EVGENIJ ŠVARC: ZMAJ
Ubiti zmaja u svakom od nas…
Političku satiru ovog znamenitog ruskog autora zabranila je staljinistička cenzura, ali ipak je njome Švarc postigao svjetski uspjeh. Bajka je to o gradiću u kojem već 400 godina vlada troglavi zmaj, o lijepoj princezi i hrabrom vitezu. Izrazito korespondira s našim vremenom, propituje mogućnost pobjede nad totalitarizmom i ukazuje na tužnu činjenicu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.
Vitez lutalica profesionalni je junak i uopće nije upitno hoće li pobijediti zmaja, no postavlja se pitanje može li se spasiti onoga tko ne želi biti spašen? Građani su poslušnici, ljudi koji šute i trpe te podržavajući teror brane tezu kako je jedini način da se oslobodiš zmajeva imati svog vlastitog.
Zmaj je opasna alegorija koja ne kritizira samo vlast, nego i glupost pasivne pozicije koja se vodi onom Krležinom ˝U ljudskom stadu smrdi, ali je toplo˝.
To su ljudi bez osobnosti, bez duše, koji prema svakoj promjeni imaju izraziti otpor i izbjegavaju bilo kakvu odgovornost.
- Zmaj ; Ustupio Kerempuh
Ovo djelo tematizira represiju i opstanak ljudskosti unutar fašističkih režima. Kroz fantastičnu prizmu progovara o realnom, alegorija postaje jasna paradigma stvarnosti. Subverzivni, protudržavni i protustaljinistički elementi odmah su prepoznati što dokazuje činjenica cenzure. Univerzalna u svojoj širini, satira je to koja potiče na temeljno propitivanje društvene organizacije, političkog, ekonomskog i socijalnog poretka. Arhetipska pobjeda dobra ne rezultira poništenjem, već samo premještanjem zla. Suprotstavljeni su individualno i kolektivno uz ironični prikaz očekivanja o ˝spasitelju˝, o vanjskom rješenju problema. U ovom vremenu antijunaka, ona poziva i proziva – naše autentične glasove, ljudsku vertikalu i empatiju.
Struktura bajke iskorištena je na najbolji mogući način jer se unutar fantazmagoričnih relacija upisala najdublja ljudska psihologija pa tako ovo djelo ima mitološku snagu te jasne političke i društvene aluzije. Ili, kako kaže Lancelot: ˝Predstoji nam delikatan posao. Bit će potrebno ubiti zmaja u svakome od njih.˝
Narativno gledajući, priča je jednostavna. Lutajući vitez nailazi u grad u potrazi za nekim koga treba spasiti. Odmah odlučuje da će to biti prelijepa princeza. Spasit će njezin život i osloboditi grad. Ono što ne razumije i što mu do kraja neće biti jasno, jest činjenica da ovi ljudi ne žele biti oslobođeni. Sloboda podrazumijeva izbor. No, oni ne žele preuzeti odgovornost nego se stopiti s masom. Tako ih i definira njihov diktator, koji ih najbolje poznaje. Proklete duše, ropske duše, mrtve duše… Naziva ih bogaljima, što oni zasigurno jesu.
To je poluprazan grad, gotovo pust. U njemu nailazimo na poltrone i političke klaunove s tisuću lica koja mijenjaju brže no što možemo zamisliti – to su gradonačelnik i njegov sin.
