Carić je režijom Prikazanja životaSv. Lovrincaželio pokazati da je dramska baština i pučki pristup kazalištu živ i u 20. stoljeću, u čemu je, kao i uprizorenjima drugih baštinskih tekstova koje su Hvarani poslije igrali (HektorovićevoRibanje i ribarsko prigovaranje, Storiletrat, Franičević PločarovaŠaka zemlje, LucićevaRobinja) uspio.
Od premijere 1970. godine predstava je često gostovala u inozemstvu, na gotovo svim kontinentima, a ansamblu su posebno drage izvedbe u hrvatskoj dijaspori, pred gradišćanskim, moliškim, bunjevačkim, karaševskim i janjevačkim Hrvatima. Predstava je nastala u klubu hvarskih studenata u Zagrebu 1970., i ostala vezana za Zagreb gdje obilježava jubilarne izvedbe: 150. izvedba održana je u zagrebačkoj crkvi sv.Marije na Dolcu, 200. u crkvi sv. Katarine, u sklopu manifestacije Pasionska baština te ova 250. na sv. Duhu, koja je otvorila drugi Festival kršćanskoga kazališta.
- Prikazanje života Sv. Lovrinca mučenika ; Ustupila SN
Teskt govori o smrti kršćanskih mučenika iz rimskog doba koji ne žele zanijekati svoju vjeru: Papi Sistu i Lovrincu, pri čemu ih Rimljani (okrutni car Dacije i njegovi pomoćnici Valerijani Merkurije) okrutno muče a Bog podržava u njihovoj muci i na kraju odvodi u rajsku slavu. Zapis teksta, u osmeračkom stihu, potječe iz 15. stoljeća,ali je igran puno prije jer je u srednjem vijeku život Krista i svetaca koji slijede Kristov put bila tema prisutna širom Europe, a tekstove su pisali svećenici bez isticanja autorstva. Predstave su se izvodile na trgovima pred crkvom, pa postoje i zapisi sa Hvara iz 13 stoljeća. Marin Carić je postavio tekst slijedeći srednjevjekovnu ali i hvarsku tradiciju. Predstava se igra pred crkvom, a u nju je uključena ikonografija hvarskih bratovština koje kontinuirano od srednjeg vijeka djeluju do danasu crkvenim procesijama i svečanostima. U predstavi se koriste crne i bijele tunike, odore hvarskih bratovština Crnih i Bilih. Boja tunika izražava dvije suprotstavljene strane na sceni: „dobre“ (bijela za kršćane) i „zle“ (crna za Rimljane), dok u crvenoj odori dolazi lik Đavla-Belzebula. Nakon što sv. Lovrinac umire izgarajući na lomači, predstava završava napjevom, pri kojemu se svetac s anđelima uzdiže k Svevišnjemu.Glazbeni napjev je uzet iz pogrebnih svečanosti bratovština (melodije je u 19. stoljeću zabilježio Franjo Kuhač)i tekstualno prilagođen priči o Lovrincu. Izvođenje tog završnog napjeva izazvalo je posebno oduševljenje publike na ovoj izvedbi, tako da se tražiobis.
Hvarska glumačka družina ima svoju stalnu jezgru koja nosi predstavu i koja djeluje od samih početaka, a često se uloge preuzimaju kako glumac odrasta – dječaci su angeli, a kad narastu preuzimaju druge uloge. Milan Lakošjedini je nastupao u svim dosadašnjim izvedbama u istoj ulozi (Valerijana, glavnog pomoćnika rimskog cara). Cijeli ansambl Hvarskog pučkog kazališta, igra izuzetno dojmljivo. Čakavica se tečno izgovara, minimalnim pokretima postiže se dramska napetost i suosjećanje, kojom se publiku „uvlači u priču“! Glumačka jezgra, uz MilanaLakošakao Valerijana, su Ralf-JackyMilatić (rimski cesar Decij), Fabijan Brkušić (papa Sisto), Marino Miličić (Lovrinac), te ProšperGlive (Merkurij), Ivan Blaž Brkušić (anđeo), Vislav Zaninović, Jure Tomičić, Zoran Sansović, Joško Martinić, Jan Milatić, Ivan Jeličić, Ivica Tomičić, Toni Barišić, Ante Lakoš, Ivan Petrić, Petar Palarić, Visko Zaninović, Vislav Zaninović, Prošper Carić i Jure Tomičić.