Potrebno je protresti cijeli sustav, učiniti nagli rez, prestati polemizirati i okrenuti se svojoj osobnoj revoluciji. U ovaj je tekst utkano više prepoznatljivih bajki, odnosno matrica iz poznatih zapleta (Pepeljuga, Ljepotica i zvijer te drugi motivi Grimmovih bajki). Uz to, prisutni su i elementi srednjovjekovnih legendi o lutajućim junacima (vitezovi okruglog stola i dr.) te direktna referenca na sv. Juru i njegovu borbu sa Zmajem. Sve se to pretapa i slaže u sliku arhetipova, odnosno snažnih mitova koji su obilježili naš razvoj u društvenom smislu. Naš će junak u svojoj definitivnoj namjeri da ostvari promjenu biti odlučan i beskompromisan. Bez obzira na postignute rezultate, to ne umanjuje njegovo razočaranje i ljutnju. Ljutnju na društvo koje neprestano proizvodi neprijatelje, koje uči svoju djecu da se drugačijih treba bojati, koje ne daje šanse, koje dijeli ljude na njihove i naše…
Kroz cijeli Švarcov tekst probija se misao o tome kako su nam mladost ukrali zmajevi i zmije. Brojimo godine prema njihovim dolascima i odlascima s vlasti, u njihovim se sjenama uvjeravamo da uvijek može gore te racionaliziramo brojne nepravde, nesreće i razočaranja. Lancelota bismo tako vrlo lako mogli zamisliti kao beskompromisnog Shakespeareovog junaka koji na stvari gleda krajnje definirano, braneći svoju tragičnu poziciju, uz pathos, patetiku i katarzu. Istovremeno, on je i Godot našeg vremena… Čovjek kojeg nema.
Dora Delbianco
Autorski tim i ansambl:
Prevoditeljica: Irena Lukšić
Redatelj, scenograf i izbor glazbe: Aleksandar Popovski
Dramaturginja: Dora Delbianco
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Asistentica scenografa: Nina Mia Čikeš
Oblikovatelj svjetla: Nikša Mrkonjić
Savjetnik za lutkarstvo: Đuro Roić
Dizajn i izrada lutaka: Vesna Balabanić
Jezična savjetnica: Đurđa Škavić
Uloge
Zmaj – Vilim Matula
Lancelot – Luka Petrušić
Šarlemanj, arhivar – Vedran Mlikota
Elza, njegova kći – Ornela Vištica
Gradonačelnik – Hrvoje Kečkeš
Henrik, njegov sin – Filip Detelić
Prvi građanin – Ivan Đuričić
Drugi građanin – Damir Poljičak
Starica – Nina Erak-Svrtan
Stražar – Matija Šakoronja
EVGENIJ ŠVARC
Evgenij Ljvovič Švarc ruski je dramatičar rođen 1896. u Kazanju, u obitelji liječnika. Na sveučilištu u Moskvi počeo je studirati pravo no studij nije završio zbog ljubavi prema kazalištu. Radio je, naime, kao glumac u Rostovu na Donu i nešto kasnije u Lenjingradu. Potom je, početkom 20-ih godina, prešao na novinarstvo, da bi potom zajedno sa Samuilom Maršakom radio u odjelu za dječju književnost pri izdavačkoj kući Gosizdat u Lenjingradu. U to vrijeme, sredinom 20-ih godina, ušao je u književni život. Počeo je pisati priče i pjesme za djecu, a surađivao je i s popularnim dječjim časopisima.“Jež“ i „Čiž“. Bio je blizak avangardnoj skupini OBERIU, koju su činili mladi pjesnici Daniil Harms, Aleksandar Vvedenski i Nikolaj Zabolocki te Konstantin Vaginov i Nikolaj Olejnikov. Zajedno s Olejnikovom napravio je nekoliko filmskih scenarija. Krajem 20-ih i početkom 30-ih godina napisao je prve drame s elementima bajke, što će kasnije postati njegova specijalnost: Underwood (Undervud, 1929.) i Skriveno blago (Klad, 1933.). Predstave su, međutim, prošle nezapaženo. Sjena (Ten’, 1940.) pak, u kojoj je bajku više usmjerio prema političkoj satiri, ubrzo je skinuta s repertoara. Slično je prošao i Zmaj (Drakon, 1943./1944.): nakon premijere je zabranjen i ta zabrana vrijedila je sve do 1962. Švarc se poratnih godina izdržavao povremenim poslovima. Javno je rehabilitiran tek za vrijeme Hruščovljeve „jugovine“, dakle u drugoj polovici 50-ih godina, ali nije, na žalost, doživio trenutak trijumfalnog povratka svojih djela (autor je 25 drama) na pozornicu. Umro je od zatajenja srca 1958. godine u Lenjingradu (Sankt Peterburgu).
ALEKSANDAR POPOVSKI
Rođen je 1969. godine u Skopju. Diplomirao je kazališnu i filmsku režiju na Sveučilištu „Sv. Ćiril i Metod“ (Skopje), a kao kazališni redatelj debitirao je 1992. godine u Narodnom kazalištu u Velesu, s režijom teksta Dejana Dukovskog Div i sedam patuljaka. Slijede režije Lorce, Popovskog i Mitevskog, Harmsa, Koltèsa, Stefanovskog, Stokera, Čehova, Büchnera, Shakespearea, Srbljenovićeve, Molièrea, Gruma, Hamptona, Voltairea i Bulgakova u brojnim kazalištima Makedonije, Italije, Grčke, Austrije i Turske. U Sloveniji surađuje sa SLG-om Celje, SNG-om Ljubljana, SNG-om Maribor i Slovenskim kazalištem u Trstu (Italija). Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja za svoj rad, od kojih izdvajamo tri Sterijine nagrade, nagradu “Ardalion”, nagradu “Zlatni smijeh”… U Gradskom dramskom kazalištu Gavella Aleksandar Popovski dosad je režirao tri predstave: Shakespeareov San Ivanjske noći, kako je zapisano – “jednu od najigranijih i najnagrađivanijih predstava u povijesti ovoga kazališta”, Peera Gynta Henrika Ibsena te Antigonu Jeana Anouilha. Za Kazalište Ulysses režirao je Odiseja prema motivima Homerova epa. U Hrvatskom narodnom kazalištu 2012. godine režirao je predstavu Na tri kralja ili kako hoćete W. Shakespearea, 2013. je u Mestnom gledališču ljubljanskom režirao Slike iz junačkog života C. Sternheima, a iste kazališne sezone u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani predstavu Misterij Buffo V. V. Majakovskog. Zatim slijede režije: Boris Vijan: Les Bâtisseurs d’Empire, Hayal Perdesi produkcija za Istanbul International Theatre Festival; Danil Harms: Živio Harms! Čuda postoje, u Satiričkom kazalištu Kerempuh, Zagreb; Carl Sternheim: Aus dem bürgerlichen Heldenleben, MGL Ljubljana; Goran Vojnović: Taksi, City Teatar, Ljubljana; Goran Stefanovski: Figurae Veneris Historiae, SNG Drama, Ljubljana; D. Dukovski: Duh koji hoda (Prometejev put), Srpsko narodno pozorište, Novi Sad (predstava nagrađena na IX. „SKUPI“ festivalu u Skoplju, 2015)., David Greig: Dunsinane u Mestnom gledališču ljubljanskom, Slovenija. Njegov redateljski opus obuhvaća više od 60 režija. Ovako sažima svoj umjetnički smjer: „U devedesetim godinama sam bio uvjeren kako treba mijenjati svijet oko sebe, mislio sam da treba poništiti svijet koji nas je okruživao… Kao generacija, to smo i učinili, ali nismo postali bolji ljudi. Jednostavno zato jer smo samo rušili, a nismo stvorili ništa novo. Za razliku od toga doba, danas me zanima pozitivna misao i to je ono na čemu inzistiram: nova, pozitivna misao pod svaku cijenu.“ Bio je direktor internacionalnoga kazališnog festivala MOT u Skopju te dugogodišnji umjetnički voditelj Makedonskog narodnog kazališta gdje se posvetio modernizaciji i aktualizaciji tamošnjeg teatra. O kazalištu Popovski misli „da je idealna oaza u kojoj čovjek nalazi utočište za nekoliko sati; oaza u kojoj se smiruje i može razmišljati. U kazalištu je čovjek još uvijek gospodar samoga sebe, iako je uronjen u neki posve drugi prostor.“ Uz kazališnu, bavi se i filmskom režijom te je napisao nekoliko filmskih scenarija koje je i režirao. Njegovi filmovi doživljavali su uspjeh na brojnim svjetskim festivalima.