Nakon izvedbe, čiji je kraj popratio snažan i odobravajući pljesak, publici se obratio fra Ivan Marija Lotar, organizator FKK sa pozdravnim riječima te zahvalom hvarskim izvođačima i organizatorima Festivala (Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, samostan sv. Duha i župa sv. Antuna Padovanskoga, časopisVeritas). Slijedilo je obraćanje fra Tomislava Glavnika, gvardijana Samostana Svetoga Duha, koji je naglasio kako mu je iznimno drago što svetoduško brdo svijetli te zahvalio fra Ivanu Lotaru na predanosti u radu pri organizaciji Festivala. Izbornica Festivala, prof. dr. sc. Sanja Nikčević, u svom je obraćanju najavila bogat program te istaknula kako je očito da kršćansko kazalište postoji u našoj zemlji, makar nije vidljivo jer je na rubu. Upravo zbog toga, želja je bila okupiti te predstave na Festivalu.Naposljetku je riječ ponovno pripala glumcima. Milan Lakoš izložio je najznačajnije činjenice o predstavi i družini. Slijedila su pitanja iz publike, razgovor s glumcima te ponovna izvedba napjeva iz predstave.
Svjetla Festivala kršćanskoga kazališta na svetoduškom brdu ostaju upaljena čekajući daljnji najavljeni program i publiku, koja s obzirom da je ulaz na predstave besplatan, osim pljeskom, nagradu i potporu može toj hvalevrijednoj manifestaciji pružiti dobrovoljnim prilozima.
Dr. sc. Miriam Mary Brgles
————————————————————————
ZAŠTO JE HVARSKI LOVRINAC FENOMEN HRVATSKOG KAZALIŠTA
Prikazanje života svetoga Lovrinca mučenika u izvedbi Hvarskog pučkog kazališta i režiji Marina Carića. Jubilarna 250. izvedba otvorila drugi Festival kršćanskog kazališta.
Kad sam tu predstavu kao studentica vidjela prvi puta, prije 30 godina, u dvorištu muzeja na Jezuitskom trgu, shvatila sam da je srednjovjekovno kazalište živo. Do tada su me učili da je srednji vijek jedna mračna epoha koja nije imala pravo kazalište, a ja sam tamo gledala srednjovjekovno prikazanje, mirakul (priču o svetačkim čudima) koja je živa: držala mi je pažnju u svakom trenutku, iako na čakavci koja mi nije bliska, zainteresirala me za likove koje do tada nisam poznavala i koji su iz nekog davnog doba, a, što je najbolje, ja sam s tim likovima strepila, navijala, suosjećala. Ja sam ih emotivno doživjela! Upravo zato ta mi je predstava potvrdila još nešto vrlo važno: da kazalište može biti drugačije od onog koje sam gledala na velikim scenama. Ono je bilo hladno, daleko i nije me diralo. Shvatila sam da kazalište može biti, toplo, pametno, zanimljivo, emotivno i duhovno! U čemu je tajna?
Marin Carić, kao mladi redatelj, želio je drugačije kazalište od onog hladnog i dalekog, pa je sa svojim prijateljima napravio tu predstavu koja je prvi put izvedena 23. srpnja 1970., a igra do danas, 47 godina. Izvodila se po cijelom svijetu, svi je razumiju i svi na nju reagiraju na isti način kao i ja.
Predstava je ne samo savršen primjer pučkog, nego savršen primjer ritualnog kazališta. Koliki su suvremeni umjetnici to željeli postići: djelovati kazalištem na publiku tako da u njoj probude istovremeno i ono iskonsko i ono racionalno. Ni Artaud, ni Brecht to nisu uspjeli, unatoč slavi koju su postigli i ulasku u udžbenike, ali Carić i Hvarani jesu. S tri važna aspekta.
1.) AUTENTIČNOST. Carić je odlučio raditi baštinske tekstove iz uvjerenja da su živi jer je u svom rodnom Hvaru gledao ono najbolje iz srednjeg vijeka, što je živo i danas: bratovštine koje čuvaju ne samo tradiciju nego i vjeru, vrijednosti, ideale… Carić je zato uzeo bratovštine za vizualni i glazbeni okvir predstave. Priču o Rimljanima (caru Daciju i njegovim suradnicima Valerijanu i Merkuriju) koji muče i ubijaju kršćane (Papu Sista, Lovrinca i druge), postavio je kao sukob dviju boja odora (odnosno habita s kukuljicama): bijele predstavljaju kršćane a crne Rimljane. Tri puta pjeva se napjev kojim bratovštine pokapaju svoga člana, a ovdje je dodan prikladni tekst iz priče. Govori se čakavica koja je glumcima bliska i prirodna jer ju žive.