Z m A j
Ponekad ne možemo vjerovati koliko je gluposti i mašte dovoljno da kolektivni strah i ludilo upropaste pisca ili djelo pa čak i cijelu literaturu! Sovjetska književnost jedno je od bogatijih spremišta uništenih karijera, progona, cenzure, zabrana i tragičnih ljudskih sudbina. Razmjere štete koju je počinila ideologija možemo prepoznati po brojnosti zatrtih djela koja već desetljećima izranjaju pred našim očima i zasigurno neće tako brzo prestati izlaziti na svjetlo dana. Jedan od autora koji se izvukao iz socrealističkog bunkera je i dramatičar Evgenij Švarc. Ovaj nesuđeni pravnik početkom 20-ih godina prošloga stoljeća primljen je u ugledno izdavačko poduzeću Gosizdat u Lenjingradu (danas: Sankt Peterburg), u odjel za dječju književnost. Bilo je to razdoblje velike živosti u kulturnom životu zemlje, poleta i radosti stvaranja novih svjetova. Kao gljive poslije kiše nicale su razne književne grupe, kazališne družine i filmske radionice željne novih umjetničkih iskustava. Dovoljno je podsjetiti na veselu skupinu OBERIU i Harmsa, s kojima je Švarc bio blizak. Dječje teme i dječji jezik vjerojatno su ga inspirirali na traženje novog izraza u dramama koje je počeo pisati krajem 20-ih godina, baš kad je slobodi stvaralaštva, na žalost, navješten kraj. Švarc je prvi put za bajkama posegnuo u Underwoodu (1929.) a nešto kasnije i u Skrivenom blagu (Klad, 1933.). Rezultat je bio slab interes i kritike i publike. U sljedećoj drami, Sjena (Ten’, 1940.), bajku je htio usmjeriti prema političkoj satiri no predstava je nedugo nakon premijere skinuta s repertoara. U histeričnoj atmosferi rata i brutalnih Staljinovih čistki činovnici raznih ureda iza kojih se skrivala cenzura u bezazlenoj su Andersenovoj bajci o čovjeku i sjeni, koji su zamijenili mjesta, prepoznali strelice odapete u aktualnu zbilju: Doktora iz Sjene povezali su sa slučajem sovjetskih liječnika optuženih za ubojstvo visokih državnih dužnosnika, dok su u liku Cezara Bordžije otkrili aluziju na moćni Savez pisaca.
Još goru sudbinu doživio je Zmaj (Drakon, 1943.), čija radnja satkana od elemenata drevnih legendi. Naime, jednoga dana u grad kojim četiristo godina vlada Zmaj dolazi lutajući vitez Lancelot. Saznavši od mačka da stanovnici svake godine Zmaju moraju dati najljepše djevojke, plemeniti vitez izazove na dvoboj zlo stvorenje u želji da oslobodi grad napasti. Međutim, stanovnici ga odgovaraju od tog čina, jer su navikli na teror i ne mogu zamisliti drukčiji život. Lancelot ipak kreće u borbu protiv zla, a u pomoć mu priskoče majstori raznih zanata sa svojim darovima: čarobnom kapom, letećim sagom, mačem, kopljem i glazbalom. U borbi troglavo čudovište strada, a ranjeni Lancelot nestaje u Crnim planinama, kamo ga je na leđima odnio mačkov prijatelj magarčić. Nakon nekog vremena hrabri vitez vraća se u grad i shvati da se ništa nije promijenilo nego da se, naprotiv, stanje pogoršalo. Vlast je preuzeo gradonačelnik, koji je prije glumio duševnog bolesnika, a sad se, zdrav, proglasio pobjednikom nad zlim Zmajem. Tu je i Elza, nesuđena Zmajeva žrtva, koju je gradonačelnik htio za ženu, ali ga Lancelot u posljednjem trenutku osujeti u namjeri. Na kraju sve završi kao u pravoj bajci: dobri pobijede loše, masa se prikloni pobjednicima, zaljubljeni