2.) PONIŠTENA LAŽ KAZALIŠTA. U svetim tekstovima uvijek je problem glumljenja svetih likova jer je gluma pretvaranje, dakle laž. To je konvencija koju smo prihvatili i koju volimo do te mjere da je ne primjećujemo. No u tekstovima o svetim ljudima se taj nesklad osjeti. U srednjem vijeku samo su časni ljudi mogli igrati uloge Isusa ili svetaca, a i u antici su u tragedijama mogli nastupiti samo dolični Atenjani. Prikazanja za današnji teatar imaju i problem pretapanja vremena i prostora jer likovi preskaču iz jednog u drugi u jednoj replici. No, to nije odraz naivnosti kako se to često čuje nego osjećaja svevremenosti i sveprisutnosti priče koja se priča.
Marin Carić je taj problem riješio na vrlo jednostavan ali i zanimljiv način. Glumci govore i didaskalije i svoj tekst. Milan Lakoš koji igra Valerijana kaže: A sad Valerijan ode i uhiti Lovrinca i zatim reče: O Lovrinče, ti kristjane… Tako glumac određuje prostor, vrijeme, nekad i radnju a potom izgovara tekst. Time se glumac ne pretvara da je netko drugi, nego nam priča priču o tom drugom liku. Ujedno nas i uvlači u zajedničku priču jer se govoreći didaskalije obraća direktno publici. U takvom pričanju priče ne smeta što jedan glumac igra više likova pa to ni ne skriva (za ženu samo stave maramu na glavu kao znak). Taj način igranja može onda imati i slabije glumce jer publiku nosi priča, ali u slučaju Hvarana glumci su izvrsni, naročito jezgra (Valerijan – Milan Lakoš, Cesar Decij – Ralf-Jacky Milatić, Sisto – Fabijan Brkušić, Lovrinac – Marino Miličić ) ali je svaka, pa i najmanja, pojava lika uklopljena u cjelinu jer cijeli ansambl drži koncentraciju cijelo vrijeme.
3.) PRIKAZ NASILJA NA SCENI. I Kristova muka i mirakuli su vrlo okrutne priče jer govore o raznim mukama i načinima smrti. Tako i ovdje: sijeku se glave većini likova, Lovrinca i bičuju, i tuku palicama, i udaraju kamenom u zube, i na kraju ispeku na vatri. Carić je to postavio znakovito: nema uživljavanja, nema krvi, samo naznaka, rekvizit ili spuštanje krvnikove sjekire… A smrt lika označava kukuljica koju mu drugi navuku preko glave. I sve je jasno. I da je to glumac i da je taj lik umro!!!!
Carić je znao da nas ne zanima kako se netko muči, ne zanima nas krv na sceni, nas zanima zašto! Zanima nas zašto netko muči drugog čovjeka, što se događa sa žrtvom, zašto netko pristaje da ga muče, u ovom slučaju još i radosno! Nas ne zanimaju oblici mučenja, nego ljudska duša!
Zato je Carić ovo postavio jednostavno i jasno, bijeli i crni habiti odmah označavaju strane, ima bijele i crne fratre da se odmah zna tko je na kojoj strani
Zato je to jako dobro… zato se to može gledati i danas.
Predstava je to i za one koji vjeruju u Boga i za one koji ne vjeruju. Oni koji vjeruju imaju poveznicu neba i zemlje, mučeničku smrt kao nastavak Isusove muke i odlazak mučenika u rajsku slavu.
Ali i oni koji ne vjeruju imaju što vidjeti jer se tu radi o nekome tko je spreman ubiti drugog čovjeka zbog neslaganja i nekome tko je spreman svoj život dati za ono što smatra najvrednijim na svijetu. S time se mogu poistovjetiti svi, naročito danas kad se identične situacije događaju po svijetu.
POUKA ZA DANAŠNJE KAZUALIŠTE
Nekako mi se čini da su to tako igrali i u srednjem vijeku!!! Zato je bilo svima zanimljivo! Zato je cijeli grad postavljao te predstave i one su bile važne ljudima. A Carićeva predstava s Hvarskim pučkim kazalištem ima i dvije pouke za današnje vrijeme.
Prva. Prirodnost igre koja uvlači publiku, privatnog glumca koji igra nešto što vjeruje i iza čega stoji, „otkrili“ su suvremeni redatelji krajem 20. stoljeća u pokušaju vraćanja publike u kazalište, i u Europi i kod nas (Bobo Jelčić). No, bez duhovne dimenzije koju ima sv. Lovre, svi ti „autentični“ životi glumaca ili dokumentarno kazalište je prazno i za jednokratnu upotrebu.
Druga je pouka današnjim raspravama o lektiri – nije problem u sadržaju, umjetnost uvijek govori o krvavim, teškim, kompliciranim, seksualnim i inim sadržajima jer je i takav svijet oko nas. Problem je kako to prikazuješ i koju poruku šalješ. Hvarska i Carićeva izvedba Prikazanja života sv. Lovrinca mučenika pokazuje da je moguće o teškim temama govoriti na kazališno zanimljiv i poticajan način i pri tome slati poruku koja traje. Zato traje i predstava.
Sanja Nikčević
————————–
NA 2 FESTIVALU KRŠĆANSKOG KAZALIŠTA
DAN HRVATSKIH SVETIH LJUDI
DVIJE MONODRAME
koje pokazuju da je svetost živa u ljudima ne samo u rimsko doba ili srednjem vijeku nego i danas! (Subota, 4. lipnja, 20:00, dvorana Svetog Franje na Svetom Duhu, ulaz slobodan)
Biti s Bogom, dovoljno je za sreću (monodrama o životu bl. Ozane Kotorske)
Autorica: s. Barbara Bagudić
Redateljica: s. Barbara Bagudić
Izvodi: s. Barbara Bagudić, Dubrovnik
Trajanje: 40 minuta
U monodrami „Biti s Bogom, dovoljno je za sreću“ pratimo život bl. Ozane Kotorske, dominikanke iz 15 stoljeća. Mlada pastirica Katarina Kosić iz malog sela kraj Podgorice od malena ljubi Isusa koji joj se ukazao dok je bila sa stadom na paši prvo kao djetešce a zatim i kao raspeti. Nakon dolaska u Kotor postaje kućna pomoćnica bogate obitelji u Kotoru, a zatim ulazi u red i postaje zazidana djevica, te provodi 52 godine u maloj sobici nadomak crkve u molitvi, samoći, postu i pokori. Imala je samo jedna habit na sebi, ljestve na kojima je spavala, križ na zidu i dva mala prozorčića – jedan koji je gledao na Presveto u crkvi i drugi na koji su dolazili ljudi po utjehu i savjet. Živeći u Kotoru inspirirala je pripadnike svih vjeroispovijesti, a njezin je poticaj na molitvu spasio Kotor od Turaka. U monodrami nam bl. Ozana priča svoj život prolazeći kroz svoja sjećanja i odbacujući ih jer je biti s Bogom, dovoljno za sreću.
Monodramu je napisala i izvodi ju s. Barbara Bagudić, dominikanka iz Dubrovnika kojoj je bl. Ozana uzor u nasljedovanju svetosti. Ovom monodramom želi se pridružiti proslavi 800. jubileja reda propovjednika, ali i potaknuti štovanje bl. Ozane čiji je postupak za proglašenje svetom u tijeku.
Oproštaj od Gospodina (monodrama o životu svećenika Stjepana Kranjčića)
Autor: Stjepan Tomić
Redatelj: Dubravko Sidor
Izvodi: Dubravko Sidor
Produkcija: Udruga za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“, Križevci
Trajanje: 40 minuta
Monodrama „Oproštaj od Gospodina“ prikaz je posljednjih dana života križevačkog župnika na glasu svetosti dr. Stjepana Kranjčića koji se pred svetohraništem crkve sv. Ane u Križevcima prisjeća ključnih trenutaka svojega života. Ovaj je svećenik bio pastoralni pomoćnik i prijatelj budućem zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Franji Kuhariću. Njih su dvojica posjećivali kardinala Stepinca u Krašiću dok je tamo provodio svoje posljednje dane. Župljani i vjernici pamte ga kao vrijednog župnika, kao svećenika gostoljubive naravi.
Monodrama je premijerno nastala 10. 04. 2016, godine a njezin je tekst Stjepana Tomića nagrađen na Natječaju za duhovnu književnost koju udruga Stjepan Kranjčić organizira svake godine želeći zadržati živim sjećanje na svog župnika. Organiziraju nekoliko natječaja duhovne književnosti (takozvani mali i veliki Kranjčić), te razne manifestacije (Dani hrvatskih blaženika) a producirali su i ovu monodramu. Sve u želji da se pokaže hrvatskoj javnosti kako je i u našem narodu bilo ljudi na glasu svetosti za koje možda ne znamo dovoljno (npr. Ozana Kotorska) ali i da je svetost živa i danas (kao kod Stjepana Kranjčića). Često se čuje zašto Bog ne djeluje danas i vlada uvjerenje da je svetost nestala s prvim kršćanima i mučenicima iz rimskog doba ili svecima iz srednjeg vijeka. Međutim, svetost je živa i danas i to vrlo blizu nas – kao što nam pokazuje primjer Stjepana Kranjčića iz Križevaca ili poljskog sveca Maksimilijana Kolbea čija je životna priča pretočena u mjuzikl na programu festivala sutra (nedjelja 5.06.) u HNK u 19.30.
[izvor informacije SN]