uživaju u ljubavi, a sve što su ljudi radili zabilježeno je u tajanstvenoj knjizi skrivenoj u spilji. Osobe u priči potječu iz mitologije i dječjih bajki, transparentne su, što bi se reklo, i svima poznate. Zmaj je neman iz pradavne mitologije, prisutan u raznim kulturama i u brojnim varijantama. U slavenskim zemljama pojavljuje se kao zao duh koji jede djevojke i djecu, dok na azijskom tlu dolazi kao strašna nebeska sila koja se očituje kroz grmljavinu i kišu. Lancelota nalazimo u legendama o Kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola. „Posao“ svakog viteza je sudjelovanje u nekom velikom pothvatu i odanost odabranici svoga srca koju u ovom slučaju predstavlja Elza, kći jedinica arhivara Šarlemanja. Elza je kratica od Elizabeta, što je ime mnogih europskih vladarica i zaslužnih dama, a
Šarlemanj je ruska transkripcija Charlemagne, imena franačkoga kralja Karla Velikog, osnivača Njemačkog imperija i oca suvremene Francuske. Arhivar se ovdje pojavljuje kao veza s prošlošću, odnosno kao tradicija koju treba održavati. Gradonačelnik i činovnici mogli bi biti avangardni umjetnici, točnije futuristi, koji su u kratkom razdoblju umjetničkih sloboda opalili „pljusku društvenom ukusu“, dok su majstori izumitelji čarobnih alata u borbi protiv Zmaja. Zlo je u načelu nepobjedivo, ono ima bezbroj lica i manifestacija, s obzirom da stanuje u ljudskim dušama, i može ga se likvidirati jedino nekim nadnaravnim putem, čudom, kao u priči za najmlađe. Tu su i životinje, mačak i magarac, tipični likovi iz literature za djecu, koji pomažu vitezu ostvariti najavljeni pothvat. U Švarcovu je tekstu sve zapravo na mjestu, i službenici zaduženi za cenzuru vidjeli su ono što aktualni trenutak traži: u Zmaju su otkrili fašizam, gradonačelnika su povezali s krupnom buržoazijom, a Lancelota s proletarijatom. S obzirom da je u vrijeme nastanka teksta bjesnio rat, „bajka za odrasle“ došla je kao naručena.
Godine 1944. lenjingradski Teatar komedije postavio je Zmaja na scenu. Ubrzo je, međutim, komad skinut s repertoara jer se nadobudni predsjednik Kultpropa (Kulturno-propagandnog odjela) Centralnog komiteta Komunističke partije, važne instance u dugačkom lancu cenzure, zabrinuo za još neka tumačenja sukobljenih strana: hoće li nekome pasti na pamet da Zmaja poveže sa Staljinom? Tko je zapravo Lancelot? Autor i redatelj pokušali su spasiti stvar objašnjenjem da je Zmaj fašizam, Lancelot – sovjetski narod a gradonačelnik Amerika koja si želi pripisati pobjedu nad fašizmom. No prijedlog da preradi tekst tako da ne bude dvojbi tko je tko i tko je što – Evgenij Švarc nije prihvatio.
Zmaj se na pozornici ponovno našao tek početkom 60-ih godina, i to u dva kazališta, lenjingradskom Teatru komedije i moskovskom Studentskom teatru MGU. U lenjingradskom je teatru predstava normalno išla dalje dok je u moskovskom kazalištu zabranjena. Vjerojatno je nova, postaljinistička stvarnost u moskovskom slučaju učinak prepoznavanja prebacila na druge aktere – Hruščova, sovjetske disidente i Zapad, što je, naravno, dovelo do problema s vlastima. Postave Zmaja u sovjetsko i postsovjetsko vrijeme stabilizirale su se tek krajem 60-ih godina. U međuvremenu je Švarcov komad uspješno izvođen na mnogim pozornicama u inozemstvu, među inim i u Hrvatskoj.
Novo doba omogućilo je nova čitanja ovoga djela o dobru i zlu. Sad to više nije histerično hvatanje neprijatelja naroda, kao što se to radilo u ideološki strogo omeđenom prostoru sovjetske civilizacije, nego zanimljiva potraga za raznim kulturološkim referencama, biblijskim aluzijama, povijesnim paralelama, filozofskim citatima i okultnim formulama. Tako nekako je Evgenij Švarc možda i zamislio svoju scensku bajku, kao priču, naime, o vječnim ljudskim karakterima bez obzira na povijesno-politički kontekst. Tome u prilog govore piščevi memoari i dnevnici, objavljeni krajem 80-ih godina u Francuskoj, iz kojih je razvidno da autor ni u kom slučaju rovario protiv komunizma i njegovih vođa, nego je, baš suprotno, imao visoko mišljenje o drugu Staljinu i njegovoj misiji.
Irena Lukšić
Sveti Jure i legenda o zmaju
Sveti Juraj, ili u narodu sveti Jure, jedan je od najštovanijih svetaca u kršćanstvu i omiljenih svetaca u našem narodu. Oko njegovog su se lika i djela razvile mnoge legende koje se i dan danas sa žarom prepričavaju, a sve legende ukazuju na to da je sveti Juraj kroz povijest promatran kao iznimno hrabri vitez koji se nije libio suprotstaviti svojim neprijateljima te bližnje braniti od zla.
Zbog iznimne hrabrosti koja ga je krasila, njegovo se ime zaziva u bolestima, pogiblji na moru, u ratu, pred sudom i općenito svim opasnostima. Na selima je sveti Juraj zaštitnik zemlje, usjeva i blaga, ratara, pastira pa i konja, a mnoge su ga župe, gradovi i udruge uzele za svog zaštitnika.
Legenda o zmaju
U kršćanstvu i među narodom česta je ikonografija u kojoj sveti Juraj pobjeđuje zmaja. Iako o njemu ima vrlo malo pouzdanih podataka, tijekom stoljeća su nastale mnoge legende, velikim dijelom u vrijeme viteštva, koje toga mučenika (vjerojatno zato što je bio vojnik) najčešće prikazuju kao viteza koji ubija zmaja i spašava princezu. Tako postoji legenda (pripisuje se Giacomu di Varazzeu) koja tvrdi kako je u jezeru u blizini grada Silene živio zmaj, kojemu su svakodnevno za hranu morali davati ovce, janjad, telad ili kakvu drugu životinju. Međutim, zmaj se obezobrazio pa je počeo tražiti da mu žrtvuju mladiće i djevojke. Oni na koje je pala kocka bili bi bačeni zmaju. Jednom zgodom na takav način bi izvučena i kraljevna, ali dok je išla u smrt, sretne ju sveti Juraj i kaže da će ju spasiti ako kralj obeća da će se on i svi stanovnici ostaviti poganskih bogova i obratiti na kršćanstvo. Kralj spremno obeća. Kad je zmaj izišao iz jezera, sveti Juraj se zaleti prema njemu na konju i kopljem mu probode vrat. Potom ga sveza svilenim konopcem i povede pred kraljev dvor, gdje kralj još jednom potvrdi da će se obratiti, a sveti Juraj potom ubije zmaja.
Priča o pobjedi nad zmajem može se promatrati i iz drugog kuta. Naime, u počecima kršćanstva zmaj je nerijetko simbolizirao zlo, odnosno poganstvo, a kako je sam bio snažan zagovornik kršćanstva i inspirirao ljude da se i sami preobrate na njegovu vjeru tako se smatra da je Juraj na taj način “pobijedio zmaja”.
Sveti Juraj je, moglo bi se reći, univerzalni svetac. Štuju ga i katolici i pravoslavci i muslimani, a posebno ga štuju Romi. Omiljen je i u našim krajevima, njemu su posvećene mnoge crkve i mnoga mjesta, a zapravo malo tko od vjernika zna reći o svetom Jurju više od onoga da se liturgijski časti 23. travnja.
Takve i slične legende, iako se mogu sa simboličke strane promatrati i u pozitivnom svjetlu (npr. zmaj je simbol zla, pa je simbolički riječ o pobjedi kršćanstva nad zlom i grijehom), učinile su od svetog Jurja manje sveca u punom smislu riječi, pretvorivši ga u narodnog heroja, bez gotovo ikakve povezanosti s istinskom vjerom.
(internet)
[izvor informacije Kazalište Kerempuh]
